
Nikad nisi siguran gde ćeš ga nagaziti, premda, ja
to izbegavam. Nekako mi ga dođe žao. Sve se mislim, nije mu lako.
Ne vole ga baš ni moje komšije, paori. Nije mnogo omiljen ni kod
baštovana.
Zašto? Zato što
je štetočina.
Uživa da jede
listove, cveća posebno.
Ipak, istine radi,
valja reći da izbegava božur. Ali, kad navali na hoste, pa na
sveže cvetove klematisa ili ruža, ne odustaje dok traje cvet. I
onda ih ostavi tako izreckane, jadne, klonule i ne osvrčući se
produži dalje. Do nove žrtve tj. njegove hrane.
Nekad me strašno
naljuti i ako ga sretnem, zgrabim ga i zavrljačim...
Samo, uvek gledam
da padne na travu, da se ne razbije. Nije fer "borba"
između nas dvoje. U odnosu na njega ja sam Golijat, ali, on nije
David da me sredi praćkom.
Kažu da je u
poslednje vreme postao mnogo koristan u kozmetici. Ona njegova sluz,
kao, pegla bore.
Ja sam ga dugo
volela kao glavni sastojak odličnog gulaša. Ustvari, volim ja i sad
gulaš od njegovog mesa, ali ne volim pripreme za spremanje tog jela.
Vrlo su obimne.
Sećam se, mama
nam je pravila taj gulaš uvek posle kiše. Moj brat i ja smo bili
mali, ali smo odlazili sa tatom da ih skupljamo. Tata bi od novina
napravio fišek za svakog i potraga za njima bi počinjala.
Najčešće
bismo ih skupljali na livadi, ispod donjogradskog bulevara, kako se
nekad zvao bulevar Vojvode Bojovića, ispod samog zoološkog vrta,
preko puta, sad zatvorene, fabrike konfekcije "Beko", u
kojoj je onda radio moj tata. Stanovali smo na Dorćolu i to nam je
bilo blizu, u komšiluku.

- Može, ali kad obavimo posao. Majka nas čeka.
Oboje smo
skoro potrčali u pravcu livade gde smo ih uobičajeno nalazili u
velikom broju, misleći da će tako biti i tog jutra. Ali, čekalo
nas je veliko iznenađenje. Livada je
bila "okupirana". Po njoj su trčkarali konji i jahači u
čudnim, viteškim odorama. Stajali smo i gledali spektakl koji se
odigravao pred nama.
Uskoro je
otac saznao da se tu, na livadi na kojoj smo mi "brali"
njih za divan gulaš koji bi nam spremila naša mama, snimao film,
"Marko Polo", kao i da je glavni glumac bio tada već
poznati, mladi francuski glumac, Alen Delon.
Nama deci to
ništa nije značilo. Mi smo želeli naš burek, ali i da se kući
vratimo sa punim fišecima "mesa".
Otac se brzo
snašao pa smo ih sakupili baš puno, u blizini "Poletovog"
fudbalskog igrališta.
Ulov je bio
bogat i mama je spremila fantastičan gulaš koji smo jeli u slast,
iako smo smazali i svoj burek.
Za njih je
to bila neka vrsta egzotičnog jela. Uvek bi uživali u degustaciji
dok bi meni bilo svega preko glave. Priprema jela je poprilično
zahtevna i oduzima dosta vremena.
Najlakši
deo posla je sakupljanje. Em si napolju, em se rekreiraš; sagni se,
podigni se da ga ubaciš u kofu sa poklopcem, pa se opet sagni i
tako dok ne "počistiš" celu baštu od njih.
Kako godine
prolaze sve manje spremam gulaš od dosadnih obožavaoca i sad već,
stalnih stanovnika moje bašte koji nesmetano jedu cvetove i lišće
cveća u njoj.
Možda se
pitate zašto im ne stanem "na rep"?
Zašto ih ne
proredim ponekad spremajući taj, čuveni gulaš?
Zašto kao i
mnogi ne stavim neko sredstvo da ih, ako ne uništim, ono desetkujem
bar?
Ne mogu. Oni
su mali, nemoćni u odnosu na mene, a živa su bića.
Osim tog,
prisustvovala sam jednom, ovde, baš u mojoj bašti prelepom prizoru
vođenja ljubavi, iliti parenja tih dvaju stvorenja, što je na mene
ostavilo fascinantan utisak.
Dve male
živuljke, koje su se srele, tek, "zaljubile" možda na
prvi nežni dodir i zatim pale jedna drugoj u strastven, čelični
zagrljaj koji se uskoro pretvorio u nerazmrsivo klupko.
Tela su im
isprepletana klizila jedno preko drugog i stvarala neku čudnu belu
izmaglicu od pene, poprimajući u tom ljubavnom zanosu sve više
oblik velikog grozda satkanog od sitnih, belih, prozračnih,
balončića koji su ličili na bisere.

Svako je
otišao na svoju stranu. Iskonski posao produženja vrste je bio
završen.
Ja sam
postala svesna da će ih sad biti još više u mojoj bašti, ali sam
isto tako znala da više ne mogu da ih bacam tek tako, kad ih
sretnem, ljuta jer su mi pojeli neki cvet.
Neka njih.
Da ne treba da ih bude ne bi ih ni bilo.
Osim tog,
itekako mogu nama, "Golijatima" da spasu život, zlu ne
trebalo, jer su veoma dobar izvor belančevina u hrani, posebno za
opstanak u prirodi.
A i kako da
ih kažnjavam kad, eto, baš jutros, dok sam koračala svojim
travnjakom u nameri da otkinem dva, tri lista svežeg matičnjaka za
svoj prvi, jutarnji čaj, skoro ne zgazih jednog malog puža.
Ovaj se,
valjda osetivši titraj vazduha svojim antenama koji su pravili moji
koraci kroz kratku, pokošenu travu pokušao da skupi, uplašen.
Spazih ga u
trenu i naravno zaobiđoh, gledajući izdalje hoće li se povratiti.
Učinio je
to posle nekih par minuta, kad je, valjda bio sasvim siguran da je
bezbedan.
Kažu
komšije, da ima da se kupi neki preparat za uništavanje puževa i
da je efikasan, ali, ja ne hajem.
Jeste mi
žao cvetova mog klematisa, Mrs Bateman, bili su prvi, neverovatno
krupni i lepi, ali, neka. Cvetaće opet. Biće ih još više.
Možda će
se odnekud, kao što uvek radi, pojaviti i Selena, "moj"
jež. Imaće dosta hrane za sebe. Bolje je da njoj prepustim
prirodnu selekciju, što, složićete se, ona radi daleko bolje od
mene.
Nekako volim
da u mojoj bašti sve živi i raste kao na livadi, u prirodi, pa šta
im život odredi.
Ja sam samo
posmatrač i neko ko uživa da ih sve gleda kako žive i rastu
pomažući im u tome i čuvajući ih sve, i cveće i drveće i bube i
ptice i raznorazne živuljke, koliko je to u mojoj moći.
Inače
zaboravih da vam kažem da se gulaš od njih sprema kao i svaki
drugi, po ukusu, ali se doda malo crnog vina, na kraju.
Moja mama je
dodavala pavlaku, kad smo bili mali.
Eh da, još
nešto, najvažnije.
Moji unuci
kad dođu, organizuju trke puževa. Svi imaju u ekipi po 3 puža,
kojima na kućicama upišu kredom broj. Za svaku ekipu drugačije
boje.
Bude tu i
navijanja, naravno i mnogo strpljenja dok se trka ne završi. Do sad
su delili podjednako pobede i takmičari i "treneri" ekipa,
mojih troje unuka.
Šta bi bilo
kad bi im nedostajali takmičari?
Kako bih im
objasnila zašto nema puževa u bašti, a uvek ih je bilo?
To je još
jedan, ali veoma važan razlog, zašto oni nisu uljezi već
stanari u mojoj bašti i zašto pazim da kojeg ne zgazim.