четвртак, 6. децембар 2018.

Izvinjavam se, ali ja sam pala sa zaboravljene ili nepoznate planete





Stiže meni cirkularna poruka u inbox. Gde bi, ako ne na Facebook, društvenu mrežu gde se i ja vrzmam već podosta godina. Ko me tukao po ušima da budem tu i da dobijam svako malo te poruke. E, ali tu je začkoljica. Imam uvek, dve mogućnosti da (raz)mislim o njima.
Prva je da mi one idu na živce, da me smaraju, da mi oduzimaju moje dragoceno vreme da se još i njima bavim, da su bre dosadne ko proliv, da su oni koji ih šalju teški idioti, malograđani, mediokriteti, nevaspitani neškolovani, nepismeni, polupismeni... dodajte sami šta još.
Druga mogućnost je da su ljudi koji šalju takve poruke usamljeni, da su pažljivi, da naše prijateljstvo na Facebook-u doživljavaju kao pravo, realno, da im je stalo da me razvesele, da misle na mene iako imaju i svoje brige ... dodajte sami šta još.
Lično, uvek biram ovo drugo razmišljanje, jer, kapirate, polazim od sebe.
Istine radi, svi polazimo od sebe. Razlika je u tome, što neko to zna i priznaje sebi, drugima i ne mora, dok neki biraju da izaberu projekciju, da za sve “okrive” onog preko puta.
Dešavalo mi se da dobijem cirkularnu poruku i da je prosledim mnogima, koji su meni bili dragi. Dešavalo se da među mnogima kojima bih poslala takve poruke, bude i onih koji mi lepo kažu; Nemoj više, ne volim ovakve poruke. Ja im NIKAD više ne pošaljem ni jednu.
Neki se naljute u stilu; Pa tome se nisam nadala od tebe, mislila sam da si ti jedna pametna žena, nespojivo mi je sa tobom da šalješ ovakve gluposti, daj majke ti zaobiđi me sa ovakvim sranjima...
Sasvim mi je jasno da svi različito gledamo na stvari, okruženje, dešavanja. Da svi imamo svoj način razmišljanja o svemu. 
Nije problem u tome. Problem je u meni.

Imati “ugrađen” čip u glavi o posmatranju, pre svega ljudi, nije lako. Još ako se tome doda i vaspitanje da je dobro biti druželjubiv, da je dobro pokušati da razumeš onog preko puta tebe, da je dobro ne osuđivati nikog, da je dobro misliti dobro.. e onda sam ja u mnogo velikom problemu.
Jasno je meni da niko nije u obavezi da neki moj postupak odobrava ili da je čak u obavezi da tako isto postupi.
Ali, ako lepo piše; Molim ne prekidaj niz... Šta onda?
Treba li se o molbu oglušiti? Molbu koju ti je poslao neko koga, znaš? Kog si ti birao za Fb prijatelja ili još važnije, koji je tebe izabrao za istog?
Nedoumica za neke. Ne i za mene.
Znate, jasno je meni da niko od nas ne mora da posmatra ili da voli nešto uniformisano. Čak nisam za jednoumlje nikad bila. Međutim, slanje cirkularnih poruka je najčešće nešto sasvim bezazleno, ukoliko je povezano sa lepim željama, što uglavnom i jeste.
Sasvim sigurno je da nikad ne bih nikom poslala poruku tipa; Ako ovo ne uradiš umreće ti... snaći će te baksuzluk taj i taj...its.
Kao i u životu, različito reagujemo na sve oko nas, te tako i na ove cirkularne poruke.
Nikako ne želim da kažem da je moj način poimanja istih bolji od nečijeg.
Ja i nisam neki etalon jer je kod mene čaša uvek polupuna.
Ja samo imam jednu veliku manu, ili vrlinu, zavisi ko kako na to gleda, a to je da volim ljude. Posebno one koje odaberem da uđu moj svet, pravi ili virtuelni. Nijanse između ova dva su sve manje jer se još kako prepliću.
I nekako uvek kad dobijem tu cirkularnu poruku mene obraduje.
Pomislim da u ovo ludo vreme, kad se, bar u ovoj našoj jadnoj zemlji, ljudi dovijaju da opstanu, neko setio mene i poslao mi ovako lepu poruku.
Ma ne smeta mi što je univerzalna, iovako su sve te lepe poruke i čestitke univerzalne, uniformisane. Setite se samo čestitki za Novu godinu, Božić...
Ne smeta mi ni što ću da izgubim izvesno vreme da šaljem dalje, ako odlučim, jer se dešava da to i ne uradim, već se samo zahvalim pošiljaocu na njoj.
Ne smeta mi ni što je mnogi doživljavaju drugačije od mene jer znam, svi dajemo, iz sebe, samo ono što posedujemo.
Ustvari, odavno mi ništa ne smeta.
Odavno sam naučila da svi za sebe biramo sami ono što nam odgovara.
I ne zameram i ne kvalifikujem. Jer i cvetovi biraju.
Neki vole pčelu, neki vole muvu.


PS: Slike su sa Google 

понедељак, 27. август 2018.

Doviđenja tugo, dobar dan radosti







Ispratila sam tugu. Drugarski, s osmehom. Nek ide sad malo dalje. Nju i inače ne drži mesto. Ode, pa se vrati. Kod mene se baš dugo zadržala. Prijalo joj je moje društvo. Neću mnogo da se žalim. I ona je meni, za ovo vreme, ponekad bila dobar sagovornik. Češće no što bi trebalo. Uvek je tako kad si sam.

Dođe ona, niotkuda. Samo bane. Zagrli te, stegne u svoje naručje i ne pušta. Obmota se kao bršljan oko starog stabla. Valjda pomisli da si ti dub crvima nagrižen, a ona, tuga, je taj uvek zeleni bršljan što i na zimi stoji gord, sjajan, kome ni mraz ne može ništa. A nije tako.
Ona izgleda ne zna da je ona kao imela koja se razbaškarila na granama široke, raskošne bukve, međašice, gde se, onako, sva raščupana trsi. Pomisli čovek da se tako razbarušena takmiči sa njenim razgranatim granama, a ni do kolena joj nije.
Kad sunce zapeče bukva hladom pokriva i lahorom rashladi.
U zimu, kad strele Striborove snegom caruju, zna i svojim starim, suvim panjem vatru da rasplamsa i telo ti promrzlo ugreje.
Imela sve to nije. Ona je pijavica bukvi. Kao što je i tuga, kad dugo kod mene ostane, moja pijavica koja mi radost uguši svojim gvozdenim zagrljajem pa ova, moja radost, ropće, migolji se u tom njenom stisku, izvlači se da udahne bar, a ne može. Ne punim plućima, jer je tuga ko udav opasala i ne pušta je. Prilepila se za nju i mene ko "smrt lepak".
Njoj je udobno. Briga je za mene i moju radost koju mi je u neku mračnu rupu
u meni negde stisnula.
Šta ću? Borim se. Sama.
Nekad mi pođe za rukom da je se brzo oslobodim, nekad ne. Obe znamo, da smo dugo dobri drugari, ali isto tako znamo da je ona meni preteška, kad god dođe. Zna to i ona sama, ali je to ne sprečava da se vraća. Dosadna je, a uvek drugačija. I ja sam njoj dosadna jer joj se otimam, nikad joj ne dam da me sasvim savlada. Izgubi ona silnu snagu na borbu sa mnom. Valjda je to izaziva više, pa me onda i lomi duže.
Evo, lomimo jedna drugu već mnogo dugo. U poslednje vreme se predugo opraštamo. Ona se otkine od mene, napravi korak dva odlazeći, a onda me iznebuha, ponovo, besno i podmuklo sačeka onako samu, od nje onemoćalu i izgrebanu, pa me stisne do jauka.
Ima ona bezbroj imena. Ja, već izgrebane duše od njenog poslednjeg imena, ne stignem da joj novo prepoznam jer me pritisla, ko vodenički žrvanj. Legla mi na grudi, dah mi kida.
Ne, ne ljutim se ja na nju, na tugu. Što bih? Ona je takva. Razgoropadi se ako joj dozvoliš da te obujmi. I onda ti se, kao malo dete o vrat obesi sve dok je sam ne skloniš.
Ponekad ti takva, lepljivog zagrljaja prija uz akorde neke setne muzike što ona ume lukavo da iskoristi, ako joj se prepustiš.
Ovih dana joj mašem na pozdrav. Dugo. Dosadila mi je. Rekla sam joj to otsečno, bezosećajno.
  • Odlazi! Dosadila si mi više. Željna sam radosti. Predugo si kod mene ostala. Zar nisam i ja tebi već dosadila?
Ona zastane na kapiji mog vrta, pogleda me onim svojim poslednjim imenom i kaže;
  • Nisi. Ne bih ja još išla od tebe nikud. Baš smo se lepo družile.
Šta je lepo u tome, mislim se, što si mi se ti ponovo u život ušunjala i ostala predugo?
  • Svakog gosta za tri dana dosta – rekoh joj. Ti nemaš mere. Svaki put, kad mi se ko lopov prikradeš, a ja te ne prepoznam jer si se novim imenom okitila, ti me zaskočiš nespremnu. Stegneš me u svoj, tebi lep, a meni težak zagrljaj, udariš me u pleksus i ostaviš bez daha. Odlazi sad! Ne trebaš mi! Ni ja tebi ne trebam. Ti nisi probirač. Tebi je sasvim svejedno s kim si. Meni nije. Ja hoću da se družim sa veseljem, sa radošću. Ne sa tobom. I nemoj da mi se rugaš i govoriš da sam naivna! Znam ja da me ti možeš zgrabiti i kad svira muzika koja me rastuži.
Gledam ja nju, gleda ona mene. Vidim, traži mi slabu tačku. U meni neka snaga porasla i neka silna želja da joj se oduprem po ko zna koji put i ona od te moje snage ne vidi baš dobro moju Ahilovu petu.

Svanulo je. Prošetah kroz vrt i bacih zamućen pogled na grm jasmina koji je rastao na mestu gde je ostao jedan deo moje duše, poprečni deo mog krsta.
Jutranji lahor pomilova nežne grančice, kao za pozdrav. Osmehnuh se, iz srca, posle mnogo dugo vrevena.
Vratih se u kuću i uključih, već po navici, moj stari radio-kasetofon. Razlegli su se tonovi pesme "Radujte se prijatelji"....
Stari, dobri šlager, pomislih i zapevah iz sveg grla u rano jutro.
Dobar dan radosti!



субота, 2. јун 2018.

"Soba tajni”, ali ne moja







U naš jezik je polako, poodavno ušla reč otklon. Često, mnogi kažu da će dati svoje mišljenje, ali sa otklonom. U prevodu, po meni, to bi značilo da će pustiti da prođe izvesno vreme pre no što ga kažu. Tako, evo i mene da sa otklonom tj. posle poprilične vremenske distance kažem neku reč u vezi, sad već vrlo poznate knjige, romana “Soba tajni”, pisca Miljana Paunovića, poznatijeg kao Mike Powx svima koji koriste društvenu mrežu Facebook.
E taj Mike Powx, moj drugar sa Fb, je na moje pitanje koliko košta ta njegova prva knjiga, napisao cenu od koje sam se u momentu smrzla.
Međutim..
Nije on znao da sam ja umela da za knjigu dam i pola svoje penzije, kad je hoću.
Nije on znao da sam ja mnogo radoznala. 
 Da bi tek nešto znao, rekla sam mu da je trenutno visok datum, što u prevodu znači da je to bilo pred praznike kad pare i koje nemaš skliznu, a kamoli one koje bi hteo da daš sebi za napajanje duše, te će njegova knjiga morati da sačeka Spasovdan, tj. dan kad primam penziju, da bih ja ostvarila svoju želju da je imam.
Na svu sreću te se i Miljan brzo rasanio pa je “smetnuo” jednu nulu koja je pretila da mi potvrdi da je radoznalost zaista i ubila mačku.
Kako bilo, dobih ja ovu knjigu po pravoj ceni, a ne po onoj koju je autor još nerasanjen napisao, jer sam ga kontaktirala u rano jutro.  Smejali smo se oboje tome posle svega.
Obradovah joj se, kao i svim knjigama pre nje, ali i ona je bila meni, tamo neka po redu za čitanje.
Imam manu, veliku. Čitam po nekoliko knjiga paralelno. Za to je kriva moja druga mana, mnogo sam radoznala.
Ako me knjiga “ponese” ne ispuštam je iz ruku do kraja. Ne jedem, ne spavam, čak i vodu, koju pijem ko kamila, srkućem, tu i tamo.
Kad tako pročitam neku knjigu, ona me iscedi. Ostavi me bez teksta i treba mi vreme da se povratim i posvetim sledećoj. Nekad to bude brže, nekad prođe podosta vremena.
Uzeh ja da čitam knjigu “Soba tajni” jedno veče. Ta odluka je bila “pogubna” po mene jer ja nikad ne čitam uveče. No, kako sam na informativnoj dijeti već bezmalo tri godine, čitaj, ne gledam TV, a kako sam za taj dan istrošila sve živote u igri mojih igrica koje me opuštaju, kako je već bio mrak, jer je bila zima uveliko, kako je bio radni dan i ljudi su bili okupljeni svojim obavezama i to što sam ja trebala društvo nikoga nije tangiralo, znala sam da mi je opcija, sad ili nikad, upravo knjiga koja je stigla na red.
Napravih grešku i oštetih sebe po ko zna koji put za ono malo lepog sna do ponoći, ako se uzme u obzir da mi je sad u ovim divnim godinama san poremećen poprilično.
Uhvati mene knjiga u klinč. Vidim ne dišem. Osećam, srce mi lupa 200/h.
Qq, mislim se, pritisak mora da mi je dostigao opasnu visinu, a lek pijem samo ujutro.
Anksioznost, koja mi ne manjka, ustvari, imam je da je pozajmim zauvek kome treba, na vrhuncu.
Shvatim, moram da “bacim” knjigu što pre. Pogledam na sat, dva sata je iza ponoći. Pogledam koliko sam pročitala, ostalo mi oko tridesetak stranica do kraja.
Izabrah, prvi put da ostavim knjigu i da pokušam da zaspim.
No, pre tog, onako u pižami, izađoh u moj Čudesni vrt. Da se nadišem svežeg vazduha, da smirim “strasti” izazavne strahom, da se malo nagledam lepote pod snegom mojih stanovnika u vrtu, da se relaksiram od spoznaje da knjiga nudi, možda fikciju, koja još kako može da bude, postane ili jeste stvarnost.
Kad se malo dovedoh u red, kad mi je puls bio na normali, Boga mi popih ja moju lilulu za smirenje, koju uzmem samo baš u opasnoj zoni po moj mir, legoh sa namerom, koliko sutra, pardon, već danas u rano jutro, da cimnem autora.
I još kako ga cimnuh pitanjem, na koje sam i sama znala odgovor, ali sam se nadala da je drugačiji.
Naime, ovaj  roman jeste i istina i fikcija.
A kakva bi i bila. Dobra knjiga ima od svega tog po malo.
Kako ja nisam neko ko ume da piše prave recenzije, tako ni ovi redovi sigurno nisu recenzija knjige “Soba tajni” autora Miljana Paunovića.
Svakako jesu preporuka da istu obavezno pročitate. Kako ćete je vi doživeti, e to već ne znam.
Znam samo da me je ostavila u velikoj nedoumici i velikom pitanju: Nije li sve to već uveliko uzelo maha diljem sveta?
Može li uopšte čovek da se sakrije, da pobegne od nekih dešavanja, da se zaštiti i koliko?
Po meni, ovaj roman, ma koliko se neki trudili da ga okvalifikuju kao politički triler, to nije.
Triler je možda, utoliko, jer vam damari brže tuku u pojedinim delovima više od normalnog.
Politike ima taman toliko da vas “zagolica” ima li istine u tome, ako se uzme u obzir gde mi živimo i koliko više, malo ili nimalo, ne verujemo onima koji su na vlasti.
Ne mogu baš da kažem da je kraj nedorečen, ali sasvim sigurno imam osećaj da traži nastavak.
Moj je utisak da je i sam autor ostavio otklon, za takvu mogućnost.
U celosti gledano, najvažnije od svega što mogu da kažem je da mi se knjiga veoma dopala.
Da mi je ostavila trag i nagnala me da se i dalje mislim nismo li svi mi samo nečije lutke o koncu dok smo ubeđeni da svoj život mahom trasiramo po sopstvenoj želji.
Volim knjige koje mi ostave ovakve nedoumice jer ih se dugo ili uvek sećam.
Autoru, čestitam na prvencu i želim mu svu sreću u pisanju i dalje. Znam da mu je breme uspeha ove knjige možda teret za pisanje naredne, a možda, u šta više verujem, podstrek za pisanje još boljih.

Miljan Paunović -  autor romana "Soba tajni"


субота, 10. март 2018.

“Njeno veličanstvo plastična kesa”






Obožavam da putujem.Volim da vidim ono što nisam, da saznajem nešto novo. Mnogo puta mi putovanje služi kao terapija protiv straha. Nije bitna dužina putovanja. Nije mi  više bitno ni gde putujem, važno je samo da putujem. Da promenim zidove, kako to često kažem.

Uvek se radujem svojim putovanjima u Sokobanju. Iskreno, ono mi je višestruko značajno. 
Ovih dana smo opet krenuli na put autobusom za Sokobanju. Radovala sam se kao malo dete. Iako sam nebrojeno puta prošla trasom naše zemlje ka jugu i iako sam se obradovala pooranim oranicama i sitnim znacima proleća koji su bili vidljivi duž trase puta kojom vozi autobus, ipak sam se i strašno rastužila. Smetlišta sa svakakvim otpadom i plastičnih kesa razbacanih, onih koje vise po granama stabala u šumarcima i voćnjacima, u drvoredima pored puta sve je više i više. Sasvim sigurno se pretvaramo u zemlju koju će vremenom da pokriju bačene kese i smeće.
Prvi put sam putem od Beograda ka Nišu, onim starim, sa čuvenim prevojem Mečka ispred mesta Ražanj, putovala pre više od četiri decenije. Odgovorno tvrdim da nigde usput nisam videla ni jednu divlju, manju ili veću deponiju smeća, a najlon kese ni u tragovima.
Prvi put sam se istih tih godina susrela sa slikom raznoraznog bačenog smeća; gume, stari šporeti, cevi, kartoni, džakovi, čak tuluzina i drugo, u mali potok koji je bio odliv nedalekog prirodnog izvora bistre vode, u jednom od sela na Suvoj planini.
 Bila sam zgranuta prizorom. Priroda prelepa, nedirnuta. Planina sa svime što ona nudi, ali...smetlište na bistroj, čistoj planinskoj vodi. Kakav šamar prirodi i kakav greh čoveka prema njoj.
Setih se mog prvog odlaska u selo Azanja u srcu Šumadije. Bilo mi je šest godina.
Setih se starog metalnog bureta u kojem je deda Raja, palio smeće koje nije mogao da iskoristi kao prirodno đubrivo.
        Sedamdesetih godina prošlog veka stanovali smo na Staroj Karaburmi, delu Beograda uz našu najveću reku, Dunav. Neposredno iza Štofare, bivše predratne fabrike čuvenog industrijalca Vlade Ilića, kasnije poznate kao Beogradski vunarski kombinat, bila je velika deponija smeća. Smrad i dim bili su njeni pratioci moglo bi se reći svakodnevni. Smeće po okolini deponije koju je Košava raznosila za vreme svojih vihorskih pohoda, moglo se videti u svakoj poprečnoj ulici. Bio je to uglavnom papir, hartija raznog porekla, ali retko se tu mogla videti neka  kesa. Ako je i bilo, opet je bila od papira. Ko se seća, zna da smo onda u prodavnicama dobijali sve na merenje u papirnim kesama raznih veličina.
Zahvaljujući toj istoj deponiji Ada Huja više nije ada već poluostrvo sa malom “lagunom” neposredno blizu Rospi ćuprije, u koju se uliva Višnjički potok i od čijih “miomirisa” poslednjih godina stanovnici cele Karaburme, velikog dela opštine Palilula u Beogradu, ne mogu danima i noćima da se nadišu čistog vazduha tokom letnjeg perioda.
Smeće i zagađenost je uništilo nekada bistri potok, zagadilo rukavac Dunava i spojilo ga sa obalom.
Deponija je premeštena u Vinču, naselje opet blizu Dunava koje umesto da bude lokalitet od istorijskog značaja za celu svetsku civilizaciju, sad muku muči sa smetlištem enormnih razmera u kojem “njeno veličanstvo najlon kesa” caruje.
O drugim pratećim dešavanjima u vezi smeća, nekom drugom prilikom jer ovo je tekst o kesi.
Kasnih sedamdesetih godina najpopularniji ženski časopis je bio “Bazar”. Kupovala sam ga redovno. Sećam se u jednom broju, u rubrici “Zanimljivosti iz sveta” na desnoj strani, u donjem desnom uglu, bila je mala nota sa naslovom “Jugoslovenke preuzele primat od Italijanki”. Naslov me obradovao i naravno zaintrigirao u čemu smo mi to postale bolje od Italijanki? Zamislite u nošenju kesa!!!!
Od tog dana do dana današnjeg ja ne koristim kese za nošenje.
U urbanoj sredini odnošenje smeća organizovano je od strane komunalnih službi za tu delatnost, a unazad desetak godina i u seoskim sredinma su one preuzele organizovano odnošenje smeća određenih dana.
Ipak, bez obzira na to naša zemlja je postala javno smetlište diljem. Divljih deponija ima na svakom koraku. 
Reka Južna Morava, nekad jedna od najčistijih reka je postala tekuća deponija. Njene obale, drveće pored, “okićeno” je svim vrstama smeća. Najviše kesama, premda ima tu i kabastog smeća.
Prvo javno čišćenje Srbije od smeća pod nazivom “Očistimo Srbiju” sprovela je pre skoro dvadeset godina jedna vlast koja je imala bar glede ekologojije neku dobru viziju. Nažalost, kratkog daha. Istini za volju kod nas je sve što je u svrhu opštenarodnog dobra kratkog daha.
“Njeno veličanstvo kesa” polako, ali sasvim sigurno, zatrpava ovu našu lepu Srbijicu, a mi svi smo nemi posmatrači. Nikog to ne dodiruje.
Ni seljake, koji su nekad još kako brinuli o pravilnom uklanjanju sveg otpada, građane tek, koji iako imaju kontejnere određene za odlaganje raznog smeća, rađe spuste najlon kesu sa istim pored njih. 
Žure? Kud? U svetliju budućnost?
Sumnjam. Svi lagano idemo ka stazama koje vode u krajolike iz filma “Pobesneli Max”.
Kod nas se otvaraju neke nove deponije smeća sa kojih vetar raznosi kese i ostalo đubre.
        U Beču planiraju da izgrade još jednu novu toplanu koja će grejati bečke stanove, baš kao što ih sad greje jedna od mnogih, Špitelau koja je, oslikana rukom Hundertwasera, ukras Beča i koja se nalazi u samom gradu i koja kao svoje pogonsko gorivo koristi smeće.

Koliko ćemo mi čekati na neki naš Špitelau? Koliko ćemo gledati kako nam zemlja i prirodno okruženje postaje smetlište, a da se ne pomerimo ni za zeru?
Koliko ćemo još koristiti najlonske kese za nošenje svega i svačega i pored svakodnevnih kratkih reklama koji idu na skoro svakoj TV stanici, a koji govore: Ne priljaj, nemaš izgovor!?
Da li je moguće da su žene i muškarci zaboravili da su njihove majke, bake, tetke, očevi i drugi koristili zembile, platnene torbe, cegere, korpe, rogožare koji su daleko i lepši i udobniji za nošenje provijanta sa pijace?
I svi su oni bili od prirodnog materijala! Svi su oni mogli da se operu i koriste sve dok se ne iscepaju, a kad završe svoj vek mogli ste ih baciti na svako parče zemlje, a ova bi ih razložila veoma brzo jer su od prirodnog materijala koji se raspada.

   “Njeno veličanstvo plastična kesa” će po svemu sudeći odneti pobedu nad nama koji se raspadamo posle isteka svog roka. Ona će ostati kao spomenik da svedoči koliko smo malo cenili zemlju na kojoj smo živeli, vodu koju smo pili i vazduh koji smo disali.
A mogli smo, kako smo je i izmislili, ako smo je već izmislili,  da  izmislimo kako da je uništimo, a ne da ona uništi nas.
Mogli smo, davno da prestanemo da je proizvodimo čim su ljudi otkrili da se ne razlaže ni za milion godina.
Mogli smo da sprečimo da nam  vode, reke, mora, okeani i zemlja ne postanu smetlišta.
Mogli smo da sprečimo da žirafa Žarko ostane bar živ, ako smo preuzeli na sebe odgovornost da život provodi zatvoren, van svog prirodnog okruženja, u ZOO vrtu. 


Vreme raspadanja pojedinih produkata koji se najčešće koriste danas


Cigareta bez filtera – 3 meseca
Papirne novine – 2 do 12 meseci
Filter cigarete – 1 do 2 godine
Žvakaća guma – 5 godina
Konzerve – 100 do 500 godina
Stiropor – 1.000 godina
Plastične kese – 1.000.000 godina
Staklena flaša – nikad


Mislite o ovome sledeći put kada budete koristili plastičnu kesu!




Podaci o vremenu raspadanja preuzeti sa: varalicar.com

Slike preuzete sa Google pretraživača