- Evo je ulazi. Bože, sva drhtim. Možda je došla po mene, konačno da i ja stignem na red. Kako je sve ostale divno ukrasila. Ne zna se koja je od koje lepša.
Skoro
je popunila sve spratove, a nema ih malo. Na dve strane zida po
četiri.
Baš
je neumorna. Ne staje, a počela je još u junu mesecu. Evo, početak
je oktobra već, ali ona ne posustaje.
Ja
stojim na najvišem mestu, na posebnom spratu, na sredini i vidim ih
sve kao na dlanu, ali teško mogu da se odlučim koje su najlepše.
Neverovatno
je kakav ona ima dar da svakoj na pravi način da neki poseban pečat.
Gledam
one smokvice, zagrljene, zgusnute, nije im tesno, a opet kao da se
prave važne u tom prostoru što liči na male balone. A kakve im
je tek okovratnike stavila. Oči ne mogu da odvojim koliko su im
lepi, ko suknjice, pa još od nacigovanog roze tila. Izgledaju kao
balerine. Pravi kontrast u odnosu na njihovu zlatnozelenu boju.
A
tek one bele trešnje koje je smestila u one uske, visoke, čini se
tesne posude. No one, kao da pevuše, kao da se klizaju jedna preko
druge, a sve onako zlataste, sjajne, pa još u zagrljaju onog
šarenog okovratnika ispod kojeg viri neka bela čipkica. Sve mislim
sad će da skliznu jelenjim skokom ka smokvicama, da im se pridruže
u toj razigranosti boja.
Nikako
da odvojim pogled od one dole velike, teške i mutne koliko je
debela. Ne. Nije da je ružna. Taman posla. Prelepa je. Ove godine
nju je posebno ukrasila, a napunila je, pomislila sam da će da
iskipi svakog trena. Ali nije.
E
njoj je namenila one slatke male, vižljaste, zelene krastavčiće
koje možeš da smažeš u dva zalogaja. A oni tek. Kao da im nije
tesno, nego se još zagrlili međusobno, isprepletali, pa se zakitili
lovorom, kao pobednici. Još se dobacuju onim sitnim, ljutkastim
zrncima slačice. E njima, u toj debeloj, mutnoj, stavila belu čipku,
široku, sigurno jedan palac, pa izgleda kao rišić oko vrata te
debele, velike, koji joj je dao neki poseban šarmantan izgled uz onu
zelenu boju onih malih vretenastih vragolana.
Joooj,
što je ukrasila posebno šljive, one plave, požegače. Pa još
pustila da im gde koji orah izviri. On kao da zna, stoji kao kresta
na petlovoj glavi na svakoj od njih i sve se ogleda ima li nekog
lepšeg no što je on i one u tom, kao ulje zlatastom okruženju.
I
gde je samo našla te šestougaone da ih baš u njih smesti? Malo joj
bilo čipke i tila, no je njih posebno obukla u one, malo poduže
suknjice od crvenobelog kanafas platna. Još im zavezala crvene,
tanke mašne oko vrata, pa ih poređala, ko za paradu.
Ima
i gde je omanula, bar ja tako mislim jer neke i ne ukrašava. Samo ih
popuni i pritegne ko da će, Bože me prosti, da joj svi pobegnu. I
niko se od njih ne buni! Svi ćute. I kajsije, i dunje, i crvene
trešnje i višnje, i kruške i....ma skoro svi.
Nema samo onih
grozdastih tako stisnutih. Jedno moram da priznam, sve im boje lepo
stoje i izgledaju prozirno, kao italijanski vitraž.
Eno,
jagode je smestila u male, široke, kratke, ovalne i prozirne i sve
lepo poređane. Imaju mesta da se baškare. Pa im je stavila
tufnaste okovratnike pa kad ih odavde pogledam izgledaju mi kao male
buba mare. Sve se mislim da im zapevam onu; Let, let buba Maro donesi
nam goste... Jednom i jesam. One su me pogledale ko krava mrtvo tele
koliko su bile uvređene. Stvarno nisam mislila ništa loše. Nikako.
One su mi posebno dražesno lepe.
Priznajem,
možda sam bila malo ljubomorna na njih.
Ustvari,
priznajem da se malo plašim. Skoro sve su na svim spratovima već
odavno napunjene i ukrašene, čak mi se čini ove godine lepše nego
do sad. Samo ja nisam. Mene je zaboravila skroz. Možda zato što
sam najveća. One su sve manje i oko njih sigurno ima manje posla. I
sigurno treba i manje para.
Sećam
se da je jedne godine odlučila da budem stan divnim, malim, malo
ljutkastim paprikama, a sve raznih boja. Pa ih je još napunila
kupusom, onim sitnim, na rezanca. Uh kako me je golicao par dana taj
kupus. Sve se nešto meškoljio, bilo mu tesno, nije valjda imao
dovoljno mesta. A tek paprike što su se bunile. Svako malo su ga
opominjale da prestane da se tu tegli, da nije sam, da će one pući
od muke ako tako nastavi. I onda se ona pojavila, domaćica,
otvorila me i sipala nešto odozgore i sve je prestalo i nastao je
mir.
A
ja, ja sam tad izgledala grandiozno. Onako, šarena, kao molovana
prirodnim bojama, žutom, zelenom, crvenom oranž, a između virka
po gde gde bela, patinirana, kao slonovača.
Te
godine mi je stavila pravu kragnu. Heklanu. Pa još kad je vezivala,
a ona kaže; Ovo je moja nana heklala i sad ima da bude tvoj ukras.
Eee,
ali sad je moju kragnu, bar je onda rekla da je moja, stavila na
jednu, srednju, ovalnu, ma nikakvu. Eno je dole, na prvom spratu.
Samo ćuti, nit romori, nit govori. A u njoj paprike sa nečim belim.
Odavde,
sa ove visine, ne vidim da li je to sir ili je mleko. Kad je stavila,
delovalo je kao mleko, al' sad kad je pogledam, deluje mi kao da je
sir, možda mileram. Nisam sigurna.
Sad
nju krasi moja heklana kragna.
Ko
zna, možda ću ove godine samo ja ostati potpuno prazna i bez
društva. Sve su dobile svoje društvo i slatko i slano i kiselo,
samo sam ja jadna potpuno prazna i sama, ovde na najvišem spratu,
tužno je mislila jedna velika, staklena tegla dok su je u trenutku
hvatale vredne ruke mlade domaćice i hitro je iznele iz špajza.
- Draga moja lepotice, tebe najviše volim jer sam te dobila od moje mame. A i nisi ovdašnja, domaća, već Nemica, onako, baš kvalitetna. Imaš i svoj poklopac. Zato saslužuješ da te ove godine posebno opremim. Bićeš lepa kao upisana govorila je naglas mlada domaćica puneći spretnim pokretima teglu zimnicom, spremljenom šarenom salatom.
Nedugo
zatim, kad je salata ispunila ceo prostor, domaćica je opet naglas
rekla; Ove godine, dobićeš posebnu kragnu od prozirnog celofana,
ali sa velikom atlasnom mašnom. Izgledaćeš kao veliki rasvetali
livadski cvet, sa svom tom seckanom šargarepom, krastavcima, kupusom
i šarenom paprikom. I samo da znaš, ovu salatu ja najviše volim.
Čekala sam da dođe jesen i da svega bude na broju pa da tebe
poslednju napunim - završi žena monolog i lagano otvori vrata špajza
i namesti oveću teglu, od 5 kila, na najvišu policu.
Ova,
tegla, se u sebi zakikota od dragosti ne mogavši da skine pogled
sa svoje velike, atlasne, bordo mašne namignuvši pri tom svim
teglama, punim zimnice, na policama u malom špajzu.