Zakuvavala
sam kafu dok je Ana već sedela na terasi. Obe smo volele da
ustajemo rano, da
lagano, uz priču, ispijemo prvu jutarnju kafu, a tek posle nje
započinjale bismo sa dnevnim rasporedom. Ove godine smo zajedno
došle na more, u Grčku, desetak dana, da se odmorimo same od svega
i svih.
- Dođi, Mila, pogledaj, pozvala me drugarica!
Noseći
poslužavnik sa džezvom skuvane kafe i dve oveće šoljice uputih se
ka terasi radoznala, zašto li me nestrpljivo zove, kad zna da ću i
sama doći.
Ana je
sedela zavaljena u udobnoj stolici i zaneseno zurila u nebo.
- Ovakve boje su bile i njegove oči. Azurno plave.
- Čije, upitala sam je? Kako se zvao?
- Zvali smo ga svi Cvetko. Ime mu je bilo kao i jednog od blizanaca, onih, iz narodne epske pesme.
- Nisi mi pričala o njemu. Ajde, na sunce sa tim, rekla sam joj!
. . . . .
Utrčale
su iznebuha u sobu. Leškarila sam na krevetu i čitala knjigu.
- Ustaj! Brzo, idemo u trpezariju!
- Šta ćemo tamo, već smo večerale, pitala sam ih dok su me one vukle, podižući me iz kreveta, jedna za jednu, druga za drugu ruku?
- Videćeš, tajanstveno su odgovorile i već smo bile na hodniku hotela gde smo otseli grabeći ka trpezariji.
Zastale
smo na polovini stepeništa. One su se oslonile na ogradu, ne
ispuštajući moje ruke.
- Pogledaj, rukom mi je pokazala Danka svojim kažiprstom u pravcu sredine trpezarije koja je bila puna!
Stigla
je nova grupa đaka, kao i mi, pred veče i odmah su seli da večeraju
špagete Bolonjeze. Žamor se širio prostranom dvoranom koja je
bila trpezarija hotela "Orce Nikolov", na Ohridskom jezeru.
Gledala sam u pravcu njenog prsta, ali osim lica meni nepoznatih
vršnjaka ništa drugo nisam zapažala.
- Jel ga vidiš?
- Koga?
- Kako ga ne vidiš? Evo, upravo sad gleda u nas, tačnije u tebe.
Pogledah
pažljivije u pravcu njenog prsta i izgubih dah. U istom trenutku,
viljuška je ostala da stoji u vazduhu u ruci koja je krenula da je
prinese ustima, a sa nje je visio jedan rezanac, špageta, obložen
crvenom bojom sosa od paradajza.
Pogledi
su nam ponirali jedan u drugi u jednoj dugoj sekundi prepoznavanja.
Njegov, azurno plav, moj boje zrelog kestena u oktobru.
Zadrhtala
sam i naglo se okrenula, otrčavši sa stepenica, na kojima smo stajale. Obe su krenule zamnom uzvikujući nešto, ali ih ja
nisam čula.
Mutilo
mi se u glavi i roj misli mi je kolao glavom brzinom kaleidoskopa;
odlazak u biološki muzej, žuta poklonjena ruža, meni, sladoled
koji nisam htela da uzmem od njega jer me je bilo stid od drugara
koji su nas zavitlavali da samo mi jedini ne shvatamo da se volimo,
reči moje najdraže profesorke da ne budem okrutna, da su dečaci
vrlo osetljivi u tim godinama, jedan poljubac koji je, kao leptir sa
dlana uputio u mom pravcu kad smo se oprašatali posle jednog časa
sa decom iz trećeg tri, gde smo oboje bili pionirski predvodnici,
tuga u mom srcu kada sam shvatila da je promenio školu...

On je
bio moja prva simpatija, moja, mislila sam tajna, ali je bilo očito
da je ta energija, koja se osećala kad bismo bili blizu jedno drugog, bila prepoznatljiva, svima, osim nama samima, ili smo je se mi
toliko mnogo plašili da osim pogleda, često, skrivenih od svih,
nismo nikad ništa više razmenili. Strah da ne bude odbijen, ne budem odbijena,
bio je jači od osećanja koja su svi listom videli i prepoznali, dok
smo ih mi negirali.
Ko bi
znao zbog čega.
Bili smo klinci, osnovci, ali, ja sam znala da mi je
drag, da volim te njegove nebesko plave oči i osećala sam da se i
ja njemu sviđam. Prijalo mi je da mi iznenada, kao slučajno,
dotakne kosu u prolazu.
A kosa,
moja, bila je vrana, duga, talasasta. Sve devojčice su mi zavidele
na njoj.
I sad
je ovde, u istom hotelu gde smo bili mi, moj razred i još tri druga
razreda, od kojih je jedan bio i njegov nekadašnji, na ekskurziji,
posle završetka male mature.
Uletela
sam u sobu i sručila se na krevet umorna i prazna. Mislila sam da
sam ga zaboravila, da je sve to bila samo moja uobrazilja, ta moja
simpatija, ali večeras..
Šta je
ovo večeras? Zašto mi srce tuče kao konjski galop i usne mi se
suše, a pogled mi bludi?
Sutradan
smo se sreli na brodu koji je đake obe škole vozio u Sveti Naum.
Bio je to poseban dan, dan totalnog pomraćenja Sunca baš tu, na
Ohridskom jezeru. Nekolicina nas je sedela na palubi, pored ograde
broda držeći mala, razbijena stakalaca koja smo prethodnog dana
kupili kod nekog automehaničara u starom gradu, u Ohridu.
On se
tiskao uz nas. Videla sam da se vrzma oko mene, gurajući se da mi
bude što bliže. Pravila sam se da ga ne vidim jer, videla sam jedne
tužne, crne oči, meni nepoznate devojčice koja je pratila u stopu
svaki njegov pokret. Shvatila sam, voli ga, kao i ja. Samo, on je sad
bliže njoj nego meni, razmišljala sam.
Krišom,
ispod oka, gledala sam kako se smeje, isto, grleno, dok su mu se na
obrazima pravile one dve simpatične jamice.
Na
izvorištu Drima je bio tik iza nas, ali je i devojčica sa tužnim
očima bila veoma blizu, njega. On joj je nešto pričao
gestikulirajući, a njen pogled bi se još više zatamneo i oči bi
dobile neki suzni sjaj. Onda bi se okrenuo ka meni u osmehnuo se onim
njegovim širokim osmehom dok su mu ona dva plava oka, boje neba
svetlela nekim kristalnim sjajem.
Ivanka,
moja najmilija profesorka, njegova bivša razredna, je namignula u
mom pravcu, a ja sam samo sklonila pogled i od njega i od nje.
Godine
su prolazile odnoseći sobom istočeni život. Nikad nisam mislila o
njemu jer, nikad više nisam srela oči azurno plave boje. Jednom, u
prolazu, kod Vukovog spomenika, očešali smo se jedno o drugo u
mimohodu. Nije me prepoznao, nije me ni video.
Drugi
put, ja sam šetala svoju ćerku u kolicima pored hale Pionir i
znatiželjno bacila pogled ka biletarnici gde je nekoliko mladića
stajalo u redu. Iza otvora biletarnice u trenutku su zasijale poznate
plave oči. Trenutak prepoznavanja, mene i njega i moj beg dalje,
žurno, što pre, da se sakrijem od pogleda i stida što sam bila još
uvek sa viškom kilograma.
Prošlo
je novih deset godina. Išli smo na more, kao i uvek vozom, spavaćim
kolima. Moji mališani, ćerka i sin su žurno grabili kroz hodnik
vagona žureći da što pre zauzmu kupe i da se raskomote. Obožavali
su putovanje spavaćim kolima. Čim bi zauzeli svaki svoje
mesto počinjao bi dobro poznati ritual; večera, skidanje u pižame
i priprema za spavanje. Moj suprug je ostao da kupi još neke novine,
jer je znao da će mi trebati, pošto ja nikad ne spavam na
putovanjima.
Stajala
sam ispred ulaza u vagon, smejući se svome sinu koji je izvirivao
kroz prozor i odjednom susrela se sa pogledom azurno plavih očiju.
- Ma da li je moguće da si to ti, čula sam poznati glas?
Širok
osmeh se razlio preko zaobljenog, bucmastog lica na kojem su se
caklile poznate plave oči. Sve drugo, telo, poveći stomak,
razbarušena proseda kosa, nekada svilenkasta, plava, bili su mi
nepoznati.
- Ništa se nisi promenila, nastavio je u istom veselom tonu, on, Cvetko, kako smo ga svi zvali, moja nekadašnja simpatija iz osnovne škole.
- Neće baš biti da je to tako, odgovorih mu, svi smo se promenili. Znaš li ti koliko je godina iza nas?
- Znam, mnogo, ali se ti smeješ na isti način kao i nekad. Znaš li da sam te video jednom, kad sam menjao jednog kolegu na biletarnici Pionira. To si bila ti, siguran sam. I onda si se smejala, jednoj bebi u kolicima, tvojoj?
- Da to je ova moja devojčica. Bilo je to pre celih deset godina, odgovorila sam. Kako si me prepoznao kad sam bila baš debela?
- Pa rekoh ti, po osmehu. Po tome te pamtim, po tvom, kako smo u šali, da ne znaš, govorili između sebe, kalodontskom osmehu. Niko nije imao tako lep osmeh kao ti.
- A niko nije imao oči azurno plave boje kao ti, uzvratila sam mu na isti način. Ovog puta bez osećaja nesigurnosti.
Lepo smo se
ispričali to veče, upoznali svoje bračne drugove. On je imao dve
devojčice, nešto mlađe od moje dece, koje su obe ličile na majku.
Oprostili
smo se sledećeg jutra na stanici u Zadru.
Nikad se više
nismo sreli. Ne znam da li me se seti on, po nekad, da li me pamti,
po osmehu, kako je rekao, ali ja se njega često setim, posebno kad
nebo poprimi tu divnu azurno plavu boju kakve su bile i njegove oči,
oči mog školskog druga, moje prve, ja sam mislila, tajne
simpatije, ali, za koju su svi znali, jer kašalj i ljubav, ne mogu
da se sakriju, završila je Ana svoju priču i dalje zaneseno
gledajući u nebo.
Kafa joj se u
međuvremenu ohladila.