
Već dugi niz godina je
moja najbolja prijateljica žena sa imenom plavog cveta, koju svi iz
milošte zovemo Menka, koja ima srce veliko, ko najveća lubenica,
mesi najbolje kolače na svetu, sprema ketering hranu po izboru
gledaoca i slušaoca i ume da sluša do sto pet, pa opet. Prava je
enciklopedija sporta, posebno košarke i tenisa.
Malo je reći da volim
kad mi ona dođe u moje selo Perlez u pohode i na "čašicu"
razgovora. Ja jednostavno obožavam da sa njom delim vreme i sve što
imam i mogu, svih ovih dugih, proteklih godina.
A samo kad se setim kako
smo se upoznale..
Tek smo dvadeset dana
živeli u novom stanu, u novoj zgradi u jednom od savskih blokova, kad je neko zazvonio na naša vrata;
- Komšinice, da nemate možda da mi pozajmite malo šećera, upitala me nepoznata žena na vratima držeći u ruci šolju za belu kafu.
Pogledah je brzinom
svetlosti i videh samo da ima neverovatno lepe, plave, tople oči.
Uzeh onu šolju bez reči i napunih je do vrha.
Nisam je ni pozvala da
uđe unutra. Istine radi, mora da
kažem da sam se strašno iznervirala.
Naime, tamo gde smo nekada
stanovali, u jednom velikom, kako sam ja govorila italijanskom
dvorištu, komšije su volele da pozajmljuju od nas, mene, sve i
svašta; krompir, jer eto, deci se baš sad prijeo prženi pomfrit,
a mi, ja imamo divan, roze, dalmatinski, jaja, jer joj fale još dva za meru, a ima samo jedno u frižideru i nije stigla da kupi,
šerpa i lonac za zimnicu, jer će taman da stane svih 40 kila
paradajza koji je kupila, nož za sečenje mesa, jer je moj
najoštriji, a njihov je tup i dobar za mučenje, a ona treba da na
brzinu iseče tanko meso za šnicle koje je jutros kupila....
Kafa, šećer, so , aleva
paprika, griz i ostali bakaluk i kućne potrepštine tipa, prašak
za veš, čak i šampon, je bilo sasvim uobičajeno da se pozajmljuje
od nas, mene.
Svi su znali da meni moja
mama donosi kozmetiku iz Nemačke, kao i da moj suprug i ja idemo
uvek uredno u mesečnu nabavku jer smo oboje voleli da imamo i nikad,
i slovina nikad, nisam pozajmljivala ništa.
Jednostavno, nisam bila
naučena da pozajmljujem ništa od drugih, već da raspolažem sa
onim što imam. Kako s novcem, tako i sa kućnim potrebštinama, do
dan danas.
To, da niko nije vraćao
pozajmljeno, osim gore pomenutih noževa i sudova, često
krajcovanih, da sam morala da kupujem nove jer bi na tim mestima
zimnica zagorevala i uz neprestano mešanje, suvišno je i da
govorim.
Moram da naglasim da ja
mnogo volim da dajem i poklanjam, kao i da je ta moja osobina
prerasla u uobičajenost, ali, ne opravdavam bezobrazne navike, a
moji drage komšije iz starog dvorišta su se baš bili navadili
jer... nikad nisam ništa tražila da mi vrate.
Često, čak ni te
sudove koje sam pozajmljivala.
Tako sam, videvši moju
Menku na vratima sa šoljom za belu kafu, iz mesta pomislila kako se
nas dve nikada nećemo združiti.
E, ali, nikad ne reci
nikad i zauvek. Život je čudo.
Nisam mogla nikako da
zamerim za tu šolju šećera jer su se oni tog dana tek useljavali,
a ona je, kao dobra domaćica htela odmah da skuva kafu majstorima
koji su joj namestili šporet.
I kako bi našla šećer u
svoj toj gunguli od tek unetih stvari u nov stan?
Ukratko, mojoj dobroj i
dragoj Menki bih dala i srce, kad bi joj trebalo, da imam dva.
Jer, ume ona da između
svih svojih obaveza koje ima, pronađe luft da me iznenadi i dođe da
mi svojim prisustvom ulepša dane.
Tako smo se nas dve
družile nepuna dva dana uživajući u razgovorima na mnoge teme,
opuštene u mojoj bašti.
No, sve lepo kratko traje
i brzo prođe. Krenuh, po običaju, da ispratim svoju drugaricu na
autobus za povratak u prestonicu, u željeno vreme.
Uobičajeno smo krenule
ranije, da bismo sačekale autobus na obližnjoj stanici, nedaleko od
moje kuće. Sele smo na klupu ispred kuće, neposredno pored stanice
i nastavile sa razgovorom, kao da smo se tek srele.
Par meštana, poznanika,
koji su prolazili na biciklima veselo bi me pozdravljali uz
nezaobilazne pošalice.
- Komšija, mi sedosmo ko prave, bez pitanja, na vašu klupu, rekoh ja.
- Neka ste. Klupa je i napravljena da se na njoj čovek odmori.
- Kako vam je majka?
- Eno je, vratila se baš iz bašte. Umorila se, ali je dobro.
Komšija D. je otišao
svojim poslom dok sam ja mojoj drugarici ispričala kako me je
pretprošle zime, dok sam čekala autobus za Beograd, na ovoj istoj
stanici, komšinica M. njegova majka, pozvala unutra, da se sklonim
od vetra i snega jer autobus koji čekam su ukinuli, a sledeći imam
tek u pola dva. Bilo je tek pola dvanaest.
Kako je moja kuća bila hladna, jer smo preko zime te godine boravili u Beogradu, prihvatila sam poziv.
Prvi put sam upoznala
komšinicu M., a i ona mene. Nismo se čak znale ni iz viđenja i tim
pre me je neobično prijatno iznenadio njen poziv, da u kuću pozove
potpuno nepoznatu osobu, mene.
Po povratku u Perlez, u
rano proleće, prvo sam otišla da vidim komšinicu M. Odnela sam joj
jabuke i kafu, kakav je red, da bi joj se malim znakom pažnje
zahvalila na čovekoljublju koje je ona ispoljila prema meni te
hladne zime.
Dok sam pričala to mojoj
Menki izašla je iz dvorišta komšinica M i veselo nas pozdravila.
Pitala me, da li mi se primila hrizantema, koju mi je tog proleća
poslala po svom sinu D.
- Nažalost, nije.
- Nema veze, daću ti opet novu, ove jeseni. Bolje je kad se sadi u jesen.
- A vas dve, čekate autobus u sedam i dvadeset?
- Čekale smo, džabe, rekoh. Malo pre mi je komšija R. rekao da je ukinut taj polazak, kaže odavno. Još me i zavitlavao kako sam nikakva Perležanka kad ne znam tu informaciju, dok je odlazio da sačeka autobus iz Beograda, na stanici preko puta, jer mu je ćerka poslala po kolegi, vozaču, specijalnu hranu za njegovu mačku. Kaže, sad ćete da čekate poslednji odlazak, u pola devet, kad nećeš da pitaš druga za red vožnje.
- On voli da se šali, reče M.
- Zar vam nije teško da radite tako dugo u bašti u vašim godinama, upitah komšinicu?
- Nije lako, ali se mora. Nego, ajde D., reče sinu, koji se upravo pojavio iz dvorišta, idi donesi krompir da vidi komšinica?
Ovaj ode i za tren se
vrati sa krompirima koje je držao u obe šake. Ovi su bili lepi,
roze, mladi i poprilično krupni.
- Ovo je posebna sorta. Seme sam kupio u Opovu. Sadimo ga već treću godinu za redom. Još nije ni cvetao, a rađa ovolike krompire, reče D. dok mu se u očima zrcalio nekakav radostan sjaj. Ovo je vrhunski krompir komšinice. Razumem se u to, kuvar sam po profesiji. Nažalost, posle raspada stare države, vratio sam se iz Slovenije i sad, radim šta stignem. I vodim spor, sa starom firmom, jer su me otpustili po povratku sa bolovanja. a slomio sam nogu, na radnom mestu. Bar da sam radio svoj posao, nego sam radio kao hranilac stoke, al, eto. Ispriča nam D. svoju životnu priču u dahu i dalje držeći onaj krompir u šakama i gledajući ga sjajnim, od zadovoljstva, očima.
Moja drugarica i ja se
pogledasmo, bez reči.
- A jel pomažete majci u bašti, upita D. moja Menka?
- Kako da ne. Sve šta treba. Čak sam i ovaj krompir nabavio i drugim komšijama iz sela. Dvestačetrdeset kila sam kupio za druge, nek imaju i oni kad je ovako dobar, reče D. nežno prevrćući krompire u svojim šakama.
- Sve sami za sebe proizvodite? Jel vam velika bašta, nastavi moja Menka, ovog puta pitajući komšinicu M?
- Nije, samo 2 ara, ali radimo napola još četiri. Mora se. Moja penzija je mala, a D. nema stalan posao.
- Odoh komšinice da spremam večeru, reče M. Dođite na kafu kad stignete, pogleda u mene i odoše oboje put ulaza u kuću.
- Znaš Menka, zbog ovakvih trenutaka i saznanja meni moj život deluje kao bajka rekoh svojoj drugarici.Zbog ovog sjaja u očima, koji je imao komšija D. dok je pričao o svom krompiru iz bašte, zaboravim na sve što mi je teško i setim se da sam blagoslovena mnogim dobrima o kojima neki sanjaju.
Jer, kako smo upravo
videle, sreća i zadovoljstvo imaju ime, roze krompir.
Mahnuh vozaču autobusa
da stane. Mahnuh još jednom i mojoj drugarici koja je odlazila tim
autobusom još uvek pod utiskom da običan, roze krompir
ume da bude
velika radost i zadovoljstvo.
Eh, taj tvoj Perlez... mora da je čaroban kad ovako lepe priče o njemu pišeš.
ОдговориИзбришиHvala Neg :) A ja opet mislim isto za tvoje Zaplanje i priče kojim ga ti majstorski ovekovečuješ.
ИзбришиPrelepa priča. U malim mestima ljudi su otvoreniji, bolje se poznaju, šira im duša. Naravno ima izuzetaka u velikim gradovima, što su ređi to su dragoceniji.
ОдговориИзбришиTebi draga Olja, čestitke što imaš umeće da napraviš divnu priču od običnog, svakodnevnog komšijskog razgovora.
Tvoja priča ima divnu pouku.
Hvala ti.
Hvala Neno na divnom komentaru😁
ИзбришиŠiroki su putevi onima koji imaju otvoren um.
ОдговориИзбришиUpravo tako. Hvala na komentaru, raduje me :)
ИзбришиLepote ima gde god da okreneš. Samo ako je prepoznaš i vidiš. A i sreće! ☺
ОдговориИзбришиUpravo tako Sneška. Lepo si ti ovim rečima uokvirila poentu. Hvala na komentaru!
Избриши