Gledala
sam za njom diveći se njenoj gracioznosti i lelujavom hodu.

Kada smo se sledeći put susrele ona je zastala kraj ivice staze, da me propusti da prodjem, a ja sam opet zastala da je dobro osmotrim. Odmeravala me dubokim ispitujućim pogledom.
Nija mi bila lepa sa onim neobično tamno osenčenim desnim okom koje je bilo u izrazitom kontrastu sa levim, ali njeno držanje prepuno dostojanstva nije dozvoljavalo da se pomisli da je ona neko ko je stanovnik ulice, a takva misao mi se, moram priznati, rodila u glavi u jednom trenutku. Mimoišle smo se odlazeći svaka svojim putem. Ovog puta se nisam osvrnula za njom, bojeći se da ona to ne primeti.
Vidjala sam je svakodnevno, na istom mestu na stazi svaki put kad god sam odlazila u šetnju za vreme mojih boravaka u Beču. Nezainteresovana za svet oko sebe, išla bi stazom zastavši ponekad da me okrzne pogledom svojih tamnosmedjih očiju. Osećala sam da me je prećutno prihvatila, kao nekog čiji se putevi ukrštaju sa njenim. Imala sam utisak da je držala odstojanje, tačnije, nije mi pružala priliku da se upoznamo bliže.
Od svoje sestre sam saznala da se zove Mia i da živi u zgradi preko puta njene, u prizemlju, kao i da svakodnevno šeta parkom i alejom izmedju zgrada. Nije bila preterano bliska ni sa kim. Meni je delovala kao neko željan ljubavi i topline.
Prolazilo je vreme. Bilo mi je veoma čudno da se uvek, kada bih dolazila u posetu svojoj sestri, još dok bih s koferima u ruci prilazila njenoj zgradi odnekud nečujno na istoj stazi pojavljivala ona, Mia. Više me nije izbegavala, naprotiv. Trudila se da skrene moju pažnju na sebe.

Mia je jedna, neko bi rekao, sasvim obična domaća mačka.

Mia i dalje hoda elegantno, lelujavo, mekano, pomalo drsko držeći svoj rep izrazito uspravno, kao da daje na znanje da je ona pre svega svoja. I da, i dalje me podseća na zavodljivu Džesiku Rabit ili maznu Vojvotkinju.
Još uvek ne mogu da se sasvim odlučim izmedju njih dve.
*OljaKa