среда, 17. јун 2015.

Kako sam zaradila više od stodvadesethiljada




Tinjala je ta želja u meni dugo, ali je strah bio veći od nje. Onda, odvažih se i prepustih i ja niz internet maticu. Kud svi Turci, tu i mali Mujo, kaže stara izreka te tako eto i mene gde, sa mnogima, plivam i skupljam.
Na neki način mi je bilo teže nego onima koji su tačno znali šta hoće, šta će da plasiraju, kako da se reklamiraju. Ja od svega tog nisam imala pojma. Istine radi, ne znam ni sad dovoljno, ali istrajavam,  opstajem i učim u hodu

Ima i onih koji vole da uđu u moj “komision”. Švrćkaju se , posede malo, promuvaju se, zadrže čak, ostave koji komentar, savet ili predlog u knjigu utisaka.
Neki se redovno vraćaju. Neki dovedu nove, poznanike i drugare.  Neki se i pretplate.
Upišu se na listu čekanja da kad stigne neki novi artikl budu  prvi za isporuku.
Nema čekanja, sve je sređeno da ide odmah, prvo njima, pa sve drugima.
Nisam ja sam nešto ekstremno pametna, ali da je ovo što nudim zanimljivo, što jes, jes. 
Jer da nije, ko bi gubio vreme na bofl, a vreme je, kažu, novac.

Moj asortiman je raznovrstan.  Nisam se vezala samo za određene artikle već ih ima više.
Ima kod mene i za svakodnevnu, ali i za posebnu, retku upotrebu.
Ono, kad si sam, pa hoćeš da ti se duša “napase” mira i napuni lepotom.
Samo, to uglavnom prepoznaju specijalni gosti, oni koji slično meni vibriraju, bar kad su te stvari u pitanju.

Drugima se to može učiniti, kao prodavanje boze, ili limunade. Nekima je možda čak i bljutav taj melodramatski izbor, ali, neko voli i to.
Već rekoh. Asortiman je onako, kao lepeza. Ili, kao paunov rep gde sva pera liče, a nisu ista.

Ima raznoraznih pomagala za očuvanje zdravlja.
Ima interesantnih figura za uređenje doma ili bašte. Čak ti artikli spadaju u najtraženije.
Vole naši ljudi lepo i korisno, a kod mene je to svima dostupno.

Ima interesantnih izmaštanih, odsanjanih  ili  stvarnih putovanja. Jedno od njih je veoma popularno među  posetiocima.

Za ljubitelje smeha postoji poseban odeljak gde mogu naći vrlo korisne eksponate od kojih će se smejati, ako ne sve vreme, a ono, kad im se sve slegne.

“Selo hvali, al u gradu živi”- kažu. Kod mene za pripadnike seoske, ali i gradske populacij ima ne mali broj posebnih, od zaborava otrgnutih detalja.

Nađe se ponešto i za izletnike ili ribolovce.
U jednom pregradku se mogu pronaći neke biljke iz prirode, a koje se mogu uvek iskoristiti.

Postoji par polica, šćućurenih u svoj toj gužvi koje bi voleo da ima svaki kuvar koji drži do sebe i svog zanata.

Ljubitelji životinja još kako vole da svrate i da se, ako ništa drugo, podsete na pojedine stanovnike sa kojima delimo ovu planetu od kojih nas neki uče životu, ili nam spasavaju isti.

U jednom skrivenom ćošku se može naći mnogo dnevnika u kojima ima priča za svačiji ukus. Osim ako konzumenti nisu mnogo izbirljivi, ili vole drugačije štivo.

Sad, da ne bi bilo po onoj izreci, eh da, shvatili ste, mnogo volim narodne izreke, svaki Ciga svoga konja hvali, vi procunjajte malo ovuda i uverite se sami.

 Ima ovaj moj “komision” stvarno “Od svega po nešto”.
Lepo je i upakovan i evo, gde ja sa njim zaradih ništa manje nego više od stodvadeset hiljada vaših poseta.
Što reče jedan kolega bloger; Jel znate nekog ko je prodao nešto u ružnom pakovanju?

Tako svih ovih preko stodvadesthiljada vaših poseta ja smatram svojom velikom zaradom.
Pravom zaradom od blogovanja. 
One me drže u uverenju da ovo što radim, pišem, delim sa vama zaista ima upotrebnu vrednost.
Mišljenje svih vas, koji ste moj blog udostojili svojom posetom, komentarom, “pretplatom” tj. praćenjem, da budem precizna, za mene je od vrhunskog značaja.

Ono mi daje podstrek da se trudim dalje. 
Obavezuje me da ispoštujem vašu odanost.
Daje nemerljiv smisao svemu ovome što sam do sad podelila sa vama na svom blogu i tako “zaradila” ovu veliku cifru.
Malo li je?
Od srca hvala svima.


четвртак, 11. јун 2015.

Imati, a nemati



Poznavala sam ih obe. Od njihove četrnaeste godine. Bile su slične, a opet različite.
Koviljka je bila godinu mlađa od Leposave. Obe su bile markatne devojke sa dugom crnom kosom.
Koviljka je imala nešto izraženije obline tela, a Leposava opet, duboke, smeđe oči.
Išle su u istu srednju školu, bile dobri đaci. Leposava nešto bolji.

Koviljka je živela sa majkom i sestrama u malom stanu u kojem je sa njima bio i otac, alkoholičar. Roditelji su bili razvedeni. Majka je radila od jutra do sutra, što u fabrici, što kod kuće, da bi sve tri svoje ćerke izvela na put.
Sestre su imale sebe i majku koja je njihovom odrastanju podredila sebe i svoj život u celosti.

Leposava je živela sama. Potpuno sama. Njeni su roditelji odavno svoje puteve razdvojili svako na svoju stranu, a deca, nisu ni prva ni poslednja deca razvedenih roditelja, valjda su mislili.
Iako su oboje radili u inostranstvu majku je redovno viđala, oca, veoma retko.
Ona je učila, spremala, krečila stan, išla u nabavku, kuvala  i čitala. Mnogo je čitala. Najbolji prijatelj bila joj je knjiga. Vikendom bi uvek požurila da sve poslove obavi najbrže što može ne bi li ugrabila bar mali deo dana za sebe i svoje knjige.

Koviljka je završila školu i odmah nakon toga se zaposlila. Imala je protekciju. Čak i u ono vreme, kad kažu, veza nije bila potrebna. A bila je.

Leposava je obijala pragove u potrazi za poslom. Nije imala nikog da joj u tome pomogne. Neretko su posao dobijale njene drugarice iz srednje škole, daleko lošiji đaci od nje. Nikad se nije žalila. Bila je uvek dobar drug.

Koviljka je kao šiparica prvo "merkala", a zatim se i smrtno zaljubila, u prelepog, zgodnog mladića, onda popularnog u kraju, starijeg par godina od nje. Odlučila je da mora biti njen. I postao je.
Venčali su se jednog poznog dana avgusta. Imala je devetnaest godina.

Leposava je u međuvremenu radila, na određeno vreme. Zavoleli su je mnoge kolege s posla. Toliko, da je jedna koleginica pošto poto htela da je upozna sa svojim lepim, mladim, perspektivnim deverom.
Leposava je jedva pristala na to poznanstvo, želeći samo da ugodi svojoj koleginici.
Mladić jeste bio lep, zgodan, kulturan, ali, srce joj baš i nije zaigralo. Ipak, nastavili su da se viđaju. On je bez imalo stida pokazivao koliko se zaljubio u nju, koliko je voli. Ona je, najzad, prihvatila svu tu ljubav, tako joj je bio potreban neko. I nije više bila sama.
Udala se iste godine kad i Koviljka, u decembru. 
Imala je dvadeset godina.

Život ih je razdvojio. Obe su živele u svome svetu.
Koviljka je ubrzo ostala trudna, ali je izgubila bebu. Ona i njen muž  su živeli u lepom složnom braku, bez dece. Proputovali su zajedno "pola" sveta. Od tog, "samo" su dva puta bili u Rio de Žaneiru. 
Tajland, Havaji, Egipat, sve evropske banje, u vreme kada su takva putovanja mogli sebi da priušte samo ljudi na položaju, bili su njihove destinacije za odmor. 
Koviljkin muž je lepo zarađivao. Jedno vreme su živeli u jednoj od najuređenijih zemalja Evrope.
 I voleli su se. Isto kao i prvog dana.

Leposava je rodila dvoje dece. Ona i njen muž su živeli, u početku svog zajedničkog života, u jednoj sobici, tri sa tri. Te su godine ostavile trag na oboma. 
U prvi, pravi, normalan stan, uselili su se nakon 16 godina braka. 
Kuća, deca, posao, u međuvremenu stalan, nabavka, sve je to i dalje bilo na njenim plećima. Roditeljski sastanci u osnovnoj, kasnije u srednjim školama, bili su uglavnom Leposavino zaduženje.
Njen bračni drug, je radio što na poslu, što privatno.
Dolazio bi kući umoran, mrzovoljan, raspoložen samo za svoju "Politiku" i popodnevnu dremku.

Godišnje odmore su provodili na selu kod njegovih ili na moru kod prijatelja.
Leposava se na odmoru i dalje stalno "družila", sa šerpama i tiganjima. Uz sve ostalo pride; vođenje dece na plažu, kuvanje za desetoro ljudi, pranje posuđa, jer, nije bilo lepo biti ljudima na teretu.
On je, vreme na odmoru provodio u druženju sa prijateljima, uz vino i plodove mora.

A život ume da kockice izpremešta kako niko ne može ni da pretpostavi.
Koviljkini i Leposavini životi su se ponovo ukrstili, radile su u istoj firmi zajedno.
No, među njima se osećao veliki jaz. Više nisu bile one bezbrižne drugarice iz mladosti, neopterećene nečim, što im život zakida.

Leposava je imala nešto što Koviljka nema - decu, a ova je opet imala ono što Leposava nema - predanu posvećenost bračnog druga, istu, kao i na početku zajedničkog života.
Koviljka je govorila uvek da je srećna, kao i Leposava, jer ima dobru i zdravu decu.

Prolazile su godine. Koviljkinom mužu je jedna povreda u ranoj mladosti lagano urušavala zdravlje.
Prvo su počele da mu slabe noge. Sve je teže hodao. Ona je sve učinila da bi mu olakašala kretanje kroz stan. Svuda je postavila rukohvate. Ipak, i dalje su putovali, ali sada su destinacije njihovog odmora bile srpske planine i odmarališta do kojih je moglo da se dođe kolima, koja je vozila Koviljka.
S vremenom, lagano je gubio sposobnost korišćenja ruku.
Odavno je prestao da radi i otišao je u invalidsku penziju. Nekoliko godina kasnije i Koviljka je završila svoju radnu karijeru odlaskom u punu penziju.
Danas je Koviljkin muž vezan potpuno za postelju. Od nekadašnjeg stasitog, sportski građenog i vitalnog muškarca postao je kvadriplegičar koji u svemu zavisi od njene pomoći.
I dalje se vole, onim istim žarom kao i nekada. On je vedar, nasmejan čovek koji se ne predaje ni sada.
I dalje dele svaki trenutak. Gledaju zajedno iste filmove, na velikom TV ekranu, igraju iste igrice, pričaju i sećaju se onih lepih dana kada su putovali svetom.
Žive pun život, u granicama koje dozvoljava njegov invaliditet.
Koviljka sve radi sama i oko muža i sve ostalo. Nema ničiju pomoć. I ne žali se. Samo strepi nad njegovim životom i trudi se iz sve snage da mu bude udobno, najudobnije.

U vreme dok su još radile Leposavin muž je imao prvi infarkt. Deca su bila još u osnovnoj školi.
Tek sad su sve zajedničke obaveze bile potpuno preusmerene na nju. Ona ih je obavljala bez roptanja štedeći maksimalno svog bračnog druga, da traje. I deci i njoj.
Deca su pozavršavala sve škole i osamostalili se, svili svoja gnezda, dobili decu.
Leposavin muž je u međuvremenu dobio i drugi infarkt, pa jednu operaciju, da bi, posle svega, kad je stiglo neko vreme da budu sami i svoji, strahovi, demoni, ko zna, učinili svoje.
Sve je više tonuo u depresiju.
Danas u svemu zavisi od nje. Hoda lagano, jede sam, ali u svemu ostalom zavisi od njene pomoći i podstreka, čak i za najjednostavnije radnje.
I odavno nije tu. On je u nekom svom svetu u kojem spava, ćuti i ne komunicira. Osim u retkim trenucima kad se svetlost pomoli u nekom delu njegovog mozga.
Jer, na depresiju se nadovezala demencija uz sve ostalo što je već bilo prisutno.

Leposava je sama. Nema bračnog druga sa kojim bi razmenila reč dve. Nema ništa što čini zajednički život. Živi, uz sve obaveze koje ima u svetu tišine i knjige.
Jednom mesečno napuni svoje baterije radošću, kad se kuća ispuni smehom unučića i dece. Umori se, najviše, ali joj je lepo.
Za sve ostale dane ćutanja i spoznaje da ima, a nema.

Gledam ih, Koviljku i Leposavu i mislim se, koja li je bolje prošla u životu?
Koja od njih dve ima ispunjeniji život i kojoj od njih dve je... lakše?
Mislim se, kako život zna da bude okrutan i da često podeli škart karte dobrim ljudima.
Setim se jedne storije koja je kružila društvenim mrežama, a u kojoj jedan deka svaki dan ide u starački dom da hrani svoju suprugu obolelu od Alchajmerove bolesti, a koja ga ne prepoznaje. Na pitanje zašto dolazi, kad ona više ne zna ko je on, on odgovara sa suzama u očima; Ali ja znam ko je ona.
Zašto me ova storija u pojedinim momentima podseća na Leposavu?
Koliko mora da je veliko osećanje, ljubavi, dužnosti, odanosti, prema obolelom bračnom drugu da bi se živeo život kao njen?

Šta je to što ovim ženama daje snagu da se ovoliko daju i da ovako ipak traju?
Nije li strah od sopstvene samoće umešao prste?
Nije li preteško breme odgovornosti pred svetom, pred Bogom, pred samim sobom od njih načinilo zatočenice sopstvenih brakova?
Ili je u pitanju dužnost prema zajednički provedenom životu, prema sećanjima i uspomenama? Ljubav?
Ili je sve to izmešano i pravog odgovora nema?
Ko će ga znati.





понедељак, 8. јун 2015.

Boje duge



Ponekad razmišljam da je tužno biti pas. Posebno ako si pas lutalica, bez gospodara, kuće ili skloništa.
Nije isto bilo dok su psi slobodno šetali ovom našom planetom, sami ili u čoporima.
Od kako su postali vezani za ljude, život mora da im se okrenuo naglavačke.
Ipak, mislim da je psima posebo uskraćen još jedan boljitak. Oni svet ne vide u bojama. Vide svet u dve nijanse, beloj i crnoj.

Mora biti da je mnogo teško onima koji su kao i psi, daltonisti. Živeti u svetu sa nijansama bele i crne boje nema takav ugođaj kao kad možeš da vidiš svoje okruženje u svem svojem koloritu.


Svet u boji je daleko lepše i pitomije okruženje od sveta sivobelih nijansi. Neporeciv je značaj i uticaj boja na ljudsko zdravlje. Nešto slično, na tu temu sam već pisala.

Ne bih mogla da zamislim duže od nekolikop dana sivilo oko sebe, jer sasvim sigurno znam kako bi me uhvatilo u svoje monotone kandže, stislo i iscedilo iz mene životni polet, koliki god da je.

Boje nam daruju radost. Boje nas snaže i dunu nam vetar u leđa uvek kad zastanemo. Posebno kad nas priroda zapahne svojim koloritom.

Priroda je najbolji slikar svih vremena. Vrhunski. Niko ne ume tako da poslaže boje da se sve onako razigrane, kakofonične, ipak učine kao neprevaziđen primerak majstorski udešene bašte.

Zamislite splet duginih boja na nebu posle kiše! Ko još ume tako maestralno da naslika dugu koja vodi do neba, u beskraj.
Sećam se jedne takve duge u vreme kad joj vreme nije.

Bio je 27. januar, Sveti Sava, 1999. godine. One čuvene po stradanju ljudi na ovom prostoru od “milosrdnog Anđela” kojim  nas darovaše ljudi, neljudi.

Jutro je bilo suvo, hladno, bez kiše. Koračala sam ka uglu ulice u pravcu autobuske stanice. Negde, blizu poslednjeg solitera, kao i svako jutro, iz haustora je istrčala keruša boksera, Tara, da me pozdravi i da dobije svoj “poklon”, zalogajčić iz moje ruke, koji je postao naš svakodnevni ritual u isto vreme.

U trenutku, kad je Tara zagrizla jednu lepu kost, zagrmelo je iz posve vedrog neba. Jednom snažno, još jednom snažnije i na kraju jedan dugi, produženi zvuk groma. Ja sam poskočila kod prvog udara od siline i iznenađenosti, a Tari je kost ispala iz usta. Ona je resko zalajala gledajući u nebo, ali nije pobegla. Jedna žena, koja se stvorila tik iza mene, uzviknula je od straha neartikulisano, istovremeno se prekrstivši.
U sebi sam pomislila da je isto, kao u narodnoj pesmi” Početak buna protiv dahija”; Grom udari kad mu vreme nije, grom udari na Svetoga Savu..
Čudno znamenje posle mnogo, mnogo vekova.

Nastavila sam lagano da hodam ka ćošku ulice dok je Tara skakutala iza mene, zastajkujući i okrečući se ka ulazu svoje zgrade, čvrsto držeći kost u ustima. Nedugo zatim, ona se okrenula i otskakutala je mašući repom. Do sutra.

Nekako mi jutro više nije bilo lepo i sveže, iako je vazduh mirisao na prisustvo ozona.
Odjednom, gledajući u pravcu bloka 63, ispred mene je počeo da se odvija čudan, prelep prizor. Pojaviljivala se duga. Kao da je izranjala iza zgrada i pela se sve više i više.
Morala sam da je gledam glavom okrenutom u vis, ka nebu. Prateći je pogledom, desno, skoro da nisam disala od veličanstvenosti tenutka jer je duga nastavila da preko neba ide dalje, ka drugom delu grada, ka njegovoj jugozapadnoj strani i činilo mi se da je bila neobično široka.
Bila je to najveća duga koju sam videla u svom životu.
Sve mi je govorilo da je natkrilila ne samo celi grad, već i dalje.

Koliko god možda bilo  loše znamenje, tih tri udara groma koji su prethodili pojavi duge i  suvo nebo bez kapi kiše, duga je govorila da je sve dobro, da će biti dobro. Ja sam verovala u to.

Uvek ću pamtiti tu dugu i događaje posle nje koji su se odigrali nedugo zatim.
Na neki načim je učvrstila moje verovanje da svet bez boja nije ono što treba da bude.
Boje su nektar za oči, a toplota za dušu. Otuda i ovaj moj blog ima dugu u sebi. Na veselje i radost.

I svaki put, kad mi padne na pamet da, kao, preuredim dizajn bloga, ja odustanem.
Ne mogu. Setim se one najveće i najlepše duge i ponovo shvatim da su boje čarobni prah koji boji moj život u nešto bolje i lepše.
Može biti da moj pas Srećko, vidi sve te boje kroz moje oči, pa mu onda one i ne nedostaju.




петак, 5. јун 2015.

Sunce ti kalajisano





Znate, ja ne psujem. Nije to zato što sad, hoću da se pravim fina, već, nemam tu naviku. Kod nas niko u porodici nije psovao. Jesu se pokatkad posvađali između sebe, braća i sestre, moji ujaci i tetke mislim, ali nikad niko nije opsovao nekog.

Doduše, dešavalo se da najstariji ujak, a kao najstarije muško u kući, valjda se podrazumevalo da on to i sme, kad je hteo da prekine svađu između sestara, umeo  da kaže; Ajde, dosta, nemojte više da se*ete! 
E to je za mene bila najveća psovka. Uvek.

Mada, sve dok nisam odrasla, pitala sam se šta znači kad baba kaže; A ti jedi onda, mindžu na pirindžu!
Videlo se iz aviona da je iznervirana kad joj moj brat kaže da neće to što je skuvala da jede, a ona se sirota trudila da spremi najbolje što može za nas sedmoro, koliko nas je živelo u kući.
 On je, uvek, nekako izvoljevao, a onda bi baba pukla i desilo bi se da mu to kaže, posle čega bi nastao mir.

Premda, upamtila sam, najgora psovka moje babe, koju često citiram je bila; Sunce ti kalajisano!
Ili; Milu li ti pilulu! Šta god to onda, meni, maloj devojčici, značilo.

Ove psovke sam i sama usvojila, kasnije, pa sam, kad se naljutim znala da kažem mom sinu; Uh sunce ti kalajisano, što on danas koristi kao šalu, kad priča dogodovštine svome sinu, iz svog detinjstva.
Čak je i moja ćerka, kao dvogodišnja devojčica išla kroz kuću onda govoreći, kad se naljuti na svoju lutku; Sunce kasalina!

Upravo to mi je bio znak da veoma vodim računa kako i šta govorim pred svojom decom pa su se i te moje “psovke” vremenom izgubile iz mog rečnika.

Nekako kroz život, nisam imala mnogo kontakta sa ljudima koji psuju, ili možda to nisam ni primećivala. No, ipak verujem da bih to sigurno primetila upravo zato što psovka nije bila uobičajeni žargon među svetom u kojem sam se ja kretala.

Kad sam počela da radim, u jednoj renomiranoj beogradskoj bolnici vrlo brzo sam shvatila da lekari, hirurzi, psuju kao kočijaši. Šta god to značilo, a priča se i dan danas, da su kočijaši psovali i na zvezde.
Dobro je, što nisu psovali svi lekari. Ustvari, nisu psovali oni, koji za tim nisu imali potrebu, jer su umeli da se izraze bez poštapalica, posebno bez tih, kako sam ih ja zvala, sirovih, prizemnih.

Sve jedno pamtiću jedan, rekla bih, vrlo nepristojan događaj koji je kao trebalo da bude i smešan.

Noćno dežurstvo, hitna služba. Lekar sa mog odeljenja, reče dok smo pravili večernju vizitu; 
E znaš, dovećću jednog kolegu da ti objasni šta mu treba, a u vezi telefona, pa da vidiš može li tvoj muž nešto da mu pomogne, objasni i tako to.

Nije bila naporna noć, s obzirom da je bolnica bila dežurna. Skuvale mi kafu, bolničarka i ja, sedosmo da je popijemo, da se osvežimo, kad, eto ti njih. Dođoše oni, doktor i kolega negde oko 2h.
Taj doktor je bio mlađih godina, na stažu onda. Upoznasmo se. Vidim bulji on u moje poprsje, da ne kažem, sise. Mislim se, šta li mu to znači? Samo mi je jedno dugme bilo otvoreno na uniformi.
Kad on odjednom reče; Da je umesto tog MS slovo Dr vi biste bili nešto sasvim drugo!
Na mom džepu je crvenim koncem bilo izvezeno; MS Olja!

Svi smo onda, medicinske sestre, imale pod obavezno, izvezena svoja imena, sa tim prefiksom MS, ili VMS, u zavisnosti od zvanja, koji su nam vezle šnajderke u bolničkoj radionici. Tako su nam uniforme bile označene, čija je čija, znalo se ko smo, koje struke, a i bilo je jeftinije od kasnijih pločica sa punim imenom i prezimenom.

Ostadoh zgranuta i bez teksta. Ali, prvi put, u životu mi je došlo da nekog opsujem iz sve snagei da ga oteram u..
Ipak, ustadoh, ne izdržah i rekoh doktoru sa mog odeljenja, koji mi je bio čak drug iz detinjstva; Gde si našao ovog primitivca? Sad lepo prošetajte i neka nađe nekog ko će da mu pomogne oko problema koji ima! Na mene neka ne računa.

Ma džaba mu je bilo i to što smo kasnije konstatovali da je, taj, vrli lekar, njegov drug,  išao u osnovnu školu sa mojim mužem, kad je bio školovan, a nevaspitan.

Promenih ja posao, vrlo nerado, jer sam volela da radim u bolnici. Po završetku školovanja konkurisala sam samo za rad u bolnici. Ali, život ti ponekad odredi druge staze, na koje nemaš mnogo uticaja tj. imaš, ako biraš prioritet. Meni su moja deca i želja da odrastaju sa oba roditelja, danju i noću, dok ne odrastu, bila na prvom mestu moje životne rang liste.

Počeh da radim u domu zdravlja i to na dijametralno različitom odeljenju, odeljenju stomatologije. Tu me je, vremenom, sačekalo veliko nepredviđeno iznenađenje. Shvatih da su lekari hirurzi, mala deca za stomatologe, bar što se psovanja tiče. Ipak i na svu sreću, nije tako u većini.

Meni draga osoba, sa kojom sam provela radeći skoro pola svog radnog veka u domu zdravlja, psovala je gore i od kočijaša. Najgore je bilo kad kaže; Ma boli me pi..

Rekoh joj jednom da će se gadno provesti, ako joj se to zaista i desi jer svakodnevno hrani svoju podsvest tom rečenicom i na kraju će i dobiti to što traži.
Smejala se, u stilu, ma vi niste normalni, a pri tom mi je dodala da ne se*em.
Ispričah joj istinitu storiju, o svom veoma bliskom rođaku, koji je bukvalno imao uzrečicu, a da nikad nije psovao; Boli me k..
E kad mu se to i desilo, zaglavio je u bolnici više od dve nedelje sa injekcijama 2x dnevno, što bi rekli iz  čista mira. 
Više nikad nije rekao da ga boli k..

Od onda je ona, moja draga drugarica koje više nema, govorila da je boli k.. Za svaki slučaj.
Svi su se tome smejali, posebno jedna zajednička drugarica, poznanica, koja neverovatno dobro danas gleda u zvezde, a koja čudu ne može da se načudi kako sam ja to uspevala da se nikad ne naljutim na te njene jezičke bravure od psovki, a posebno da joj, kad mi kaže; Nemojte da jedete goMna, odgovorim, u šali; Vi ćete da mi zabranite.
Vrhunac svega je bilo međusobno persiranje.

Nekako sam razumela tu njenu “potrebu” za psovkama i neko bi rekao, uličnim rečnikom. Meni ona, iako je relativno često koristila te, kako ih ja zovem, jezičke prizemne poštapalice, nikad nije delovala ni nevaspitano, ni uličarski. To je jednostavno bila ona i ja sam je kao takvu volela.

Sve u svemu, kad se osvrnem, ponekad sam bila ljubomorna na one koji umeju lako da opsuju, jer, još kako bi i meni u pojedinim momentima dobro došlo da sam mogla da “odvalim” sočnu psovku, pa da stvari dovedem na svoje mesto iz mesta.

Sad, nije da ja ne znam da psujem, čak i opsujem, ali uvek kad pričam, kako ja to volim da kažem, sa jednom pametnom ženom tj. sama sa sobom.
E onda dam jeziku na volju pa kad bi me neko slušao, pas s maslom ne bi polizao te moje jezičke psovačke vratolomije.

Da me pitate zašto sam ovo danas pisala, pravi odgovor ne bih znala da vam dam.
Ustvari, iskreno, iznervirah se danas onako pošteno. Nažuljali me fišbajni iz grudnjaka.

Kupila ja neke, opet bi rekla ta moja drugarica, zvezdočatica, sisodržače, ali onako, baš dobre. Treba nama gospođama u lepim godinama ti koji lepo podignu grudi da ne može ni jedna olovka da stane ispod njih, a ne, sad već, tri komaTa.

E, al ne lezi vraže. Možeš ih prati nežno, na ruke, što bi rekli, sve jedno će da se izdrndaju i da počnu da zezaju ti fišbajni i da povremeno izvire i da bockaju, pa da onda dodaješ sa strane, u sredini, maramčice da to kao, amortizuješ, što ti nikad ne pođe baš sasvim za rukom.

Ubode mene danas onako, svojski, u levu sisu, kako bi rekla normalnim jezikom moja drugarica, zvezdočatica, dok bih ja rekla sa leve strane i ja se tako iznervirah i opsovah i rekoh; Mamicu ti mračnu, sad ću te iscepam ko račun za struju!

Mamicu ti mračnu, setih se, “lepa” psovka, još jedne koleginice s posla, koja je u leto volela da nosi šešire i izgledala, čuj, izgledala, bila je dama.

Ama, neću da budem dama, hoću da opsujem bar kad sam sama, ko čovek! Zašto?
Što bre ne opsujem kao čovek, a ne kao tamo neka, seka persa? Ne da mi se. A da treba, treba. Ponekad.

I eto, napisah ovo što napisah i opet ne opsovah kao čovek, tj. kao moja, pa ta drugarica, koju svako malo pomenem, a kojoj, časna reč, zavidim jer ume lepo da opsuje, kad treba. 
A ume ona lepo i da piše, ta zelena, kako voli da je zovemo, tek da znate.

A možda ja volim da se pravim fina, a da to i ne znam?
Odoh ja , inače ću da nastavim do sutra da se pitam.

PS: Sa ovim tekstom sam gostovala na blogu moje prijateljice blogerke Olje Ristić:)

среда, 3. јун 2015.

Kafa, napitak, merak ili lek






Malo sam se našalila sa svojom dobrom prijateljicom kako ću da sednem i da napišem i ja koji red na temu kafe. Pa još dodah da će to biti ovih dana oko Vidovdana, ali, ne izdržah baš do tad. Ona je napisala jedan vrlo opširan i koristan tekst na ovu temu i sad se mislim, šta mi je trebalo da se nadovezujem na istu temu, al, reč se ne odriče.

Zašto kafa kao osvežavajući napitak ima neprikosnoveno prvo mesto kod nas, u ovoj našoj zemlji?
Kažu, ostala nam od Turaka. Ima istine u tome, samo, kafa odavno nije u Turskoj napitak broj jedan. Tamo se uglavnom pije čaj, najčešće od nane ( Mentha piperita), poprilično zaslađen, kao uostalom i turske poslastice.

Mahom svi znaju poreklo kafe, tako da ne bih o tome. Ne znam mnogo ljudi u svom okruženju, a da nije ljubitelj kafe. Premda, ove mlađe generacije kao da više preferiraju “moderne” vrste kafe tipa; espreso, kratki ili dugački, nes kafu razne vrste, ajs (eis) kafu, melanž i druge srodne napitke iz kafe automata. Lično, ne uživam ni u jednom od tih napitaka tim pre, što za mene oni nemaju ni miris ni ukus prave domaće, ili tzv. Turske kafe.

Posebno mi se ne mili ni jedna od ovih modernih, ako se zna da se ni jedan od aparata u kojima se iste spravljaju ne može da očisti temeljno, a kod mene sve što ne zadovoljava higijenske postulate nema prođu. Šta da radim kad sam profesionalno deformisana, ali od toga da pobegnem ne mogu.

Probala sam mnoge vrste kafe ali nisam nikakav znalac. Još kako znam da ukus kafe zavisi od njene čistoće,  da li je zaista prava kafa, ili ima primese surogata tj. jestivih dodataka za kafu.

Prvu kafu sam popila u svojoj trinaestoj godini, što , kad gledam iz ove perspektive daje veliki staž od pola veka u ispijanju ovog napitka.
Kafu, kao lek, za izrazito nizak krvni pritisak, ordinirao je školski pedijatar meni, ali kao uputstvo mojoj mami, da me ne pušta da izađem iz kuće pre no što popijem ujutro jednu malu šoljicu kafe.

Sećam se te moje prve šoljice kafe, kasnije nazvane šećeruša jer je bila preslatka. Bila je mala, kao pravi fildžan, od belog starinskog porcelana.
Zavolela sam tu moju prvu jutarnju, lek kafu i ona je ostala moj nerazdvojni pratilac sve do danas. Jedino je izgubila svoju prvobitnu namenu. Kasnije se pretvorila u tzv. budilnik kafu. Unazad jednu deceniju, kafa koju pijem oko podne, dobila je naziv merak kafa, jer je pijem zbog uživanja, serbez.

Moja mama je kupovala sirovu kafu. Pekla bi je u starom pocinkovanom plehu u rerni od električnog šporeta neprestano je mešajući da zrna ne bi izgorela. Kuća bi divno mirisala na sveže pečenu kafu. Kasnije bismo je mleli, samo po potrebi, u starom mlinu na okretanje. Čuvali bismo je u papirnoj kesi koju bi opet, mama stavljala u za to, specijalnu metalnu kutiju, da bi se održala suvoća i aroma kafe.

Interesantno je bilo da je mama u tu kesu, u kojoj je stajala sveže ispečena kafa obavezno stavljala po jednu kockicu šećera, koja bi, kasnije sam saznala, skupila eventualnu vlagu iz kafe i koju bi naravno, mama menjala, uvek, kad bismo mleli kafu za jedno kuvanje. Kockica koja je završila svoju primenu, bila bi iskorišćena da se skuvana kafa dodatno zasladi, što znači, pripala bi meni.
Pamtim ukus ove kockice šećera jer bi poprimila intenzivan miris kafe i moja kafa je, baš zbog nje, bila mnogo ukusnija.

Ostao mi je u sećanju i način serviranja kafe u beogradskim kafanama gde je, šesdesetih godina prošlog veka, bilo sasvim normalno da ljudi usput, dok šetaju, svrate u kafanu da popiju istu.
Eto, i taj izraz kafana, vodi poreklo baš od kafe i označava mesto gde se ista može popiti.

Kafu bi servirali kako gde, što je zavisilo, verovatno od poslovođe kafane, a možda i od rapsoloživih materijalnih srestava. 
Gosti bi dobijali svoje kafe na posebnim malim poslužavnicima, sa malom džezvom iz koje bi se pušila i mirisala sveže skuvana kafa, a  iz koje su sami sebi sipali kafu u šoljicu  sa  tacnom, uz obavezan ratluk ili kockicu čećara.
 Ratluk bi bio uglavnom od ruže, ređe sa orasima. Posuda sa šećerom u kocki bi takođe bila obavezno prisutna na stolu.

Mnogo sam volela, kao mala devojčica da pijem svoju kabezu i da gledam odrasle kako ispijaju svoje kafe u kafani, sa uživanjem, lagano, sa malim, srkučućim gutljajima.
Kasnije sam shvatila da je to bilo, oni su zvali šik. Mi bismo rekli moda.

Poseban užitak bi im bilo ispijanje kafa u baštama beogradskih kafana i slučajni susreti u vidu mahanja prijateljima koji su pored njih, tih kafanskih bašti prolazili.
Kao što je danas kul da te vide kako ispijaš espreso u nekom od fensi beogradskih kafića u Knezu.

Kafa mi je bila pojas za spasavanje. Kako, upitaćete se?
Pomagala mi je da ostanem budna na noćnim dežurstvima dok sam radila u bolnici. Bilo je sasvim normalno da se kafa pije u noćnoj smeni na svakih 2 do 3h, ne bi li se podigao radni elan i smanjilo zevanje.
Isto je bilo “obavezno” da noćne sestre skuvaju kafu koleginicama iz jutarnje smene, koje su nastavljale rad posle njih,  ove iz jutarnje smene su to isto radile za one koje su dolazile u popodnevnu smenu, dok su ove iz popodnevne smene kuvale kafu za noćne sestre.
Zato sam ja ovu kafu prozvala kafom dobrodošlice.

Interesantno je setiti se baš te kafe, dobrodošlice. Pričalo se, onda, da u Bosni, kad dođeš kod nekog, odmah ti kuvaju tzv. bujrum kafu tj. kafu dobrodošlice.
U Srbiji, međutim, kafa bi se uvek kuvala na kraju nečije posete i između sebe, takva kafa bi se nazivala sikter kafa.
Sikter, reč turskog porekla, onda, odomaćeni turcizam, označava razlaz, kraj nečeg.

Dugi niz godina kasnije, morala sam da svojim gostima objašnjavam, ako bih im skuvala brzo kafu, da je to bujrum kafa.
Istine radi, dešavalo se to onda kad, osim kafe i slatka, ne bih imala ništa drugo za posluženje.

Nekad je bilo posve normalno da male devojčice, pa i dečaci, nauče da kuvaju kafu što pre.
Jer, nekad je bilo i sasvim normalno da kad ti neko dođe, odmah pristaviš kafu, posle čega bi nastajalo ispijanje te kafe i razgovor uz bar još jednu kafu, posle te prve.

Nekad su ljudi nalazili vremena da se druže, samo uz kafu. Danas se to izgubilo, skoro sasvim, a ispijanje, prave, domaće kafe, skoro i da ne postoji više kao društveni fenomen.

Negde osamdesetih godina prošlog veka, kad je otvaranje privatnog biznisa, naravno, ko je mogao, uzelo maha ovde, kod nas, u našoj zemlji, uhvatila me maštarija da zajedno, sa mojojm najboljom drugaricom, otvorim, kao, čajdžinicu-kafedžinicu.

Izmaštala sam ja i kanafas kockaste stolnjake raznih boja na malim stolovima i iste zavese na prozorima, pa starinske, raspar cvetne komplete sa šoljicama za čaj ili kafu, tiha, evergrin muzika, asortiman raznih vrsta kafe; irska, domaća, turska, čajevi kao napitak, ili lekoviti, servirani kao engleski, ili ruski čaj, a da kuriozitet, tj. znak prepoznavanja naše čajdžinice, umesto već čuvene kockice šećera, bude vanilin grancla.
Ma svašta nešto na tu temu maštasmo nas dve.

Smejemo se, moja drugarica i ja, danas, kad se setimo toj našoj maštovitoj ideji za koju nam nije falio ni entuzijazam, ni volja, ni rad, ali nam je falilo ono najvažnije, novac, dok ispijamo našu merak kafu zajedno.

Dobih na poklon, od moje mame, divne, male, šoljice za kafu, lady D. Uzalud.
Kafa se danas ne pije više iz tih malih, fildžan šoljica. Nije to moderno više.
Kafa se sad ispija iz velikih šolja za čaj. Što veće to bolje.
Proizvođači kafe trljaju ruke. Povećala se samim tim i potrošnja kafe.

Svojevremeno su lekari savetovali da se obrati pažnja o količini ispijanja kafe jer, hoće da povisi krvni pritisak. To se pripisuje prisustvu kofeina u kafi.
Ipak, danas skoro svi znaju da crni čaj ima mnogo veću količinu kofeina u sebi nego što ga ima kafa, kao i da kofein nije baš “podizač” energije u šta se dugo verovalo. Naprotiv.

Postoje razne studije o dejstvu kafe na ljudski organizam i nekako su one dosta zbunjujuće.
Nekako stičem utisak da je i kafa dobra ukoliko se ispija umereno i dozirano, znači, bez svake vrste preterivanja.

Otuda je meni kafa, danas omiljeni napitak koji ispijam sa uživanjem, merakom, a opet, dođe mi i kao lek za dušu, posebno ako je ispijam u društvu sa dragim osobama uz “čašicu” razgovora.

PS: Ovaj tekst je objavljen i u "Niškim vestima"