Bila
su to vremena kasnih šesdesetih onog veka. Jedno od veoma omiljenih
mesta, igranki, koje su važile za kulturne i mirne, što je bilo
veoma važno, bila je igranka na Mašincu, kako smo svi zvali igranke
koje su se organizovale u holu Mašinskog fakulteta u Beogradu.

Volela
sam to mesto i zbog tog što je onda svirala grupa “Amigos”, a
njihovo izvođenje ondašnje muzike mi se veoma dopadalo, a i zato
što su devojke, često, imale slobodan ulaz, a to je značilo da
nisu plaćale kartu. Mojim drugaricama iz škole, a i meni, to je
itekako značilo jer smo, kao i svi srednjoškolci, imali ograničen
džeparac.
Sećam
se da sam uglavnom stajala negde blizu podijuma na kojem su svirali
“Amigosi” i pevala pesme sve vreme, zajedno sa njima. Sećam se
da me je njihov vođa benda zvao da pevam zajedno sa njima, ali sam
ja to uredno odbijala. Eh te mlade godine, kad si pun kompleksa i
nesigurnosti u sebe i straha usađenog vaspitanjem i mišljenjem
okoline. Kada si više brinuo o drugima, a najmanje o svojim snovima.
Bar je kod mene to bio slučaj.
Sećam
se da sam par puta i pevala zajedno sa “Amigosima” onda poznatu
pesmu “Those were the days my friend”, koju sam sama, slobodno
prepevala, na srpski jezik.
Sećam
se da sam bila nagrađena burnim aplauzima, ali sećam se i da sam
uglavnom stajala i slušala muziku, tačnije, skoro niko me od
mladića nije birao za igru.
Dok
su se moje drugarice sjajno zabavljale, igrale neprestano, ja sam
uglavnom stajala pored bine, ili pored nekog od onih velikih stubova
kojih je bilo u holu, čekajući da mi se one pridruže posle igre.
Razmišljala
sam, ne odbijam li ja svojim držanjem mladiće od sebe? Nisam li
suviše elegantno obučena? Ruku na srce, oblačila sam se i lepo i
moderno, zahvaljujući mojoj mami koja mi je donosila lepe stvari za
oblačenje iz Austrije, a kasnije i iz Nemačke, gde je radila.
Pouzdano
znam da nikad i slovima nikad, nisam bila uobražerna. Smatrala sam
da nemam zbog čega da to i budem tim pre, što sam onda ljude
vrednovala, a i sad, isključivo po karakternim osobinama. Delila sam
ih na dobre i loše ljude i to je bila jedina podela sa kojom sam
odrastala i koja se u mojoj porodici upražnjavala.
To je
bilo jedno uobičajeno veče na igranci na Mašincu. Bila sam u
pratnji svojih drugarica Smiljke, Milice i Ljiljane. Mi smo
bile već poznati četverac. One su po dolasku veoma brzo pronašle
partnere, tačnije, bile birane za igru dok sam ja i dalje stajala
iza stuba, pevušeći pesme i cupkajući u ritmu istih.
Po
završetku jedne pesme objavili su pauzu. Stajala sam oslonjena na
stub i nehotice čula glas svoje drugarice Smiljke iza stuba. Pričala
je sa mladićem sa kojim je igrala to veče sve vreme. Nisam imala
nameru da prisluškujem njihov razgovor i odlučila sam da odem da
kupim sebi jednu Pepsi colu, ali zaustavilo me je pitanje mladića
koji je razgovarao sa Smiljkom.
-
Zašto se družiš sa onom Cigankom?
-
Kojom Cigankom, uzvratila je pitanjem Smiljka?
-
Onom koja se oblači kao da je sišla sa naslovne stranice “Burde”,
odgovorio je mladić. Nije mi samo jasno odakle joj pare za to,
nastavljao je? Mora da se kurva.
- Jel
ti to misliš na Olju, devojku koja je danas u narandžastoj,
svilenoj mini haljini, upitala ga je Smiljka?
- Na
nju, baš na nju, resko je uzvratio mladić. Ti i tvoje drugarice ste
fine i ne shvatam kako možete da se družite sa Ciganima.
-Grešiš,
strašno grešiš. Olja nije Ciganka. Često u vezi sa tim mnogi
pogreše, ali ona nikad nikome to ne zamera. Jedino joj bude žao,
jer shvata da su pravi Cigani u još goroj situaciji od nje, čula
sam glas svoje drugarice.
-
Odoh kući Smiljka. Umorna sam.Uživajte vas tri. Vidimo se u
ponedeljak u školi, obratila sam se svojoj drugarici, pojavivši se
iza stuba.
Mladić
koji je stajao sa njom prebledeo je ugledavši me.
Vozeći
se autobusom kući i razmišljajući o rečima koje sam prvo
nehotice, a zatim namerno prisluškivala, nisam mogla da ne budem
tužna. Neka saznanja koje čovek doživi u svom životu znaju da
zabole. Mene je bolelo saznanje da se pojedini ljudi, čak dosta
njih, ne udubljuju dalje od boje kože npr.
Shvatila
sam da sam godinama bivala obeležena i ne znajući, a sumnjala
sam.
Nikada
ne objašnjavam nikome ništa, osim ako me ne pitaju. Zato nisam
nikad ni negirala da nisam Ciganka. Smatrala sam da su i Cigani
ljudi, kao što sam i ja. I kao što već rekoh, ljude sam delila samo
i isključivo na dobre i loše, ali sam itekako na svojoj koži
osetila diskriminaciju po boji kože više puta u svom životu.
Ove tri priče su najupečatljivi trenuci, scene koje sam podelila sa vama i kao i uvek Ciganima u čast.
Eh
da, da ipak razjasnim, malo.

Moja
baka po ocu, Elena, Jelena, kako su je vlasti u ondašnjoj
socijalističkoj državi pokrstile, je iz Grčke, iz pograničnog
mesta Evzoni, odakle se, između ostalih, regrutuju vojnici za
čuvenu evzonsku gardu koja čuva stražu ispred Groba neznanog
junaka i predsedničke rezidencije, na trgu Sintagma u Atini. U mestu Evzoni, kažu, rastu Grci najviši rastom, visoki i tamnoputi, a
lepi, za pamćenje.
Baš
ovim rečima je opisala vodičkinja, Grkinja iz Atine, ljude iz ovog
mesta, jedne godine kada sam bila u poseti Atini i dok smo obilazili Sintagmu.
Kao
da je gledala u moju baku Elenu kad je o tome pričala.
Dok
sam odrastala, moja mama je veoma često govorila da ja najviše
ličim na svoju baku Elenu.