Skadarska
ulica ima posebno mesto u mojim uspomenama. Nedavno sam, pukom igrom
slučaja prošla kroz nju, posle sigurno više od dve decenije i
iznenadila se. Trebalo je da najkraćim putem dođem do centra, a
onda sam videla nju, moju staru štraftu i rešila da ponovo prođem
ulicom moje rane mladosti. Bila je ista, a opet drugačija. Stara, a
nova.
Pila mi
se kafa, prava, turska, naša, ali mi je bilo apsolutno čudno da
uđem sama u neki od njih samo zbog kafe. Znalo se, oduvek, da se u
njih dolazi na dobru večeru i muziku.
Ipak,
prijala mi je šetnja i evociranje uspomena na jedno vreme koje je
ostavilo trag u meni, ali ne i u kaldrmi Skadarske ulice.
Bile smo
sedamnaestogodišnje devojke,
srednjoškolke, mlade, razdragane i vesele.
Brojale
smo nestrpljivo dane do poslednjeg radnog dana u nedelji, samo sa
jednom željom, da u subotu, uveče, sve, onako džumle, kako bi
rekla moja baka, odemo u Skadar. Tako smo zvale Skadarsku ulicu,
Skadarliju, koja je bila naša štrafta, tačnije, šetalište
mladih koji su pripadali srednjoj klasi. O da,
iako smo živeli u socijalističkom društvu i onda je bilo društvenih klasa.
Čuvenom
beogradskom štraftom, ulicom Kneza Mihajla, producirali su se
mladići i devojke iz "viših" društvenih slojeva, a oni
su bili deca čiji su roditelji pripadali dobrostojećim
intelektualcima, ljudima na direktorskim i državničkim položajima.
Najčešće gimnazijalci i studenti. Malo je bilo nas iz srednjih
stručnih škola među njima. Mi nismo imali dovoljno onog "dolce
vita" šmeka kojim su se oni trsili zahvaljujući svojim mamama
i tatama, tetkama i strinama koje su svako malo, putovale do Trsta i
čuvenog Đovanija, donoseći poslednje modne vriskove za svoje
miljenike, koje bi oni važno šetali svojom, snobovskom štrafrom,
Knezom, kako su zvali pešačku zonu u najužem delu Beograda.
Njihovo polazno mesto u provod bio je konj, spomenik knezu Mihajlu,
na Trgu republike.
Oni su
se sladili sladoledom kod "Medveda", a mi smo se "sladili"
lepinjom sa kajmakom i gulašem od iznutrica iz pekare na početku
Skadarske ulice, kod fontane, gde je bilo zborno mesto za naš
subotnji, večernji provod.
Često
bi oni završavali svoje šetnje kod paviljona Cvijete Zuzorić, ili
je počinjali baš tu, ako je bila neka izložba u njoj. Tako bi
nama, pripadnicima dece radničke klase davali do znanja da između
njih i nas postoji intelektualni jaz.
Za to
vreme, mi smo u Skadarliji, našem Skadru, slušali pesničke
recitale, koje je maestralno govorio Rale Damjanović, pokraj jedne
klupe na kojoj je, govorilo se, sedeo i sam Đura Jakšić.
I
uživale smo. U svetlosti kandelabra, igri senki, odjeku muzike iz
restorana "Ima dana", u pogledima mladića koji bi nas,
često, pratili u stopu, ne bi li nam se približili još više, što
im, nije polazilo za rukom, jer subota veče je bila samo naš,
devojački provod. Subotom bi se nas sedam drugarica, iz razreda i
kraja, sastajale, skockane po poslednjoj, ondašnjoj modi i žurno,
šesdesetpeticom hrlile u naš Skadar.
Istini
za volju, prvo bismo skoknule do štrafte, Kneza, da vidimo šta se
tamo dešava, tek da budemo u toku, ali i da pokažemo svoje zgodne
noge i duge kose, da malo zagolicamo maštu mladićima iz "viših"
slojeva i da skinemo nadmene osmehe devojkama koje su izgledale kao
da su sišle sa prve stranice "Burde" i mahom sve do jedne
mirisale na Šanel 5.
Mi smo
mirisale na sapun, ili na miris pokošenog sena, koji smo kupovale na
merenje u parfimeriji "Vesna" u Nušićevoj ulici. Ništa
na svetu nije moglo da poljulja samopouzdanje kojim smo zračile i da
nam uskrati zarazan smeh koji je zvonio ulicom kojom smo prolazile.
Bile smo mlade i srećne. Zadovoljne životom i onim što nam je on
onda pružao.
Gore,
dole, gore, dole...satima. Kaldrma Skadarske ulice je zvonila od
koraka šetača, među kojima smo bile i mi. Grupice koje bi se u
mimohodu prepoznale zastajkivale bi u međusobnom razgovoru, ali se
niko ne bi bunio što je ulica bila zakrčena.
Svi bi
strpljivo i lagano obilazili grupu i nastavljali isti ritual, šetnju
od fontane do pivare i natrag, istim putem, uzbrdo, nizbrdo.
Naša
šetnja bi se završavala negde oko 22h kada bismo žurno trčale do
početne autobuske stanice na trgu sa namerom da uhvatimo autobus
koji je vozio Žuća.
Tako
smo zvale vozača na liniji 65, koji bi nas pustio da se vozimo bez
karte, ali je insistirao da budemo blizu prednjih vrata.
Onda su
srednjoškolci imali povlastice za samo dve autobuske linije i
najčešće su to nama, bile one linije koje su nam omogućavale da
stignemo na obaveznu praktičnu nastavu.
Subote
su pripadale šetnji kroz Skadarsku ulicu i nikad nam nisu dosadile.
Od
subote do subote bi se prepričavali događaji sa naše štrafte,
maštalo se o nekim mladićima koje bismo upoznavale, recitovali bi
se stihovi Pere Zupca, pravili novi planovi.
Od
ranog proleća do pozne jeseni do kraja školovanja nezaobilazni deo
naše mladosti pripadao je Skadarlijskoj štrafti.
Kafu
sam popila u drugoj ulici. Jedva sam pronašla mesto gde se kuva
obična, srpska kafa na turski način, u centru grada. Bio je to neki
orijentalni restoran u kojem sam dobila pravu kafu, serviranu na pravi
način.
Divno
jutro začinjeno dragim mirisima iz prošlosti bilo je završeno na
savršen način.
Još
jedan novi razlog za pamćenje čari iz moje Skadarlije, ali iz
današnje perspektive.
Spoj
starog i novog.
Divne uspomene jednog srećnog vremena :) Moj prvi susret sa Skadarskom je bio dolaskom na studije. Stanovala sam iznad kafane "Kod dva bela goluba", hleb kupovala u pekati Spasa i i za nepunu godinu ugojila se 5 kg. Hleb je bio okrugli, korica rumena i hrskava, a sredina bela, mekana i sundjerasta. Nisam mu mogla odoleti; jela sam ga i previše za moje pojmove. Ulicom sam silazila do pijace ili tramvaja, a često sam znala u povratku od kuće da uzbrdo iznesem punu torbu. Mladost- ludost :)
ОдговориИзбришиVolela sam maj, miris lipa i tihu muziku koju sam slušala s prozora :) Kasnije sam sa društvom iz studentskog doma dolazila u Skadžu na mandžu i sećam se jednog neprijatnog dogadjaja. Poližila sam ispit i pošla s drugaricom da je počastim lepinjom s kajmakom. Lepo smo mi to pojele, legle da spavamo a rano ujutro smo se našle u toaletu...I tako više puta u toku dana :( Propade nam odlazak kući i vikend :) Otada više nisam jela lepinju :( Ulicom sam nedavno provela ćerku stazama moje mladosti i puno je propala i kaldrma i fasade. Jedino se još restorani drže :)
Jeste, fasade su su problem celog Beograda, a u Skadarliji, tom nekom, nazovi zaštićenom pojasu, još više pada u oči njihova oronulost. Žao mi je bilo kad sam videla baš tu oronulost, a opet, obradovalo me što još postoje sve one stare stvari, klupe, žardinjere, murali, fontana, pa i neke novine.
ИзбришиBaš si me dirnula ovom pričom. Ja sam odrastala u malom gradu, ali smo na neki način bili slični.
ОдговориИзбришиSkadarlija je uvek lepa, i priliči boemima, dok je Knez pomodarski.
Lepe su obe ulice, svaka na svoj način.
Hvala za lepu priču.
Imam predlog, vodim te na kafu i šetnju kroz Skadarliju ;) Može? :D
ИзбришиVoljela bih sljedeci put kad dodjem u Beograd prosetati ovom ulicom...
ОдговориИзбришиA to znači, draga moja Leno da se čujemo telefonom kad dođeš u Beograd i prošetaćemo zajedno kroz Beograd i Skadarliju :D Može?
ИзбришиDogovoreno :) Imacu odlicnog vodica ;)
ИзбришиDivna priča. Tako me podsetila na moju miljenicu, Mir-Jam...
ОдговориИзбришиHvala ti Sneška na poređenju. I ja sam je mnogo volela kao i vreme o kojem je pisala.
ИзбришиHvala ti na ovom intrigantnom upoznavanju sa Beogradom tvoje mladosti- meni je ovo zaista zanimljiv dokument o nekom vremenu koje smo idealizovali i za koje smo vezivali pojam jednakost.
ОдговориИзбришиA za te šetnje, ne mislite valjda da ćete bez mene!?
Lepo si rekla, idealizovali smo neka vremena, činili ih lepšim, jer smo sami želeli da takva i budu, a nisu. A šetnje bez tebe, ne dolaze u obzir :)
ИзбришиImamo mi čega da se sećamo, zar ne?
ОдговориИзбришиOoo još kako Neno ;) Mnoge uspomene čekaju da ugledaju svetlo dana tj. da budu pretočene u priče :)
ИзбришиOdličan skok u prošlost...
ОдговориИзбриши