Milica je išla u peti razred
osnovne škole. Njen razredni starešina je bila profesor srpskog
jezika. Zazirala je od nje. Nije ona bila stroga, ali je imala neki
strogi stav i krut, odsečan glas. Nikad nije zaboravljala šta su
radili prethodnih časova, gde su stali.
Imali su domaći zadatak
po svom izboru, slobodnu temu. Jedino što je profesorka tražila je
da se malo razmašu. Da daju mašti na volju. Njoj nije trebala
mašta. Njena nana je imala mašte za svu decu sveta zajedno. Bar ona
je tako razmišljala.
Znala je da će danas nju
da prozove da pročita svoj domaći zadatak. Prošli put je stigla
baš do nje, kad je zvonilo za kraj časa. Tako je i bilo.
Odmah po ulasku u
učionicu profesorka je prozvala da pred razredom pročita
svoj domaći.
Milica je bila malog rasta,
slabunjava, tamnoputa devojčica. Nosila je svoju svesku u rukama i
laganim, drhtavim hodom se približavala mestu ispred crne, školske
table. Ruke su joj se tresle dok je polako otvarala svesku tražeći
mesto gde je domaći bio napisan. Pronašla ga je i nekim, čudnim,
izmenjenim šaputavim glasom izgovorila naslov, “Nevidljiva
knjiga”.
Čitajući lagano, isprva
uplašeno, sve više se opuštala. A onda je počela da čita sve
glasnije i sigurnije. Sa svakim novim redom dobijala je neku smelost
i odvažnost jer je u svaki red utkala sećanje i ljubav na svoju
nanu koja je njoj i njenoj sestri, kad su bile male, svake večeri
pre spavanja čitala, kako je ona govorila, priče iz nevidljive
knjige, priče o maloj Verici.
Njena sestra i ona su volele da im nana pre spavanja ispriča neku priču
za laku noć.
Nana bi tad počinjala
priču o maloj Verici, devojčici koja je bila suvonjava, omalena,
ali hitra i živahna. Pričala je da je rasla kod svoje bake. Da je
imala veliko dvorište sa čak dve bašte.
Pričala je kako je Vericu
baka učila da sadi paradajz i boraniju i ostalo povrće u njihovom
vrtu. Kako je baka učila da voli i gaji cveće. Kako je ona sama učila
da čita i da piše prevrčući stare novine. Kako je seckala slova
iz tih novina i čuvala bi ista slova u praznim kutijama za šibice.
Ta slova su bila njena slovarica. Služila su joj da od njih sama
sastavlja reči.
Pričala im je kako je Verica išla na izlet sa svojim drugaricama u mali park nedaleko
od kuće svoje bake. Kako se menjala za sendviče sa svojim
drugaricama. One su njoj davale svoj hleb namazan puterom, a ona
njima svoj namazan mašću. Govorila je kako Verica nije imala puter
kod kuće, a one, njene drugarice, nisu nikad dobijale namazanu mast
na hleb, da jedu.
Kaže, sedele bi tako u
hladovini ispod malog ukrasnog, žalosnog duda oslonjene na stablo i
grickale sa uživanjem svaka svoj sendvič. Verica bi bila srećna
uvek posle tog izleta, jer je ona dobijala čak dva dupla parčeta
hleba i putera, dok bi njene drugarice dobile samo po jedno parče
hleba i masti. One se nikad nisu bunile. Znale su da ona nema više,
a i mnogo su volele Vericu jer je bila mlađa od njih i slušala ih
je sve kad bi se igrale.
I dok je nana vezla tihim
glasom svoju priču, gledala bi u jednu tačku.
Jedno veče su je njena
sestra i ona pitale gde ona to gleda dok priča svoju priču?
I kako to uvek kaže; Sad
ću da vam pročitam jednu interesantnu priču o maloj Verici, a
nikad nije držala knjigu u ruci. Iz koje to knjige ona čita njima
te svoje priče za laku noć?
Nana im je rekla da im
čita priče iz jedne nevidljive knjige. Seća se da su ona i njena
sestra ostale iznenađene pa su nastavile da je pitaju.
Kako iz nevidljive knjige?
Kakva je to knjiga? Gde stoji ta knjiga kad ona ništa nema u ruci
dok im čita priče, jer grli obema rukama njih dve, svoje unuke?
Nana bi se na to nekako
srećno, sitno nasmejala i rekla da ta knjiga stoji na komodi odmah
preko puta njihovog kreveta, gde njih dve spavaju.
Onda bi joj obe rekle;
Aaa, sad nam je
jasno, zašto ti uvek gledaš u jednu tačku baš u tom pravcu. To
je zato što čitaš. Samo, kako to da možeš da čitaš, a knjiga
je tako daleko?
Onda bi nana rekla da ima
svoje naočari kojima vidi i na daljinu. I dodala je, da skoro sve
priče zna odavno i da joj nije teško da ih čita i iz daljine.
Ona i njena sestra bi je
gledale zadivljeno.
Ponekad bi između sebe
znale da kažu kako njihova nana zna mnogo priča o maloj Verici.
Jednom su je zamolile da
im opet pročita priču kad je mala Verica išla da kupi hleb.
Mnogo su volele tu njenu
dogodovštinu. Onda bi nana, njenim poznato tihim glasom započinjala tu priču rečima;
U kući u kojoj je mala Verica
živela sa svojom bakom bilo je sedam članova. Njen zadatak je bio
da svaki dan ide da kupi hleb u pekari u Miklošićevoj ulici, kod
čika Toše, kako se zvao vlasnik pekare.
Bila je jaka i snežna
zima. Mala Verica bi se dobro natrontala pre no što bi izašla napolju, u hladan zimski dan.
E tu bi je njena sestra i
ona prekinule jer su tražile da im opet, po ko zna koji put kaže
šta znači taj izraz, natrontala?
To znači, odgovarala
bi nana strpljivo, da se obukla višeslojno i toplo. U ono vreme to
je značilo da je oblačila debele, flanelske gaće, pa preko njih
debele, uvek braon boje, dugačke čarape koje bi učvrstila
štrufnama..
Tu bi je opet njena sestra
i ona prekinule, jer su tražile objašnjenje za tu reč, štrufna.
Odgovor koji bi dobile ih
je prvi put iznenadio.
Nana je rekla da je to reč
koja nije iz našeg jezika već iz nemačkog i da znači obruč od
gume. Tačnije, krug koji je napravljen od šireg lastiša po obimu
butine onog kome je štrufna bila potrebna za pridržavanje dugačkih,
debelih ili tankih čarapa.
U to vreme, kad je mala
Verica bila dete, nije bilo hula-hop čarapa. Ona i njena setra bi se
zgledale iznenađeno.
Onda bi nastavila da priča
kako je ova, Verica, uvek kad je išla da kupi hleb morala da
ispešači uzbrdo, uz Tikvešku ulicu, sve do pekare na ćošku. I
uvek je kupovala dva hleba, cipovke od 2kg težine.
E tu bi je opet prekinule
jer je sad trebalo da im kaže šta je to cipovka?
Nana bi im smireno rekla
da je to veliki okrugli hleb koji se onda mesio mnogo više nego sad.
Sad se uglavnom mesi i u pekarama kupuje hleb oblika vekne, ili
kifle.
Tako bi mala Verica onako
natrontana i otežala od te njene garderobe nosila o svakom ramenu po
zembil u kojem je bila po jedna cipovka.
Onda bi je opet ona i
njena sestra prekinule tražeći da im sad objasni značenje reči
zembil..
Sledilo bi objašnjenje da
je to opet tuđica, reč turskog porekla i da znači torbu, saživenu
od tkanine ili ispletenu od kanapa ili neke druge pređe.
Onda bi je one pitale šta
je to pređa....i priča bi se odužila.
Ipak, ona i njena sestra
bi tokom pričanja priče saznale mnogo potpuno novih i drugačijih
reči i zraza.
Ona i njena sestra bi
zatim uvek rekle da i nije tako strašno nositi te zembile o
ramenima, ali bi nana dodala da to tako samo izgleda i da ne smeju
da zaborave da je mala Verica u to vreme imala samo pet godina i da je
za nju, onako slabunjavu, to bilo sigurno naporno.
Pa što je onda ona
išla po hleb? Sigurno je mogao da ide i neko stariji od nje, rekle
bi onda skoro obe u glas?
Išla je po hleb jer
je volela da dobije semenke od pekara, čika Toše.
Semenke - iznenadile
bi se one?
Da, da. Čika Toša
je u svojoj pekari prodavao i pečene semenke. Svaki put kad bi mala
Verica dolazila da kupi hleb, dobijala bi semenke koje bi on on
stavljao u mali fišek od bele hartije. Semenke bi hvatao malom
drvenom čašicom i sipao ih u fišek.
Tu bi se ona i njena
sestra zakikotale po ko zna koji put jer im je reč fišek bila
smešna, ali bi se brzo trgle i opet bi upitale nanu šta znači ta
reč?
Objašnjenje bi stiglo
brzo. To je bila naša stara, srpska reč i označavala je kesicu kupastog oblika. A onda bi
dodala da fišek izgleda kao kornet za sladoled. Da bi nama bilo
jasnije.
Znala je ponekad nana da
nas pita kad mislimo da prestanemo da je uvek pitamo jedno te isto
kad tu priču čujemo već ko zna koji put?
Mi bismo se opet
zakikotale i rekle da nam je uvek interesantno da čujemo ta njena
objašnjenja jer te reči danas skoro više niko ne koristi. I onda
bismo je brže bolje zamolile da nastavi priču jer je sad dolazio
najinteresantniji deo.
I ona bi nastavljala da
priča.
Govorila je, da je maloj
Verici iako je sneg bio dubok, bilo puno lakše da savlada uzbrdicu
Tikveške ulicu, ali da joj je povratak kući, sa dva zembila na
ramenu, bio težak. Još više zato što je ona, dok su joj zembili
sa hlebom visili o ramenima, jednom rukom držala mali fišek sa
semenkama, a drugom rukom vadila jednu po jednu semenku grickajući
ih željno, sa apetitom. Pri tom je morala da skine svoje debele,
vunene rukavice, da ih zavuče duboko u džepove svog kaputića da
joj je bi usput ispale. Bilo je mnoglo hladno i prsti bi joj zebli.
Drške od zembila u kojima su bili hlebovi bi se pri njenom kretanju
mrdale i ona bi se, silazeći niz ulicu često okliznula. A onda je
odlučila da sebi olakša i ubrza povratak kući u toplu i zagrejanu
kuhinju njene bake, gde je čekalo njeno mesto, mala šamlica kraj
šporeta.
Sela bi na sneg i po
sredini ulice bi se na svojoj zadnjici otklizala, kao na sankama,
tačno do ugla svoje ulice koja je bila ravna. Onda bi od tog mesta,
lagano grickajući semenke dolazila do kuće, mokra, ali presrećna
jer je uspela da izgricka sve semnke tačno do kuće.
Tu bi ih nana prekinula i
rekla kako je ona to ranije radila, ali da niko od ukućana nije hteo
njene semenke, da su se svi rado odricali njih u njenu korist i da su
joj rekli da ih pojede dok su vruće. A one su uvek bile vruće kad
bi joj ih čika Toša sipao u fišek.
Nizala bi nana svoje
priče meni i mojoj sestri, iz svoje nevidljive knjige, skoro svako
veče, čitala je Milica iz svoje sveske svoj domaći zadatak, sve do
jednog dana.
Bilo je to pretprošlog zimskog raspusta. Sedele smo u kuhinji njene
seoske kuće u kojoj je živela i igrale smo neku društvenu igru ona
i moja sestra kad mi je odjednom sinulo.
Tad sam se setila da je
pitam otkud njoj ta nevidljiva knjiga? Od kog je ona nju dobila?
Ili je možda kupila? Gde ima da se kupi nevidljiva knjiga?
Nana se slatko nasmejala i
rekla da ćemo jednog dana i ja i moja sestra imati svoju nevidljivu knjigu kad
porastemo i da ćemo obe iz nje čitati, pričati priče svojoj deci
i unucima.
Čekaj, jel to znači
da i mama ima svoju nevidljivu knjigu- upitala sam je malo zbunjeno?
Naravno. Od kad ima
vas i ona ima svoju nevidljivu knjigu. Mogla bi i ona da vam čita,
priča svoje priče iz nje.
E tu sam se nasmejala jer
sam tog trenutka shvatila da moja nana nama priča priče i
dogodovštine iz svog detinjstva. Ta nevidljiva knjiga iz koje ona
čita, priča svoje priče, su njena sećanja. Zato je ona svima nama
nevidljiva, osim njoj. I niko osim nje ne može iz nje da čita.
Shvatila sam da svako od
nas ima neku svoju, manju ili veću nevidljivu knjigu. Hoće li ona postati vidljiva i za
druge odlučićemo sami, jednom. Onda kad budemo poželeli da priče
iz nje podelimo sa drugima, uživo, ili pišući, kao i ja što ovog
trenutka sa vama delim ovu priču koja je bila svima nevidljiva, sve
do ovog časa - završila je čitanje svog domaćeg zadatka Milica i ućutala.
U razredu je vladao tajac.
Moglo se čuti usporeno disanje đaka u klupama. I profesorka je
ćutala.
Neka čudna koprena se
podigla iznad i prostrujala prostorijom. Zvono za kraj
časa, prekinulo je magiju spoznaje kod svih prisutnih.