понедељак, 22. јул 2013.

Grad predstavljaju ljudi koji u njemu žive

           

            Oduvek sam verovala da su Beogradjani dobri i susretljivi ljudi. To moje verovanje nije od juče. Naprotiv. Učvrstilo se svih ovih godina uprkos životu koji živimo i svim teškoćama kroz koje smo prošli. Jedna epizoda, od pre neki dan, mi je opet učvrstila  verovanje da uvek  ima dobrih ljudi koji svojim ponašanjem osvetlaju obraz gradova u kojima žive.

Bio je sasvim običan dan. Jedan od onih letnji dana kad u asfalt uležu cipele sa visokom potpeticom, kad znoj curi nevidljivim graškama niz ledja, a na oči se hvata izmaglica od vreline julskog leta i jare koja izbija odasvud.
    U gradskom autobusu na liniji 23  je kao i uvek bila gužva u pravcu prema Karaburmi, mada, nije bilo one gužve kada se tela putnika lepe o tela saputnika. Na stanici kod Ade Ciganlije u autobus, propisno, na prednja vrata, ušli su trojica mladića. Nisu bili stariji od osamnaest, najviše, dvadeset godina. Privukli su pažnju putnika koji su sedeli na prvim sedištima, iza vozača. Govorili su nekim čudnim, grlenim jezikom. Jedan od njih, izrazito plavokos, uredno posečene kose, obratio se mladoj kontrolorki "Bus-Plus"-a, na engleskom jeziku. Ova se usredsredila sa pažnjom na ono šta joj je mladić govorio i u jednom trenutku se obratila putnicima pitanjem; Ima li neko papirnu maramicu?
Kao po komandi pojavile su se više ruku i u svakoj je bila po jedna maramica. Ona je uzela sve i dodala ih mladiću koji je seo na sedište odmah iza vozača. Saginjao se i nešto je radio, dole, na svojim stopalima.
Jedna gospodja, u dubokoj crnini, sa prozračnim crnim šeširom na glavi, koja je sedela tik iza mladića, stranca, okrenula se radoznalo i pogledala šta se dešava. Brzim pogledom je uhvatila pokret njegove ruke koja je nevešto brisala krv koja je curila u laganom mlazu iz velikog prsta na njegovoj desnoj nozi. Nedugo zatim obratila mu se na engleskom jeziku, ne tako perfektnom, ali sasvim korektnom. Rekla mu je da se on mora hitno obratiti za pomoć u hiruršku ambulantu  da bi se rasekotina na njegovoj nozi hirurški zbrinula. Takodje mu je rekla da će najverovatnije dobiti bar dva šava, tj. da će mu sigurno ušiti povredu, kao i da mora da dobije antitetanusnu zaštitu.


Mladić je upitao kako da stigne kod lekara? Gospodja u crnini mu je strpljivo objasnila na kojoj stanici treba da sidje, kojom ulicom da se popne da bi mu na kraju zapisala u njegov mobilni telefon adresu Kliničkog centra, a na kraju i pokazala stanicu na kojoj je on, zajedno sa još jednim drugom iz svoje pratnje, izašao, prethodno joj se veoma uljudno zahvalivši.

U autobusu je ostao jedan od trojice mladića, crnokos, sa rancem na ledjima. Zabrinuto se premeštao sa jedne noge na drugu. Mlada devojka, kontrolor, se nešto dogovarala sa svojim kolegom. Onda je ovaj, na lošem engleskom jeziku, ali sa puno volje, pitao mladića šta se desilo? Ovaj je pričao, ali, videlo se da kontrolor ne razume sve.
Radoznala gospodja u crnini se ponovo umešala upitavši mladića odakle su i koji je problem?
Mladić je rekao da su iz Holandije, da su bili na Adi da se kupaju i da mu je u autobusu broj 52 ispao novčanik sa dokumentima. Gospodja je prevela kontroloru i posle kraće konsultacije ovaj je uputio mladića da ide do poslednje stanice, na Karaburmi, gde će glavnom dispečaru biti prijavljen nestanak njegovog novčanika. Gospodja u crnini je upitala mladića da li je u novčaniku imao novac, na šta je on rekao da nije, već da su u njemu bile njegove putne isprave i dokumnta, tipa lične karte i drugo.
Takodje je pitao da li neko zna da mu kaže gde se nalazi holandska ambasada u Beogradu?
Gospodja je brzo na svom mobilnom potražila podatak i ubrzo je isti upisala u mobilni telefon mladiću. Usput, upitala ga je da li mu treba novac? Ovaj je rekao da će se snaći. Ona je rekla da nema mnogo, ali rado će mu dati novac da ima, da ode do ambasade.
Mladić je iznenadjeno pogledao u gospodju u crnini i veoma uljudno joj se zahvalio na ponudjenoj pomoći, ali, kaže, ima za toliko. Ona mu je poželela prijatan boravak u Beogradu i Srbiji sa željom da ne brine, rekavši mu kako veruje da će sve biti u najboljem redu.
Mladić joj je pružio ruku i ona je ubrzo izašla na stanici kod stare okretnice.
I ja sam izašla sa njom na istoj stanici, kao i još jedna mlada žena koja se obratila gospodji u crnini rečima ; Ne verujem da bi oni i nama tako pomogli da smo se našli u istoj situaciji mi kod njih? Gospodja u crnini, sa šeširom na glavi, se blago nasmešila i rekla da je dobro dok mi njima pomažemo.
Ja sam ostala da gledam postrance za obema, ponosna na sredovečnu gospodju u crnini, ponosna na mlade kontrolore iz autobusa koji su se trudili da svojim nesebičnim postupcima olakšaju mladom, stranom posetiocu našeg grada.
Nisam mogla, a da ne pomislim nije li neko izdžepario mladog Holandjanina i hoće li lep gest ljudi z autobusa bar malo ublažiti rdjav utisak, ukoliko se ispostavi da je moja pretpostavka tačna?
Nadam se da hoće.
Ipak, ni ta ružna pretpostavka nije mogla da me razuveri u razmišljanju da jedan grad predstavljaju ljudi koji u njemu žive, a nekoliko njih je zaista svojim delima u gradskom autobusu na liniji 23, to i pokazalo.