Odrastanje u
patrijarhalnoj sredini i porodici ima svoja preimućstva i
nedostatke. Smatram da je dobit od ovog pre svega što se očeličiš
i osposobiš za samostalan život jer naučiš da skoro sve odradiš
sam, počev od jednostavnih radnji vezanih za sebe, pa do vaspitnih
lekcija vezanih za moral i etiku življenja u društvu.
Često,
nemamo svi sreću da odrastemo u ekonomski dobrostojećim porodicama,
a to povlači za sobom i ponekad neadekvatnu ishranu, ili ishranu
siromašnu pojedinom vrstom namirnica.
Ja sam
odrastala u jednoj sličnoj porodici u kojoj je dominantno bilo
deljenje na ravne časti, prema uzrastu, ali i radnoj opterećenosti.
Glava domaćinstva je bila moja baka, kao i neko ko je bio zadužen
da "nahrani" sve ostale članove.
Ondašnja
kuhinja se veoma razlikovala od današnje. Kako nije bilo frižidera,
tačnije jeste ih bilo, ali samo u bogatijim porodicama, obroci su se
spremali svakodnevno, sveži i u količini dovoljnoj da zadovolji
članove domaćinstva.
"Frižidere",
bele metalne ormare, u koje su se odozgore ulagale table leda, a
koje su posebni ljudi, ledadžije, svakodnevno dovozili na kućnu
adresu, imali su svi oni sa dubljim džepom, ali moja porodica nije
bila među njima.
Zato je moja
baka svakodnevno kuvala i spremala obroke za naše sedmočlano
domaćinstvo.
Šta će biti na trpezi zavisilo je od sezone, ali često i od "debljine" novčanika.
Uglavnom, znalo se; U proleće su se konzumirale razne čorbice od zelenog povrća, razna variva, preko nedelje bez mesa, osim ako nije bio slučaj da na jelovniku bude jedna od musaka, od tikvica, krompira ili plavog patlidžana.
Šta će biti na trpezi zavisilo je od sezone, ali često i od "debljine" novčanika.
Uglavnom, znalo se; U proleće su se konzumirale razne čorbice od zelenog povrća, razna variva, preko nedelje bez mesa, osim ako nije bio slučaj da na jelovniku bude jedna od musaka, od tikvica, krompira ili plavog patlidžana.
Meso se jelo,
bar kod nas, uvek nedeljom, kao prilog nekom varivu, distano ili
pečeno, ali bilo je i jela od samog mesa.
Moja baka je
umela da sprema izvanredna pržena crevca, fantastične papke ili
škembiće u saftu, gulaš od svinjskih iznutrica, ili džigericu u
maramici. Često smo jeli konjsko meso, čak mnogo češće nego
svinjsko, jer je bilo jeftinije, dok smo od goveđeg uglavnom
koristili one velike, šuplje kosti za masnu nedeljnu supu sa
knedlama od griza ili pileće džigerice.

Retko je na
trpezi znala da bude pečena piletina, jer da bi je i bilo za sve nas
moralo se kupiti tri pileta, a to je iziskivalo veću količinu
novca.
Kad bi ga i bilo, a sećam se, bilo je uvek uoči većih praznika, najčešće bi nam tri oveća, živa pileta, donosila mlekarica, petkom. Za sve ostalo pobrinula bi se moja baka i tetke.
Kad bi ga i bilo, a sećam se, bilo je uvek uoči većih praznika, najčešće bi nam tri oveća, živa pileta, donosila mlekarica, petkom. Za sve ostalo pobrinula bi se moja baka i tetke.
Isto tako,
kolači, slatkiši, jeli su se takođe samo nedeljom.
Kod nas se
nisu mesile torte i ostali kremasti kolači. Prednost je imala lenja
pita sa jabukama ili višnjama, štrudla sa orasima, ili makom, ili
neka pita savijača, od domaćih, tegljenih kora. Vanilice ili
domaći keksi "na mašinu" su takođe bili omiljeni.
Razne slane
pite, kao i domaća gibanica, su najčešće bile nedeljna večera.
Nedeljom se takođe spremala riba i riblja čorba, od sveže ulovljene ribe, koju su pecali moji ujaci, strastveni ribolovci.
Uglavnom, nedelja je bio dan kada je trpeza bila svečanija i
bogatija.
Moja baka je
kuvala na svinjskoj masti, sve. Naravno za salate bi koristila ulje,
koje smo kupovali na točenje, u bakalnici, iz velikih za to
pravljenih, metalnih specijalnih burića sa slavinom.
Litar ulja nam je trajao veoma dugo, što znači da se ulje trošilo količinski vrlo malo.
Litar ulja nam je trajao veoma dugo, što znači da se ulje trošilo količinski vrlo malo.
Hleb smo
kupovali u privatnoj pekari i to onaj veliki, tzv. cipovku od 2kg. Ja
sam obožavala taj hleb jer je imao četiri velike okrajke od kojih
je jedna uvek bila moja. Možda zato što sam bila najmanja i
najmlađa.
Iako nas je bilo sedmoro, nismo trošili velike količine hleba, a suve korice, ili dvopek, je moja baka uredno čuvala u jednoj velikoj metalnoj kutiji. Od suvog hleba je znala, kad je bio "visok datum", kako je ona govorila za vreme neposredno pred primanje plata zaposlenih ukućana, ili svoje penzije, znala da napravi vrlo ukusan doručak od vode i svinjske masti, što je ona nazivala topljenice.
Iako nas je bilo sedmoro, nismo trošili velike količine hleba, a suve korice, ili dvopek, je moja baka uredno čuvala u jednoj velikoj metalnoj kutiji. Od suvog hleba je znala, kad je bio "visok datum", kako je ona govorila za vreme neposredno pred primanje plata zaposlenih ukućana, ili svoje penzije, znala da napravi vrlo ukusan doručak od vode i svinjske masti, što je ona nazivala topljenice.
Sam doručak
je najčešće bio obrok sastavljen od prženih jaja sa ili bez
slanine, ili parče vrućeg hleba namazanog domaćom svinjskom masti, ili
komad hleba i šaka domaćih čvaraka, koje je spremala sama moja
baka topeći slaninu za mast.
Uz to, bila
bi uvek i po čaša mleka, koje smo kupovali od mlekarice, žene,
seljanke iz sela Pinosava, ispod Avale, a koje nam je ona donosila
tri puta nedeljno, ili čaša kuvanog paradajza koji konzumiram i dan
danas sa nesmanjenim uživanjem, a koji je u sezoni spremanja zimnice kuvala moja baka.
Kad god bi
nam donosila mleko, mlekarica bi nam takođe donosila i po 2kg
mladog kravljeg sira.
Sir smo jeli kao obrok za doručak ili večeru u kombinaciji sa nekom od sezonskih salata.
Sir smo jeli kao obrok za doručak ili večeru u kombinaciji sa nekom od sezonskih salata.
Slatki
doručak je uglavnom bio sastavljen od masti namazane na svež hleb
posute kristal šećerom, ali vrlo skromno, jer se šećer onda
veoma štedeo, ili od pekmeza od mešanih šljiva, dženarika i
plavih, sa kožuricama, koji je moja baka spremala svake jeseni, a
koji je bio nakiseo, jer i u njemu nije bilo mnogo šećera, tek
koliko da se oseti u tragu. Uz to bi ona skuvala čaj, domaći,
najčešće od zove, bagrema, nane ili lipe, koje smo sami brali i
sušili u sezoni.

Ja sam imala
sreću da sam odrastala u dvorištu gde je bilo dosta voćki; grožđa,
šljiva, jabuka, oraha i gde je bilo jedno parče zemlje odvojeno za
sejanje bašte tj. povrtnjaka kojeg su svi članovi porodice, shodno
svome radnom vremenu, održavali i uređivali.
Povrtnjak nam
je omogućavao da u sezoni uvek imamo svežeg povrća po sopstvenom
izboru, a svaki višak je moja baka sa tetkama pretvarala u slanu ili
slatku domaću spremljenu zimnicu. Tako se dešavalo da i zimi imamo
zelenu boraniju za obrok, sarmicu od vinovog lišća, kuvani grašak
sa ili bez mesa i dr.
Osim pekmeza
od šljiva spremalo se i suvo voće za zimu sastavljeno najčešće,
od suvih jabuka i šljiva, a koje smo jeli spremljeno kao kompot u
hladnim zimskim večerima.
Zimi smo, takođe, često znali da grickamo orahe, ali, dozirano, kako bi govorila moja baka, jer ih je čuvala za divne i ukusne štrudle ili slavsko žito.
Zimi smo, takođe, često znali da grickamo orahe, ali, dozirano, kako bi govorila moja baka, jer ih je čuvala za divne i ukusne štrudle ili slavsko žito.
Veoma često
smo grickali semenke bundeve, koje sam ja kupovala kod našeg pekara,
čika Toše, kad bih išla po našu cipovku hleba.
Dva puta
nedeljno, sredom i petkom, bili su tzv. bezmesni dani, ili posni
dani. Tada bi moja baka kuvala, zimi, prazan krompir paprikaš, čiji
ukus pokušavam i dan danas da pogodim, ali mi, često, ne polazi za
rukom i pasulj, uvek beli, jer moji ujaci nisu voleli žuti i uvek
čorbast, jer su svi voleli da ga udrobe sa ukusnim hlebom od čika
Toše pekara.
Ponekad umesto ovog, spremila bi valjuške sa prezlama ili taške sa džemom, sa nezaobilaznom krompir čorbicom pre toga.
Ponekad umesto ovog, spremila bi valjuške sa prezlama ili taške sa džemom, sa nezaobilaznom krompir čorbicom pre toga.
U proleće su
se bezmesnim danima spremali rezanci sa makom ili orasima, ili
knedle sa šljivama i kajsijama, uz prethodno obaveznu paradajz čorbu
sa domaćom taranom.
Pamtim da se
prasetina jela samo za Božić, ako je bilo para da se kupi domaće
prase ili za Prvi maj. Ne retko bi umesto praseta, kao jeftinija
varijanta, bila zamena živina, ćurka ili pile, ali uvek domaće
gajeno.
Zimi je kiseo
kupus bio spreman u raznoraznim varijantama, ali i kao sveža salata
koji smo voleli svi, posebno uz domaće čvarke.
Sve u svemu
hranili smo se tradicionalno, na starinski način, seoski, kako je
govorila moja baka.
Ja sam
izrasla u vižljastu, vitku devojčicu, kasnije devojku bez grama
viška kilograma.
Moja ishrana
se nije mnogo razlikovala u mome kasnijem odrastanju i životu.
Sve je
govorilo da ću ostati dobre kondicije i zdravlja, kakvi su bili i
svi moji rođaci, ali život ume da priredi razna nepredvidiva
iznenađenja.
Vreme se promenilo i donelo je sa sobom neke nove navike, neka nova shvatanja i razmišljanja koja su mnoge od nas dovela i odvela na puteve koji mnogima nisu doneli kvalitetan život iako je materijalna situacija svih nas bila daleko bolja nego ranije.
Vreme se promenilo i donelo je sa sobom neke nove navike, neka nova shvatanja i razmišljanja koja su mnoge od nas dovela i odvela na puteve koji mnogima nisu doneli kvalitetan život iako je materijalna situacija svih nas bila daleko bolja nego ranije.

Mi smo se
promenili, ne znajući, na gore. Kad se samo
setim da sam u medicinskim školama, srednjoj i višoj, o hrani i
ishrani učila nešto što se dijametralno razlikovalo od
tradicionalne ishrane na kojoj sam ja odrastala, ali kockice života se vremenom poslažu, baš tamo gde i treba.