Jutros, veoma rano,
probudio me je tutanj gromova i iznenadni pljusak. Doneo mi je dugo
očekivano olakšanje. I ne primećujući započela sam razgovor sa
sobom. Jedan od mnogih do sad. Nadam se i otrežnjujući, jer svi
prethodni to jesu bili. Mučni, ali plodonosni.
Ovaj mi se dugo motao
po glavi. Predugo, ako želim da budem iskrena do kraja, a ja to uvek
jesam.
Moram da se vratim na
stazu. Koju? Onu na kojoj ima mesta da radim i ono što me čini
zadovoljnom. Tačnije, čini mene zadovoljnom i sve ovo što sam
radila i što radim, jer sam mogla, jer sam istrajala u tome, ali ja
to zovem trivije. Naravno, osim mog rada u vrtu. To je samo delić
onog što volim, a što nažalost sve manje fizički mogu iako se ne
predajem. Postoji i ono što volim, a što mnogo dugo ne radim. Volim
da putujem, da upoznajem nove ljude, da vidim nove stvari, predele..
Volim, mnogo volim da
pišem. I počela sam, nije da nisam. A onda je došao taj, crni pas.
Crno nije boja. I sasvim
sigurno ne boji naš život. Naprotiv. Zatamnjuje ga sve više. U
suštini, pse obožavam. Dugo sam imala svog psa.
Dok smo bili zajedno nisam
razmišljala otome ko će od nas prvi da ode, na Rajska ostrva, kako
zovem odlazak svih iz ove dimenzije. On je otišao pre mene. A bio mi
je mnogo u životu. Bio mi je drug, rame za plakanje, oslonac,
ljubav...
Pitaće se neki zar sve
to nisam imala pre njega? Jesam. Nikada onako kako bih sama davala
nekom.
OK, da se ne lažemo. Ako računaš na reciprocitet, onda si
kalkulator. Međutim...
Šta sa onim kad shvatiš
da je tvoj ulog daleko veći i da si se vremenom iscrpeo do krajnjih
granica, a odziv, kao nešto sasvim normalno, nije na vidiku ili je minoran? Da li
onda shvatiš da ustvari tebe neko manipuliše i čak cedi, sve
vreme, a da ti, slep od ljubavi i odanosti toga apsolutno nisi bio
svestan ni jednog trenutka?
Nastavljao si dalje,
neumorno sa nadom da će se to promeniti. A nije se menjalo. Nisi to
ni primećivao sve dok vreme, snaga, telo nije počelo lagano,
neumitno da te izdaje. Ponovo u trenu shvatiš da si se ispraznio na
te, trivije, na sve ostalo, na druge, a da sebi nisi ostavio ništa,
ni za lek.
I kako onda da imaš
snage da opstaješ, da traješ?
Znam da sam, ko zna
odakle, iznalazila neku tanku nit volje koja me vraćala meni. Nekad je to
bio moj pas, nekad neki trenuci za nezaborav, nekad neki muzički
tonovi vezani za divna sećanja..
Sve jedno. Taj crni pas se
neprimetno primakao, vrebao iz prikrajka, čekao, čuvao te
sekvele iz prošlosti..
Nisi ti gurao to pod
tepih. Samo si želeo mir, stabilnost, trenutak kad će to sve moći
da se raščisti tako da niko ne bude povređen, ili ljut. Taj
trenutak nikada nije došao. Uvek je postojao neki monolitni stub
koji bi stao ispred i isprečio se tom čišćenju kao da je govorio;
Počisti to sam, ali pazi, nemoj da radiš drugima što ne bi voleo
da oni tebi rade!
I ti si tako “čistio”.
Samo ono što si mogao i uvek na svoju štetu. Drugačije nije ni
moglo. Sad si tu gde si. Itekako svestan da nezadovoljstvo koje te
grize ima osnova, ali da možeš da izabereš isključivo i samo dve
opcije; Uzmi ili ostavi.
Skoro pročitah jednu
sentencu koja kaže; Svaki put kada ste nekome rekli da, razmislite
niste li sebi tada rekli ne!
Udarila me posred lica.
Isto kao kapi kiše koja ti bije u lice kad ti je vetar donosi sa te
strane. Samo što kiša spira, osveži te.
Ova istina, jer bila je
upravo to, nije mi oprala dušu. Potvrdila je ono što dugo znam. Da
najčešće svima kažem da, nebrojeno puta na svoju štetu.
Mnogo godina je prošlo.
Odavno znam da su to sekvele iz davnih, mladih dana. Odavno znam da
je do mene, da se sve to da rešiti radikalnim potezima i
doslednošću.
Nemam tu doslednost jer,
postoje navike. Nije tek tako rečeno da je navika jedna, a odvika
dve muke.
Neko bi rekao: Sve su to
samo izgovori. Na neki način i jesu. Jer ti daju opravdanje za svaki
onaj put kad skreneš sa puta odluke. Jer, i to kažu:
” Pobednici
traže rešenja za prevazilaženje prepreka, gubitnici traže
izgovore". Ne smatram sebe gubitnikom, nikako. Smatram sebe borcem
koji se ne predaje. Koji polako stiže do svog cilja, birajući
sredstva za to.
Međutim, nije nimalo lako
da izguraš sve to sam. Čovek je socijalno biće. Često mu treba
podrška. Postoje oni koji su ostali uskraćeni za tu podršku,
nebrojeno mnogo puta. Nisu imali pomoć u odsudnim trenucima, sve su
činili sami. Gurali, kao buldožer. I mašina doživi svoj kraj, ako
se ne čuva, a ne čovek koji je bez podrške.
Još ako je ta podrška
zatajila u nekim životno važnim trenucima, to onda ostavi duboki
rez na duši, koji jeste zarastao, ali samo kao tanka skrama, ranjiva
na sećanje.
Eh kad bi moglo da se
poneko sećanje izbriše skroz, kao savremene table, piši-briši.
Bez traga.
Moj pas je bio moja
podrška koja je prvi put oterala tog crnog psa koji se prišunjao,
podmuklo, a da ga nisam primetila. Ja, koja sam već preturila
iskustva iz života preko glave tušta i tma. Njegova ljubav i
odanost su bili jači od njega i iščupali su me iz pipaka koje je
on tako majstorski, neprimetno već bio obmotao oko moje duše.
I čuvao me, sve dok je
trajao. Bio je moj štap. I ja njegov.
Kada je on otišao na Rajska ostrva ostala je pustoš, ostala je rana, neprebolna. Ostalo
je jedno mesto na kojem sad raste jedan beli jasmin. Ostala su
sećanja, ali, moj štap se “slomio”.
Kukavice! Neko bi mi
rekao. Donekle bi bio u pravu, a opet i ne bi.
Trajala sam ja do vremena
pre ulaska mog psa u moj život. Izborila se sa mnogo tog, kao
amazonka, kako reče jedna divna žena za žene koje su ukrstile
pogled sa kosačem.
Evo gde trajem i dalje,
bez mog štapa, ali gle. Neopreznost, ono ne koje stalno manje-više
kažem sebi umesto onima preko puta mene, grozna navika, slab duh,
nedostatak snage jer godine stišću, šta već, dozvale su opet onog
ružnog crnog psa. A on, kao da je skriven negde vrebao baš mene,
jer je znao da ću se iscrpeti kad-tad. Da ću posustati. Da mi sve
što činim da živim bez nezadovoljstva, besa, osećanja
napuštenosti, tuge, bezvoljnosti, nemoći, često osujeti i saseče
u korenu.
Ovog puta sam ga
prepoznala kad mi se prikrao. Udvostručila sam svoje snage da ga
savladam, birala neke nove metode. Nažalost, nedosledno.
Zašto nedosledno?
Zašto sam anuliraš
pređen put, pređen trud i ostvarenje cilja?
Mnoge, reći ću smetnje
jer lepše zvuči, su jednostavno nepremostive. Nisu do nas. To je
ono, uzmi ili ostavi, samo što ovo ne može da se ostavi.
Kako ne može? Sve se može
ako se hoće!
To je lepo rečeno, ali
nije tako. Evo, ja bih htela upravo sad, da vidim mog psa, pored
sebe. Nažalost to je apsolutno nemoguće.
Jednom sam davno u nekom
svom tekstu pomenula da postoje odgovori zato. Koliko god se to nama
ne dopadalo.
To zato, treba prihvatiti.
Divno. Samo volim da
dodam, a kako da prihvatiš kap vode koja ti pada na glavu u
određenim vremenski razmacima, ili sve vreme?
Jedan od odgovora;
Isključiš vodu!
Ha, kako se tog nisam
setila.
Samo, ova voda nije
česmovača, znači ne mođe se isključiti.
E onda se skloniš!
Skloniš svoju glavu!
Tako je. To je pravi
odgovor.
Ipak, sledi ostatak, kao
ono kad deliš sa ostatkom. Taj ostatak, kao zanemariš, a postoji,
tu je, vidiš ga, znaš da ga ima.
Taj ostatak je često
sazdan od moralnog razmišljanja, od etike, od vaspitanja, od
naučenog, od empatije, od...
I onda shvatiš da je taj
ostatak opet jedno ne koje si rekao sebi. Ipak, ovog puta ga
prihvatiš, kako tako. Svestan si da ćeš biti besan, na sebe, da
ćeš se truditi da ga usput odbaciš na sve moguće načine, jer ti
dodija, ali ideš dalje.
Jedu te trivije, jede te
taj ostatak, gricka te crni pas. Šutneš ga mnogo puta, iako to
nikad ne radiš psima. Ovog bi, da možeš obrisao gumicom. Da ga
nema.
A on, neumoran. Ne da ti
da spavaš. Popiša ti se posred lica kad shvatiš da si ponovo
posustao od borbe sa njim. Veže ti volju u Gordijev čvor.
Čupaš se ti. Pričaš sa
prirodom, sa svetom u njoj, ali usput primetiš da si se zaneo, da si
zapostavio ono što jednako voliš. To što voliš su upravo ovi
pisani redovi.
Uspeo si nekako da odmrsiš
deo tog bezvoljnog čvora i da se usredsrediš da staviš sve ove
reči na papir, da kreneš dalje. Dao si sebi obećanje da ćeš
otkinuti od trivija koje te guše, deo samo za pisanje reči.
I srećan si jer si
krenuo. Znaš da: “Putovanje od hiljadu milja započinje jednim
korakom”, kako je rekao tvoj omiljeni Lao Zu.
Znaš da te upravo ta
njegova sentenca vodi kroz celi život, lagano. I nadaš se da ćeš
stići do cilja. Imaš dokaz čak, ove redove, koji su jedan mali
cilj, za sebe.
I lepo ti je. Osmehuješ
se samozadovoljno sa podsmehom onom crnom psu govoreći mu: Pobediću
te opet!
Nema predaje.
Subota je. Kiša je najzad
pala. Neke čudne, horizontalne munje sevaju i dalje nebom i gromovi
se čuju u daljini, ali je nevreme prošlo.
Zahvalna sam kiši koja mi
je pomogla da krenem dalje u borbu sa crnim psom. Zahvalna sam svim
tim malim trenucima koji me pune snagom i voljom da sasvim sigurno
stignem do Nike.