
Jutro je mirisalo
na lipe u ulici u kojoj se
nalazila zgrada u kojoj je radila, a njihov miris je ušao i u
kancelariju odmah po otvaranju prozora. Počinjao je još jedan radni
dan, obećavajući da će biti isti kao i svi prethodni, naporan, jer
je par klijenata već čekalo u čekaonici, iako je radno vreme
počinjalo tek za pola sata.
Ona je
volela da dođe ranije na posao, da skuva sebi prvu jutarnju kafu i
da je sama, popije na miru, razmišljajući o danu iza sebe, o deci i
o njemu, svom bračnom drugu.
Ima
tome već duže vreme da je shvatila da je vara, a on se pravio da je
sve u redu. A nije bilo. Sve obaveze vezane za decu i njihovu školu,
pale su na nju. Odavno nije bio na roditeljskom sastanku, ni kod
jednog.
Upravo
juče je učiteljica njihovog starijeg sina pitala da li joj je
suprug zdrav?
-
Jeste, samo ima previše poslovnih obaveza, ako ima kakvih problema
recite meni, preduzeću određene korake, rekla joj je.
- Dečak
je u poslednje vreme otsutan u mislima, odgovorila joj je učiteljica.
Mislila sam da brine o nečemu, a kako dugo nisam videla vašeg
supruga.. Ni
ja ga ne viđam, mislila se u sebi, ali joj to nije rekla. Osim
naravno uveče, kad bi umoran i iscrpljen, stigao kući. Bacio bi
svoju akt tašnu na komodu u predsoblju, ušao u kuhinju, izljubio
sinove, a onda bi ovlaš, dotakao i njen obraz, žurno se gubeći u
kupatilu usput govoreći da će odmah da legne, da neće da večera
jer je premoren i treba mu san, da se partijski sastanak odužio
više no što je on očekivao, da se izvinjava što nije on otišao
na dan otvorenih vrata, da ovog vikenda imaju stručni seminar na
Kopaoniku i da neće moći da idu sa decom do Avale, na izlet..
Izgovori su se ređali, danima, mesecima. On nije znao da ona već
odavno zna da partijskih satanaka nije bilo tako često, da nije
bilo nikakvih seminara na Kopaoniku, Vrdniku i drugde. Ne,
nije ga ona kontrolisala, ispitivala. Stvari su same isplivavale, jedna
po jedna.
Jednom
je to bio jedan njegov kolega koji se javio da kaže da na
partijskom nije bilo ničeg značajnog i da mu to prenese, drugi put je
to bila koleginica iz kancelarije, koja je javila da nema seminara i
da se odlaže do daljeg.
Njoj
je puklo pred očima, sve.
Toliko
se zanela razmišljajući, da nije primetila kad je njena koleginica
ušla u kancelariju. Trgla se kad je ova upitala ima li malo kafe i
za nju. Ustala
je da joj doda kafu i okrenula se ka vratima, na kojima je neko snažno
zakucao i odmah potom ih otvorio.
Pogledala
je u pravcu muškarca koji je stajao u dovratku zaneseno gledajući
u nju. Ona je držala u ruci džezvu sa kafom i zurila u njega.
Stajali
su i gledali se trenutak, il' čitavu večnost, dok je između njih
strujalo nešto čudno, toplo i iznenadno. Dugo je njen pogled
ponirao u proleće njegovih očiju, a neki novi treptaj joj se
razlio telom.
- O
al' si ti poranio, glas koleginice je prenuo iz zanesenosti. Uđi,
taman da popijemo kafu zajedno. Ana, ovo je Veroljub, moj drug iz
gimnazije.
Čvrst
stisak ruke, muškarca sa najlepšim zelenim očima koje je videla u
svome životu, definitivno je razdrmao Anu. Žurno je otišla do
svog pisaćeg stola dok su joj kolena klecala i pretila da je
svakoga časa izdaju. Osećala je njegov pogled na svojim leđima i
stresla se od topline žmaraca koji je on izazvao.
-
Šta mi se to dešava, vrzmalo joj se po glavi, dok je pokušavala
da svoju pažnju usmeri na spise ispred sebe. Trudila se da smiri
tremor ruku koji se iznenada javio, odbijajući da pogleda u
njihovom pravcu, dok su oni veselo prebirali reč po reč.
Sledećeg
dana Veroljub je došao pred kraj radnog vremena. Mila, njena
koleginica je predložila da je Veroljub odveze jedan deo ka kući.
-
On ide baš u tvom pravcu. Taman da ne pokisneš Ana. Rekla si da
nemaš kišobran.
Za
sve što se izdogađalo posle tog dana, Ana nije nalazila suvislo
objašnjenje.
Kako
su završili u sobi jednog motela, skidajući sa sebe sve, od
momenta ulaska u sobu, čija je vrata on zatvorio nogom jer je u
naručju držao nju, Anu, ljubeći je strastveno i ostavljajući je
bez daha. Ona se uvijala oko njega kao bršljan oko zida, upijajući
svom snagom vrelinu njegovih poljubaca, dok joj se razum mutio u
vrelini strasti koja se razlivala kroz njeno telo.
Pljuštali
su poljupci paleći joj kožu neverovatnom vrelinom. Na trenutak je
zastao, pogledao je svojim zelenim pogledom, lagano, skroz, od
glave do pete, a neko zadovoljstvo se ogledalo u njemu, dok je ona
omađijana gledala u taj pogled ne znajući gde se nalazi. Ipak, taj
pogled joj je govorio da je gleda kao ženu iz snova, taj pogled
je priznavao koliko je želi, nju, baš tog trenutka.
Znala je da i
ona želi njega, nesmanjenom žestinom i čežnjom, kakvu oseća
samo žena koja je izdata, a koja se upravo tog momenta budi u
saznanju da je poželjna i lepa nekom muškarcu, što ona dugo nije
osećala. A onda je nastao vatromet strasti. Ubrazani dah,
raspuknut u ritmu talasanja dva tela, sjajnih od sitnih kapljica
znoja, isprepletanih jedno o drugo, u čvrstom, slepljenom
zagrljaju, jedan njegov grleni zvuk izmešan sa njenim suspregnutim
krikom i smiraj.
-
Bože, šta sam to uradila, koji trenutak kasnije prodrlo joj je
do svesti. Žurno, kao gonjena zver iskočila je iz kreveta u kojem
je trenutak ranije uživala do beskraja, u kojem je postala
preljubnica. Ista kao i njen muž.
Utrčala
je u kupatilo pokušavajući da sa sebe spere dah prevare i
izubljenih iluzija.
...
Jutro
je bilo prohladno. Zvonila je manastirska crkva na jutrenje.
Ana
je stajala i čitala molitve uoči pričesti. Žurila je. Suze su
joj se slivale niz lice magleći joj pogled.
Još
uvek je pamtila jučerašnje pitanje monaha, na svetoj ispovesti.
- Imaš li neki greh na duši?
-
Prevarila sam muža, odgovorila je iz mesta.
-
Koliko puta, nastavio je monah sa pitanjem, sa više njih?
-
Ne samo sa jednim muškarcem, ali više puta, odgovorila je Ana.
-
Znaš li zašto si to uradila, nastavljao je monah?
-
Bilo šta da kažem zvučaće da se pravdam, a ja ne želim da se
pravdam, jer, neko reče, ko se pravda sam sebe optužuje.
-
A kaješ li se, upitao je opet monah?
-
Kajem se što sam sve prekinula sa Veroljubom bez ikakve reči
objašnjenja i ne odgovarajući ni na jedan njegov telefonski poziv.
-
A kaješ li se što si izneverila muža?
-
Nisam njega izneverila, izneverila sam sebe, odgovorila je Ana.