петак, 17. јануар 2014.

Sport od kojeg pamet nazaduje





Postoji jedan “sport” u našem društvu, u kojem niko nikada nije organizovao ni jedno takmičenje, čak ni susrete na tu temu. Verujem da je to stoga što za taj sport ne postoji toliko veliki prostor u kojem bi mogli da stanu svi oni koji se njime bave. Doduše, istine radi, ubeđena sam, da ga ima i diljem planete, samo, nisam imala nikad dovoljno finansijskih sredstava da se time pozabavim malo više, onako, na naučnoj osnovi. Međutim, vodeća imena, a i oni manje poznati, bavili su se temom izučavanja i objašnjavanja te pojave, no kako vreme odmiče i ta aktivnost, bavljenje njome, postaje drugačija, šta više, nekako kao da se uvećava.

Već ste se sigurno zapitali o čemu ova to trabunja, nikako da pređe na naslov, temu?
Govorim, pišem, o bavljenju tuđim životima, na neki način življenju istih, umesto življenja svog sopstvenog.

 Kod nas, ovde, mnogi vole da kažu na Balkanu, ja ću se ograničiti samo na našu zemlju, Srbiju, ovo je “sport” kojim se bavi ogroman broj našeg stanovništva. I nije to od juče, to traje, moglo bi se reći od pamtiveka.
Mislim da je sve započelo odavno, imam prava da tako mislim, čim su se raspale rodovske zajednice i oformile se male ćelije ljudskog življenja, tzv. porodice, mada, opet istini za volju, ni samci, tj. oni koji su se odlučili da život provedu sami, ali u društvu drugih pripadnika ljudskog roda, znači u naselju, selu, gradu, nisu izuzeti.


Što volimo da gledamo u tuđa dvorišta. 
Da ogovaramo, primedbujemo, nalazimo mane i sažeto, da u tuđem dvorištu vidimo đubre, a u svom ne vidimo govno.

Sad, da malo skrenem sa teme, i jedno i drugo može da bude sekundarna sirovina, ali u ovom slučaju, kada se bavimo tuđim životom, to nije.

Naš narod ima jednu lepu izreku: U tuđem oku vidiš trn, a u svojem ti balvan ne smeta. 
Time je objasnio najslikovitije pojavu koja se zove, ogovaranje, podsmevanje, ismevanje, pronalaženje mana drugima, a sve i samo sa jednim određenim ciljem, veličanja sopstvene “veličine”, uspeha, dostignuća, pameti, lepote, umeća.. itd.

Ko se bavi ovim “sportom”?
 Opet bi naš narod to lepo rekao, a ja samo prenosim; Sitne duše.

Suština tog sitne duše, po mojem shvatanju, znači imati samo onu osnovnu dušu tj. biti živ, ali ipak biti prikraćen za zdravo razumsko razmišljanje. E sad, da bi neko bio obogaćen ovim drugim treba mu dosta rada, a to je već ovde, na ovim prostorima, veliki problem.
 Jer, ako iko voli što manje da radi na sebi, to smo mi, pripadnici ovog građanstva u ovoj zemlji.

Molim one koji u ovo ne spadaju da mi oproste, a sigurna sam da će i sami shvatiti ko su jer su to uglavnom osobe koje nisu iskompleksirane, nemaju sujetu, poštuju čoveka preko puta sebe, ako nikako drugačije, ono bar što je čovek, ili ti Homo sapiens, koji permanentno uče, ne zaustavljaju se sa “tezom” da znaju sve, koji pre svega vole ljude i koji nikad i zaista slovima nikad, ne vire u tuđe lonce, osim ako ih ne pozovu na ručak pa im taj isti lonac otvore da pomirišu sadržaj.

Ovi drugi, koji se prepoznaju u igranju ovog “sporta”, ili ti ogovaranja, podsmeha, omalovažavnja, iznalaženja mana drugima, ismevanja its. po mojem slobodnom razmišljanju bi trebalo da isti promene, kao kad menjaš ploču na gramofonu i da se umesto bavljenja tuđim životima, počnu se npr. baviti svojim.

Za početak, nije na odmet da se ugledaju baš na te koje otrcavaju, jer verovali ili ne i od takvih se može naučiti.
 Ako ništa drugo, onda ne biti kao taj – ta, biti drugačiji, biti svoj, a opet, pustiti njega- nju, same da se bave sobom. Ne trošiti energiju, jer sve je energija da se podsetimo, na stvari koje nemaju veze sa životom koji živimo sami.

Ljudi, bavite se učenjem, svaki dan, bavite se sopstvenim rastom i zgradnjom sopstvene ličnosti i manite druge da žive onako kako oni hoće, vole i žele!

Mnogima od onih, kojima se bave ovi “sportisti”, “puca prsluk” za njihovo mišljenje i u suštini, tako bi trebalo i da bude, ali svakako sa dozom čovekoljublja u sebi.

Nije važno ko je koliko bogat, kako je to što ima stekao, da li izgleda kao lutka, ili macho sa naslovne strane. 
Mnogo je važnije da li je taj čovek dobar, a to već podrazumeva mnogo kvaliteta o kojima neki drugi put, mada mislim, da mnogi znaju koji su to kvaliteti koji krase dobrog čoveka.

Jedno je sigurno, svakako nije kvalitet baviti se tuđim životom, ali jeste lakše. Ne boli, ne smeta, po nekad ume da zabavi, ali na duže staze ne donosi ništa. 
Možda, ako dođe do mentalnog otrežnjenja i sticanja novih znanja dovede do stida, što je opet dobar putokaz za dalji razvoj te ličnosti i za još brže napuštanje ogromne ekipe u kojoj je bio do tog terenutka i bavio se tim “sportom”.

Svojevremeno mi se dopao jedan slogan na državnoj televiziji; Nije teško biti fin! 
Nije, ali jeste naporno, jer navike su čudo, teško se menjaju i pobeđuju. No, nije i nemoguće.

Ukoliko svako od nas želi da sutra ne bude jedan od onih kojima se podsmevaju, onda odmah treba da prestane to da radi sam. Jednostavno.

Nemam  nameru da nikome delim savete kako se to radi, ali, rado ću, koga interesuje.

E sad, čemu ovi redovi, koji je to poriv koji me naterao da ih napišem?

Tušta i tma, najblaže rečeno, ružnih komentara na društvenim mrežama, bez iole malo respekta prema osobi iza drugog ekrana. 
Često pomislim, a verujem da nisam daleko od istine, je da mnogi nemaju “kočnicu” u biranju rečnika, ispoljenih misli kroz slova koja napišu jer se, kao ne vidimo?
Pa dobro, ne vidimo se, ali iza tamo nekog ekrana je živ čovek, nije majmun, a taj isti čovek je od krvi i mesa, kao i dotični i od duše sastavljen.

Onda, čemu tako izvitoperena “umnosportska” aktivnost prema dugom, ako je sa one strane žice jedinka iste vrste? 
Kako smo to mi, ja, bolji od onog drugog kojeg ne vidimo?
 Gde smo došli do te tapije?

Na kraju, da ne davim, samo bih da podsetim, ljudski je grešiti i praštati, ali je takođe ljudski ne činiti nikada nikome ono što ne želimo da nama bude učinjeno.


Ovo poslednje nisu moje reči, ali ih je neko pametan rekao, a ja ih usvojila jer su mi davno, bila sam još šiparica, pomogle da prestanem da se bavim ovim “sportom” i da počnem da rastem, a verujem da svi mi želimo da rastemo i da se razvijemo u bolje ljude nego što smo danas.



четвртак, 2. јануар 2014.

Pismo - sudbina, glava - izbor



Ništa mudro ni pametno mi ne pada na pamet ovih dana. Mozak mi je atakovan sa katastrofalno velikim brojem informacija o staroj godini, o Novog Godini, kako je bilo, šta će biti.
Ali, ko mi je kriv, ko je odgovoran za konfuziju i vrtlog misli u mojoj glavi? Zna se. Ja sama. Jer, ko me tera i bije po ušima da čitam sve tekstove redom, a da pri tom ne pravim selekciju, bar na osnovu neke pretpostavke iz naslova istih.

 A da je ne mala gomila raznoraznih tekstova u vezi jedne te iste teme, nije. Svi se bave razlozima proslavljanja Nove Godine po gregorijanskom kalendaru, a kao smo pravoslavci i imamo svoju Novu Godinu, svi se bave detaljisanjem šta je sve bilo i kako je bila gadna stara, 2013. godina, a tek kako će biti još katastrofalnija ova Nova, 2014. da čoveku, običnom, pozli, iz mesta, premda, nekako baš i nisam sigurna, da obični ljudi i čitaju blogove, jer ih mnogo više zanimaju neke druge stvari, tipa, kako izgurati sve i opstati uz sve te loše prognoze.

Suma sumarum, tek smo zakoračili u novo vreme, a defetizam se neumitno i onako štedro širi na sve strane, a ja to, ni malo ne volim. Ne volim sejače straha.
Ne volim pretpostavke, ma koliko one bile izvedene na naučnoj osnovi ili logici.
Ne volim pesimizam ni u kakvoj formi, čak i kad je istinit, kao npr. kod pojedinih tzv. neizlečivih bolesti.
Ne volim beznađe i gubitak samopouzdanja koji izazivaju svi ti napisi, natpisi, prognoze, tekstovi, postovi, šta god i kako god, koji kod ljudi šire strah i izazivaju sva ta negativna osećanja da će život biti sve teži i teži jer nas, eto to očekuje, jer je to, tamo neko pretpostavio, ružno sanjao, zaključio na osnovu kojekakvih pozitivnih i negativnih pokazatelja.

Pobogu, šta je sa verom u bolje sutra, ako je danas bilo loše?
 Šta je sa npr. logikom da posle kiše dolazi sunce?
 Šta je sa očiglednim primerom da posle oluje dolazi smiraj?

Zašto se to ne može, bar kod mnogih, neću ipak reći kod većine, uvesti kao mogućnost razmišljanja, bar?

Da se to dešava, a dešava se, kao i da je primenjivo u običnom životu i uopšte na život u celosti?
Kako ne dosadi tim mračnjacima da kukaju i lamentiraju nad životom i seire kad su, ne daj Bože u pravu, a potpuno je prirodno da se i to desi?
Zašto su ljudi počeli da veruju u fatalističnu završnicu sveg započetog?

Verujem da je to upravo stoga što mnogi zaboravljaju na one stare mudre izreke koje kažu; kako seješ tako žanješ, dobro čini dobrome se nadaj, brat je mio koj' god vere bio itd.

Ma nemam ja nameru da solim pamet nikome, ali nikako ne mogu, a da nas ne podsetim da smo kovači svoje sreće mi sami i da sve što nam se u životu dešava, najvećim delom biramo sami, a samo jedan mali deo je tzv. sudbina ili ti okolnosti na koje nemamo uticaj.

To što smo mi sudbinu proglasili za najodgovorniju za naše živote, verujem da smo to uradili jer nam je tako lakše. Manja je odgovornost, šta više, nema je, da sami sebe prozivamo, jer, tamo neko drugi nam je skrojio ovu kapu, a mi eto, jadni, mora da je nosimo čak iako nam je tesna, iako nam se ne sviđa kroj, a ponajmanje da uopšte i imamo kapu.

Tako, zarad neke nazovi sigurnosti unapred bacamo kolje u trnje, jer, biće teško.
Ne znam da li je iko ikad nekom rekao da je život lak?

Život je nešto što je živo, što se menja, što donosi ružne, lepe, odvratne, teške, tragične, mukotrpne, božanstvene i svakojake trenutke, a mi, samo treba da ga živimo.

Da dišemo, dok dišemo, da radimo, svojski, teško, da bismo taj isti život učinili i boljim i lagodnijim, da menjamo sebe, zarad sebe, jer kad to radimo, menjamo i svet oko sebe.
Da neprekidno učimo, da širimo ljubav, voleći pre svega, da činimo dobro sebi samima, a onda samim tim i drugima.

Verujući u dobro sasvim je ispravno da i očekujemo da nam i bude dobro.
Nekad bi deca cveća, hipici, rekli; širimo dobre vibracije i ni onda, a ni sad, ne bi pogrešili.

Mudri Rimljani su govorili: Neizgovorenim rečima smo gospodari, a i izgovorenim rečima smo robovi.
“Prevedeno” na dobro razmišljanje to upravo znači da izgovorena reč, ima svoju jačinu, energiju, pisana još i veću jer je njena progresija danas ogromna, te stoga ono što dajemo, širimo iz nas, to nam se i vraća.

Onda, zašto ne bismo bar malo, malčice, zrnce jedno, bili vedriji, malo više verovali u dobro, čak iako nas istorija opominje.

Možda bi nam onda i Nove Godine bile bolje, prognoza i pretpostavke bile pozitivnije.

Sve je, po meni, stvar izbora.
Moj izbor je da verujem u bolje, ali, da budem oprezna i spremna za iznenađenja ma kakva ona bila, da ih prevaziđem koliko god to mogu i umem.

A vi, šta vi birate, veru u bolje sutra ili nečije fatalističke prognoze?