Lopov
Ja sam
vukovac, tačnije, jedan od njih. Od onih ljudi koji se skupljaju kod
spomenika Vuku Karadžiću u grupi, čekajući da ih neko, od
građevinskih preduzimača, angažuje za neki fizički rad.
Evo me, gde već
više od šest meseci tako zarađujem za goli život. Na svu sreću,
nisam na ulici i ne živim u nekoj od kartonskih kućica u naselju
Bangladeš, tamo, na obali Dunava. Imam svoju garsonjeru. Ostala mi
od oca i majke koji su me iškolovali, teškom mukom. I bio sam
stvarni vukovac, đak generacije, student sa najvišim prosekom, ali,
džabe.
Završio sam
pejzažnu arhitekturu. Skoro će tome više od godina dana.
Kome trebaju
stručnjaci za uređenje zelenog prostora danas, kad ima toliko
drugih važnih, potrebnijih stvari u životu od uređenja zelenih
površina?
To mi je rekla
ovih dana službenica u birou rada, kada sam otišao na redovno
javljanje i potragu za bilo kakvim poslom.
Nema drugih
poslova, kao što nema ni potrebe za vašim profilom, rekla mi je
odmah, a da čak nije ni pogledala u moj dosije. Briga nju što se ja
dovijam kako znam i umem, a evo me, gde nisam jeo bezmalo 6 dana,
ništa.
Ni jutros, jedan
od “gazda” nije mene izabrao za rad, kaže, mnogo si mi nešto
bled, ima da se onesvestiš na poslu i neću da imam sa tobom
peripetije.
Ne znaju oni,
niko, da nemam ni od koga pomoći, da sam sam, sasvim sam, jer su
moji roditelji stradali u saobraćajnom udesu, na putu za selo, gde
su gajili sve što je moglo da se uzgaja, ne bismo li nekako svi
opstali. Doduše, ostalo je meni i to selo i to “imanje” od celih
6 ara okućnice sa baštom. Samo, trebalo je imati bar nešto novca
da počneš da gajiš, bar sebe da prehranim. A od čega, pitam i
sebe i njih?
Ja zaradim taman
da platim nešto od režijskih troškova i za stan i za tu kuću na
selu i da imam da jedem klot pasulj, 5 dana. Nema veze, ne žalim
se. Pasulj je zdrava hrana. Kad je mogla cela Srbija da opstane za
vreme prvog svetskog rata zahvaljujući pasulju, tako kaže
isrtorija, mogu i ja. No, ovih dana nemam ni za pasulj.
Eto, ni danas
ništa od bilo kakvog fizičkog posla. Sav iznemogao, ušao sam u
tramvaj, da se vratim kući. Dobro je primetio taj preduzimač jer
sam i sam imao utisak da ću se onesvestiti spuštajući se na jedno
prazno sedište. A onda je ušla ona, na stanici kod Đeram pijace,
sa punim zembilima robe sa pijace. Sela je ispred mene i jednu od
torbi je spustila kraj sebe, pored sedišta, jer nije mogla da je
drži na krilu, gde je smestila još veću i puniju torbu.
Zamirisao je
vruć hleb. Pljuvačka mi se skupila u ustima pri pomisli na hleb.
Bacio sam pogled na torbu dole. Iz nje je virio vrh vekne hleba.
Ustao sam da
krenem ka izlazu, dolazila je moja stanica. Samo trenutak, u
magnovenju, sam se mislio hoću li, ili neću, a onda sam se sagnuo,
da, kao pokupim nešto, lagano uhvatio torbu pored sedišta na kojem
je žena sedela i gledala kroz prozor, uzeo torbu i okrenuo se, žurno
izlazeći iz tramvaja koji se zaustavio, pri tom, grubo gurnuvši
jednog čoveka ispred sebe. Skoro da sam istrčao iz tramvaja i
nastavio sam da trčim, koliko god sam mogao brzo, bežeći sa tuđom
torbom u ruci ispred onih koji su me gonili. Bar sam mislio da me
gone. Zaustavio sam se obgrlivši jednu banderu da ne padnem, kao
proštac, dok mi se sve mračilo pred očima. Oprezno sam se osvrnuo.
Nije bilo nikoga iza mene, a onda sam osetio miris hleba ponovo.
Sagnuo sam se i žurno, halapljivo otkinuo okrajak i zagrizao skoro
do polovine to parče od hleba koji sam netom ukrao u tramvaju.
Sažvakao sam ga brzinom munje i krenuo da zubima odgrizem sledeći
zalogaj, a onda sam zastao i progutao jednu nevidljivu knedlu.
Naježio sam se. Obuzeo me stid, odjednom. Postao sam svestan da sam
ukrao tuđu torbu i hleb u njoj.
Prvi put sam u
životu nešto ukrao. Ja sam lopov.
Seo sam na
ivičnjak ne bih li sprečio da se srušim jer mi je telo počelo da
drhti od iznemoglosti i šoka. Pokušao sam da se smirim. Bacio sam
pogled na torbu pored sebe i oprezno zavirio u njen sadržaj. Unutra
su bile još neke kese. Videlo se da je sve to hrana, umotana u papir
iz mesarnice i pekare.
Dobro. Šta je
tu je. Imaću bar nešto da utolim ovu glad i povratim snagu da mogu
dalje da tražim posao ne bih li izdržao ovaj surov život i glad,
za neko vreme.
Ipak, hoću li
uspeti? Nadam se da hoću.
Mrzim i samu
pomisao da ukradem ponovo.
Žrtva
- Dobro je da sam našla slobodno mesto, ruke su mi već utrnule od nošenja ovih torbi. Umorila sam se, davno je bilo
šest jutros. Još samo da odnesem i složim ovaj provijant sa pijace
gospodinu J. i odmah žurim dalje, kod gospođe M. da joj peglam
veliki veš. Sva sreća da je u frižideru gospodina J. bilo
namirnica da mu skuvam ručak za danas i sutra. A i rekao je da će
mi isplatiti honorar za celu ovu nedelju. Dobro bi mi došlo, ostali
su neplaćeni računi za struju, a treba dodati novac za ogrev.
Lepo nažuljah ruke, spustiću ovu torbu pored sedišta,
neka je ova veća i teža kod mene u krilu. Kakav sumoran i težak
dan.
No, ne treba huliti, ima i gorih. Ipak imam ovaj posao,
svaki drugi dan kod gospodina J. Da mu kuvam, spremam stan i
nabavljam namirnice. Šta bi tek bilo da nema tog, kako bih Miljani
obezbedila ishranu i potrebštine za školu. Gledam na svaki način
da nađem posao u struci, stalan. Teško ide. Nije jednostavno, nemam
nikog ko bi mi pomogao. Od kako je Dragoljub umro, same smo. Srećom,
imamo mali stan, ali svoj, a i režijski troškovi nisu veliki, jer
nemamo centralno grejanje. Kako tako, mogu da ih platim jer gospodin
J. nije škrt. Poštuje moj rad.
Moraću da požurim, skoro će jedan sat posle podne, a
gospođa M. ume da bude vrlo nestrpljiva. Ovo je moje stanica.
Ustala je sa stolice i sagla se da dohvati torbu koju je
ostavila pored sedišta i u trenu je uvidela da je nema. Počela je
da se osvrće oko sebe, gurnuvši pri tom nekoliko putnika, tražeći
torbu. Pomislila je da se možda otklizala napred jer je u jednom
momentu skretničar zakočio tramvaj naglo. A onda je shvatila,
jednim delićem mozga surovu stvarnost, torba je nestala. Neko je
ukrao. Pa da, ona se zagledala kroz prozor i udubila u svoje misli i
planove i izgubila je svaki kontakt sa realnim svetom.
Bože, šta sad da radim?
Kako ću gospodinu J. objasniti da sam potrošila sav
novac koji mi je dao za nabavku, a da sam pri tom izgubila više od
polovine istog?
Izašla je na stanici čim se tramvaj zaustavio. Gledala
je putnike koji su izlazili posle nje. Niko nije imao njenu torbu.
Taj neko, ko je uzeo torbu, mora da je sišao odavno,
možda čak odmah na sledećoj stanici od one na kojoj je ona ušla u
tramvaj, prebirala je po svojoj glavi. Nema mi druge, već da
gospodinu J. kažem istinu i da ga zamolim da mi iznos odbije od
plate.
Ukoliko se ne naljuti na mene previše i ne bude smtrao
da sam neodgovorna, gospodin J. će razumeti situaciju. Doći ću
sutra ponovo, iako nije dan da radim kod njega i nabaviću mu sve
čega nema.
Ostala je ipak ova torba sa voćem i povrćem. Šta ću,
štetu mora da nadoknadim iako će to produžiti sakupljanje novca za
nabavku uglja.
Važno je samo da se gospodin J. ne naljuti pa da mi se
zahvali na daljim uslugama. Ne znam šta bih bez tog novca koji kod
njega zaradim. Kupiću mu hleb u pekari gore na ćošku njegove
ulice.
Ko zna ko je uzeo torbu sa namirnicama, hodajući
slomljenim korakom, razmišljala je žena uputivši se u pravcu
pekare.
Posmatrač
Bližilo se podne. Vozio sam se tramvajem na liniji
broj 6, u pravcu Ustaničke ulice, kada je on ušao na stanici kod
Vuka. Zapao mi je za oko iako nije ušao sam. Bilo je još par
putnika koji su ušli na istoj stanici, ali se on izdvajao svojim
asketskim izrazom lica i nekim gorućim pogledom u očima. Seo je na
slobodno sedište preko puta mene. Nije bilo mnogo putnika u
tramvaju. Skoro svi su sedeli, osim jedne devojke na srednjoj
platformi koja je uporno razgovarala preko mobilnog telefona i
povremeno se kikotala.
On, mladić koji mi se učinio čudnovatim, gledao je
zamišljeno kroz prozor. Čelo mu se povremeno mrštilo. Odavao je
utisak osobe koja se predomišlja, ili razmišlja o nečemu što mu
čini problem.
Tramvaj je kloparao šinama i ubrzo se zaustavio kod
pijace Đeram. Tu je, na ulazu tik preko puta mog sedišta, ušla
žena četrdesetih godina noseći dve oveće, pune torbe, glasno
uzdišući. Osvrnula se brzim pogledom i uputila ka sedištui ispred
suvonjavog mladića. Bukvalno se stropoštala na sedište, a onda je
shvativši da nema dovoljno prostora da u krilo spusti i drži obe
torba, jednu, nešto manju, iz koje je virio vrh hleba, spustila
pored svog sedišta i udobno se smestila. Ubrzo netom se zagledala
kroz prozor povremeno krsteći svoje prste na rukama. Učinilo mi se
da to radi jer želi da joj proradi cirkulacija krvi kroz njih, s
obzirom da je njima držala teške torbe, ali ne. Svaki put kad bi
“kršila” prste, neka senka bi joj preletela licem.
Mladić iza nje je u jednom momentu bacio pogled ka
njenoj torbi koja je stajala na podu, pokraj njenog sedišta i ovlaš
pogledao ostale putnike . Čuo sam da je duboko uzdahnuo.
Nedugo zatim, podigao se, kao da se sprema da siđe.
Bližila se stanica kod Cvetkove pijace. Da, bio sam u pravu. Mladić
je ustao držeći se za rukohvat uz sedište na kojem je doskora
sedeo, brzo je pogledao oko sebe, lagano se sagnuo i brzom kretnjom
uzeo torbu sa poda dok je žena i dalje mirno sedela na svom sedištu
ništa ne primećujući.
Nije video da ga gledam jer sam nosio naočare sa tamnim
staklima i držao pravi, muški kišobran između svojih nogu. Mora
biti da ga je to možda navelo na krivu pretpostavku.
Nisam reagovao jer sam i sam pomislio, u jednom ternutku
da se možda zaneo, s obzirom da mi se učinilo da je nekako bio
smušen, izgubljen, ali on je brzo, gurajući jednog putnika ispred
sebe izleteo iz tramvaja. Video sam da je potrčao niz ulicu, ka
smeru iz kojeg smo došli, kao da beži od nekog, a onda sam shvatio
da je ipak ukrao torbu ženi koja je sedela ispred njega. Ostao sam
zatečen saznanjem da sam prisustvovao krađi, tu, pred sopstvenim
nosom i da ništa pri tom nisam učinio. Da nisam reagovao ni gestom.
Gospođa je sedela i dalje, činilo se mirno, premda je
njeno lice odavalo neku unutrašnju borbu ili nedoumicu. Onda je ona
ustala sa očiglednom namerom da siđe iz tramvaja. Podigla je onu
torbu iz krila i okrenula se ka drugoj, a onda je zaprepašćeno
ostala da zuri u prazno mesto na podu. Okrenula se oko sebe uporno
gledajući u pod tramvaja, ošinula je pogledom preko putnika, i
preko mene i ništa ne rekavši izašla na stanici kod Kluza.
Porazilo me saznanje da sam sasvim mirno gledao kako se
krađa nesmetano odvija ispred mojih očiju.
Još više sam bio poražen činjenicom da sam video ko
joj je ukrao torbu, ali da nisam reagovao, kad je i gospođa čija je
torba ukradena nestala iz mog vidokruga.
Sedeo sam napeto i dalje razmišljajući , ali sad ne o
sebi, o svom postupku nečinjenja, već o mladiću koji me svojim
ulaskom u tramvaj zaintrigirao. Nije delovao kao neko ko krade. Pre
će biti da je delovao kao neko ko je očajnik, neko ko je napaćem,
jer, otkud mu onda ono lice askete?
Ko zna kakvi su ga jadi morili kad se drznuo da
hladnokravno, na očigled svih ukrade torbu iz koje je virila vekna
hleba. A možda se meni učinilo da je bilo hladnokrvno? Možda mu je
srce tuklo kao u zeca dok je činio jedan od ljudskih grehova? Možda
je kleptoman, umobolan, napušten, izgubljen? Možda je ipak bio,
samo gladan i hleb, koji je virio iz torbe je bio preveliko
iskušenje jednog očajnika?
Možda je.. Koliko možda bih trebalo da izgovorim pre
no što shvatim da sam saučestvovao u činu krađe, ne svojom
voljom, ali ipak.