Iskreno se nadam da će se igra koja
se zove “Blogeri se igraju” ponoviti više no što je sad ima na
društvenim mrežama. Zašto? Zvučaće možda sebično s' moje
strane, ali, ja volim da se igram. I ma koliko neko, neki, govorili
da je to gubljenje vremena, detinjasto, nedoraslo, povođenje, its. ne želim da podlegnem takvom načinu razmišljanja
ne zbog tog, što ne uvažavam različito razmišljanje, već zbog
tog što se tako štitim da ne pokvarim onaj lep osećaj koji u meni
samoj bude igrice.
Koliko god bilo dokazano, istraživanjem,
empirijom, raznoraznim anketama, možda, na temu fenomena igranja na
internetu i društvenim mrežama, ostajem verna igri. Razloga za to
ima podosta. Da krenem od početka, a početak je, pogađate, bio
davno.
Moja su deca tad išla u osnovnu školu
i dobili su prvi kompjuter, Comodore. Naravno, igrice, raznorazne, su
za početak bile najvažnije. Kasnije je to preraslo u neko
“ozbiljnije” korišćenje kompjutera uz obaveznu nabavku novog.
Ja sam bila totalni analfabeta za te
stvari, a posebno za izraze tipa MS DOS i ostale meni onda tehničke
zavrzlame, mada, ruku na srce, nisam ni danas na tu temu previše
edukovana, ali, moram da priznam, naučim uvek dobro ono što me
strašno interesuje, ili koliko mislim da će mi biti dovoljno da se
sasvim prikladno opismenim u odnosu na neku oblast. Ako vidim da
škripi, tj. da mi je znanje nedovoljno, zapnem da nadoknadim. Čak i
sad, kad bih, ruku na srce, možda mogla malo i da o'ladim sa
učenjem.
Tako sam ja onda, zamolila njih, moju
decu da mi dozvole da se i ja malo igram, da vidim, šta ima toliko
interesantnog u tome. I naučiše me. Ali, uvek ima jedno ali, veliki
problem je bilo moje neznanje engleskog jezika. Naime, u školi sam
ja učila ruski jezik, a od engleskog sam znala desetak uobičajenih
i opšte poznatih reči. Tako, zahvaljujući igricama, shvatih da
neću moći da savladam ništa iz znanja o kompjuterima, a i šire,
ako ne počnem da učim engleski jezik.
Znači, igrice su me
stimulisale da učim nešto novo, nešto što ne znam.

Danas, sasvim solidno se služim tim
jezikom, mogu da čitam i da razumem, što bi rekli, brat bratu,
sigurnih 80 % teksta, po nekad, više. Ako ne verujete imam svedoka
koji me je učio engleski jezik, moju, kako smo je zvali, tičerku
Vesnu, a ona je profesor tog jezika. Iskreno, svađam se često sa
gramatikom, ali, suština je tu.
Verovali ili ne, igrice su mi pomogle
da razvijem bolje i svoje reflekse, naročito kad je u pitanju brzina
reagovanja, tamo gde je to potrebno. Oni koji su se igrali takvu
vrstu igara, znaju o čemu govorim.
Ne bih da davim previše na temu
igranja igrica na kompjuteru, ali jedno ipak smatram da treba da
naglasim. Kako nas ima raznih, ljudi mislim, tako svi različito i
doživljavamo svet i sve što on nosi u svom postojanju. Tako eto,
igre, raznorazne, često na mene deluju umirujuće, a s' obzirom da
sam, iako sam pripadnik profesije u belom, pobornik korišćenja
prirodnih i neinvazivnih sredstava za očuvanje zdravlja, tako, ruku
na srce, više volim da smirim svoje živce igrajući se neku igricu
na kompu, nego popivši pilulu.
Da nije bilo igrica ni moje
interesovanje prema služenju kompjuterom i svemu što on pruža, ne
bi doseglo, danas, mnogo godina kasnije i do društvenih mreža i
nekim novim igricama na njima.
Novim, a opet starim.
Ipak starim, jer, ova igra koja kruži, “Blogeri se igraju”, mnogi će se saglasiti sa mnom uveliko
podseća na onu igru koju su mnogi od nas igrali kad su bili deca, na
pisanje leksikona i spomenara.
I onda, a i danas, svi smo se igrali
njome prevashodno jer smo bili radoznali. Bar ja.
Znatiželja da saznamo da li nas naša
simpatija takođe simpatiše, pre svega, je u suštini često mnoge
od nas terala da pravimo iste te leksikone, ne bismo li, izokola
saznali, odgovor na pitanje koje nas je mučilo, a na koje smo želeli
odgovor, da bi nam, nadali smo se, srce lupalo još jače i srećnije.
Danas ova igra ima utoliko sličnosti sa
nekadašnjim leksikonima jer se ogleda takođe u postavljanju pitanja i želje da se na ista dobije odgovor.

Međutim, suština ove igre danas, po
meni, nije samo radoznalost. Mislim da su mnogi od nas, koji smo
igrali ovu igru i bili uključeni u nju, želeli da se pre svega
zaista bolje upoznamo sa ljudima sa kojima komuniciramo preko
društvenih mreža. Da osokolimo neke koji su tek počinjali sa
pisanjem blogova, među kojima sam bila i ja, da čak damo priznanje i podstrek za dalji rad i onima koji su već bili na neki način već osvedočeno
dobri blogeri, da podelimo svoje vreme sa onima koji su iz istog
razloga svoje podelili sa nama uključivši nas u igru, koliko god to
nekima zvučalo apsurdno, da razbijemo monotoniju ako ćemo pravo, da
zatalasamo moždane vijuge mnogima, jer da nema toga zar bi bilo
raznoraznih komentara, a i novih postova, izmeću ostalog i ovog, na
temu ove igre i još mnogo tog, čega u ovom trenutku ne mogu da se
dosetim, ali da ima, ima.
Možda vam ja zvučim konfuzno posle
ovih redova, ali suština je da želim da kažem da su ovakve igre
potrebne, svima. Čak i onima koji su protiv njih, možda njima i
više nego onima koji u čestvuju u samoj igri.
Život je suviše kratak i uvek lep na
neki svoj i ružan način i treba ga živeti svaki dan bez zastoja i
ograda. Sad, mnogi od nas to veoma dobro znaju i meni nije namera da
im solim pamet, ali, uvek imam želju da prodrmam sve koji su se
previše “uozbiljili”, otuđili od onog malog deteta u sebi,
sakrili ga, ušuškali u ozbiljnost godina, znanja, akademske titule
i čega sve ne, da odigravši neku, od npr. ovakvih “neozbiljnih”
igara na društvenim mrežama, vi, ja, uvek na jedan divan način
pomilujemo to svoje, malo dete bez kojeg, iako često nismo svesni,
ne bismo išli dalje, jer, šta nas to tera da učimo, saznajemo,
sazrevamo, ako ne baš ono, koliko god se mi sakrivali iza plašta
odrasle osobe?
Mislim samo onome koji je to shvatio
kao neozbiljost i nedostojnost ponašanju odrasle osobe.
Ako je i od mene, dosta je.
Odoh da se
igram i dalje, a možda nešto usput i naučim, šta mislite?