
Ja ne znam
otkud i kako se desilo da sam se združila sa dva brata, Austrijanca,
u tom malom selu, nedaleko od Beča, u kojem je živela moja mama
dok je boravila na radu u Austriji. Zvali su se Ernst i Peter. Bila
su to meni, onda, vrlo čudna imena. Sećam se da su njihovi
roditelji, čika Ernst i tetka Elza, dolazili uvek kod nas kad je
moja mama, ponekad čak i nedeljom, shvatih, zbog njih, kuvala
Serbische Bohne Suppe, ili ti naš srpski pasulj sa suvim rebarcima.
A kuvala ga je u velikom loncu od 5 litara, što bi rekla moja baka
Stana, kao za puk vojske. Međutim, uz salatu, skoro uvek od slatkog
kupusa, lonac bi se ispraznio za tili čas. Nije se znalo ko više
voli da ga jede, čika Ernst, koji je odlično govorio srpski jezik, jer mu je otac bio poreklom iz Bosne, ili tetka Elza, njegova
supruga, prava Austrijanka, nežne puti i prelepe plave, talasaste
kose. Ni moji novi drugari nisu zaostajali za njima, a ruku na srce
ni moja mama, moj očuh Mile, a ni ja.
Čika Ernst
je radio u bečkoj operi. Sećam se da me je jednom vodio da obiđem
to staro bečko zdanje, ali iznutra. I sećam se da smo putovali
crvenim metroom od Nusdorfa do samog centra grada, što je za mene
bilo otkrovenje, jer sam se tad, te daleke šesdeset i neke prošlog
veka, vozila prvi put metroom. Peter, njegov mlađi sin je išao sa
nama.
Peter, Pezi
(Peci) kako su ga zvali, bio je godinu dana mlađi od mene i bio je
potpuno likom na svoju majku, tetka Elzu. Imao je svetlu, skoro
nordijski plavu kosu i tamno smeđe, tople oči, koje su pravile
nesvakidašnji kontrast sa bojom kose. Bio je, za razliku od svog
starijeg brata Ernija, koji je bio visok i likom na oca, tamno smeđe
kovrdžave kose, dežmekast, i veoma dobre naravi.
Tog leta, ti,
meni interesantni austrijski dečaci i ja, postali smo divni drugari.
Tog leta ja sam počela da učim nemački jezik upravo zahvaljujući
Peteru i Erniju, koji nisu znali ni reč, mog srpkog jezika, kao ni
ja njihovog, nemačkog.
Naši
roditelji su se družili pa smo tako i mi postali drugari. Postali
smo trojka, nerazdvojna, koju su u selu svi prepoznavali, njih kao
meštane, a mene, kao devojčicu izrazito duge, vrane kose koja je
išla sa njima kao senka.
Negde
početkom jula meseca proslavljali su neki svoj veliki praznik, nekog
onda meni nepoznatog sveca. Bila sam pozvana na ručak kod mojih
novih drugara.
Stanovali su
u maloj ulici koja se zvala Weber Gasse. Uličica se završavla
puteljkom koji je vodio na breg, a kojim smo često, Peter, Erni, ja
i druga deca, odlazili da bismo uživali u prelepom pogledu na
okolna austrijska brda i krajolik.
Tetka Elza je
rekla da dođem ranije, da bi mi pokazala kako se priprema to
nacionalno austrijsko jelo; češke šnicle i Malakoff torta.
Nekako mi je
bilo čudno da se austrijsko nacionalno jelo zove češke šnicle,
kao i Malakoff torta, čije je ime tek zvučalo proruski, ali, ako se
zna istorija Austrije i habsburške monarhije, sve je imalo svoj red
i sve se kockice poslažu na svoje mesto.
Te, češke
šnicle, se prave od barenog krompira i u njima nema mesa uopšte.
Ja volim
krompir i sva jela od krompira tako da mi to nije ni malo smetalo,
jer je ukus bio izvanredan.
Za Malakoff
tortu nisam nikad čula do tad, ali je definitivno ona postala, moj
omiljeni slatkiš dugi niz godina nakon te moje prve degustacije
tetka Elzine torte, tim pre što se priprema veoma brzo i
jednostavno, a pri tom se ne peče.
Od tetka Elze
sam saznala da je to bila omiljena torta maršala Konjeva, visokog
savezničkog komesara za Austriju posle drugog svetskog rata.
Ručak je bio
neobičan za mene, devojčicu sa Balkana gde su svi ručkovi
počinjali supom ili čorbom, što ovde nije bio slučaj, sa
neizostavnim mesom, što takođe nije bio slučaj, sa obaveznom
slatkom pitom posle ručka, što opet nije bio slučaj jer jer
slatkiš bila predivno ukrašena i divnog ukusa torta za koju pre
tog, nisam znala ni da postoji.
No, najlepše
od svega je bio poklon koji sam dobila od tetka Elze. Poklonila mi je
divan, pravi kišobran za dame prelepih duginih boja.
Nisam znala
da tetka Elza sama pravi kišobrane, u maloj kućnoj radionici čime
je popunjavala kućni budžet.
Malo je reći
da sam od momenta kad sam ga dobila naprosto obožavala svoj
kišobran. Nosila sam ga svuda sa sobom, za svaki slučaj, čak i
kada nebo nije slutilo na kišu.
Jednom sam ga
zaboravila u kupeu voza kojim sam išla za Beč, u jednu od svojih
obaveznih jednodnevnih poseta austrijske prestonice sve vreme mog
letnjeg raspusta. Shvatila sam da ga nemam tek kad sam stigla do
mesta svog tadašnjeg isplaniranog obilaska.
Bila sam
strašno tužna. Za nevolju i kiša je počela da pada tog
poslepodneva pri povratku kući.
Uvek sam u
vozu koji je saobraćao od Beča prema St. Andre- Werden sedela u
jednom istom kupeo, na jednom istom sedištu, ukoliko bi bilo
slobodno.
Već posle
nekoliko takvih izleta i kondukteri su me prepoznavali. Da li je to
bilo jer se iz aviona videlo da nisam Austrijanka, ili je to bilo jer
sam bila uglavnom sama, ređe sa Peterom, kako god, tog dana kad sam
izgubila moj prvi kišobran, "moje" mesto je bilo slobodno,
ali baš tamo gde sam ga i ostavila, čekao me je i moj kišobran.
Vozio se,
više puta, do Tulna i natrag za Beč, sve do mog povratka kući u
vozu i niko ga nije "pozajmio za uvek", kako mi je rekao i
kondukter, kada je došao da mi proveri kartu.
Poslednje
godine srednje škole jedna od žica na kišobranu je pukla i ja sam,
odnela svoj prvi kišobran na popravku. Imala sam već više
kišobrana, ali kišobran od tetka Elze sam najviše volela. Nisu mu
mogli konkurisati ni oni manji, koji su se mogli smestiti u školsku
torbu.
Postojala je
jedna, poslednja radnja za popravku kišobrana u Ruzveltovoj ulici u
Beogradu gde je završio na popravci moj, dugin kišobran, kako sam
ga zvala.
Često bih
odlazila da proverim, da li je majstor uspeo da pronađe i zameni
žicu na mom kišobranu, jer ih je bilo teško nabaviti, bar tako mi
je on govorio.
Jednog dana,
kada sam došla do radnje, ostala sam potpuno iznenađena. Na mestu
gde je do par dana pre tog bila radnja za popravku kišobrana, trsila
se radnja za izradu roletni.
Ušla sam u
radnju da pitam kud je nestala radnja za popravku kišobrana?
Mlađi
muškarac mi je rekao da je to bila radnja njegovog oca i da je on
otišao u penziju, a da je on otvorio svoju delatnost na mestu iste.
Šta je bilo
sa kišobranima, nepopravljenim, među kojima je bio i moj, dugin
kišobran?
Samo je
slenuo ramenima.
E sad, da me
neko pita zašto sam sve ovo pisala rekla bih mu da sam pre neki
dan, na jednom blogu, pročitala lep tekst o staroj radnji za
popravki kišobrana u jednom gradu na obali Jadrana i to mi je
drmnulo damare i pokrenulo sećanje na moj prvi kišobran. Čudno je
to kako čoveku navrnu neka izgubljena sećanja.
Izgubljena,
ili skrivena, očigledno, negde u nekoj od fijoka, engrama, u nekom
od delova sive mase.
Samo, nema
više kišobrana kao što je bio moj prvi kišobran, duga, koji sam
dobila od nje na poklon.
Jako, jako lepa priča, Olja. I mislim, tvoja najbolja do sada.
ОдговориИзбришиBravo.
Hvala ti Neg. Veoma cenim upravo tvoje pohvale, jer profesionalac kao ti sigurno zna kad je nešto dobro.
ИзбришиDivna, topla priča. Hvala što je napisa, da osvežim dušu!
ОдговориИзбришиSrećna sam da ti se priča dopala Neno i da je dotakla još nečiju dušu.
ИзбришиO, kako je ovo lepo, nežno i neizbežno... kao ova divna torta...
ОдговориИзбришиTorta je zaista divna, kremasta, sočna i nežna. Hvala Meri.
ИзбришиE ja radim drugacije jeste da sam se hiljadu puta iznervirala kada sam kupovala a imala sam da im mnogo zamerim opravdano ali ne zvocam niti raspravljam se sa njima samo im ostavim to negde u nekom rafu neka se zamisle. Takav je moj bojkot prema njima .TOje uzvracanje postovanja prema kupcu/
ОдговориИзбриши