- Idemo odavde, prošlo je četiri. Videla sam da je i on (direktor) otišao. Ni minuta ne mogu više da sedim u ova četiri zida.
D. je to izgovorila u dahu i istog trenutka je zgrabila
jaknu koja je bila prebačena preko njene stolice i tašnu sa stola.
- Čekaj, nećeš valjda da idemo u uniformi!
Presvukle smo se i obe izašle iz naše radne sobe i
malim liftom se spustile u prizemlje zgrade.
Bio
je petak, "poslednji" radni dan u nedelji, što ništa nije
značilo jer smo imali radnu obavezu. Bio je to još jedan petak u
vreme NATO agresije na našu zemlju i nas dve smo žurno ušle u
njenog starog folciku i krenule.
Smirela
je upravo odsvirala poslednje tonove.
D.
je uobičajeno vozila kao da je sama na stazi formule 1. Nije mi
smetalo jer sam se već bila navikla na tu njenu žustru vožnju.
Brzo smo stigle na odredište, u renomirani restoran
koji je ona izabrala. Na ulazu su nas dočekali kao da smo iz
kraljevske porodice. Odnekud, kao spušten iz neke druge galaksije
stvorio se garderober, pridržao nam jakne i dok smo se nas dve
snašle, kelner je već bio pored nas i vodio nas u pravcu jednog
stola za dvoje na kojem je svetlela mala lampa šireći toplu,
umirijuću svetlost po stolu.
D.
je željno zapalila cigaretu, zavalila se u udobno sedište i
poručila, ne pitajući, Bloody Mary za obe. Upitno sam je pogledala.
- Ajde, popij. Nemoj reč da si mi rekla. Obema nam je ovo potrebno. Ovaj pritisak teško može da izdrži normalan čovek, a mi izdržavamo, evo, već šesdeset i koji dan.
Ćutala sam. Razumela sam je. Bilo joj je teško. Bila
je sama u ogromnom stanu dok su joj sin i majka bili, sklonjeni, u
jednom vojvođanskom selu.
Ova
radna obaveza, u celoj zemlji, značila je rad od jutra do mraka, bez
slobodnog dana. Samo smo noću spavali kod kuće, a onda bi opet,
njoj i meni, kao rukovodećoj garnituri, radni dan počinjao u 7h i
završavao se u 19h.
Ostali
su radili svoje smene, po 7h i odlazili svojim kućama. Mi smo ih
sačekivali, jer smo bile u obavezi da stignemo pre svih, ispraćali
i odlazili tek posle poslednjeg radnika na odeljenju. Takva je bila
direktiva.
Bio
je potreban ovaj izduvni ventil i njoj i meni i ona je to prepoznala.
Vreme
je brzo proteklo i već se bližio dvadeset drugi sat. Pomalo sam već
brinula hoću li uspeti da nađem taxi za Novi Beograd, jer posle 19h
nije bilo prevoza preko mostova.
Krenule
smo iz restorana, site i smirene. "Krstač" je odradio
svoje. Bolje od bilo koje tablete za smirenje, a i hrana je bila
vrhunska.
Danima
smo živele na malim bavarskim kiflama iz pekare "kod Francuza"
posle kojih bi nas želudac boleo kao kamenje da smo jele.
Garderober
nas je već čekao u "niskom startu" sa spremljenim jaknama
dok je pored njega stajao jedan kelner i držao u jednoj ruci veliku
staklenu posudu sa nečim zelenim u njoj, a pored njega je stajao
drugi, koji je držao plitku korpu sa svežim karanfilima.
Obema
nam je pružio po jedan, dok je onaj, sa staklenom posudom i tim,
nečim zelenim, pružio posudu prvo D. pa meni.
D.
je zagrabila šakom sadržaj posude dok sam ja prvo pogledala šta je
u posudi.
Bile
su to male, zelene gumi mentol bombone. Moje obožavane, najdraže
žele bombone od svih žele bombona na svetu.
Izašle
smo u mrak. Istog trenutka se začula Šizela. Pogledale smo se
ćutke. U tom trenutku jedan taxi je stao pored nas. Pomislih u sebi;
Bog me pogledao.
Prošlo
mi je kroz glavu da D. stanuje blizu Karađorđevog parka gde je za
vreme drugog svetskog rata pala bomba baš na sklonište i zaželeh
da se istorija ne ponovi ove noći.
Taksi je jurio preko mosta Gazela uveliko, a ja sam
držala one gumi mentol bombone u svojoj šaci dok su se one topile
od toplote iste i sećala se. Sećala sam se dana kad sam prvi put
probala te iste, male gumi mentol bombone..
Oni su se doselili u naše dvorište u pravi stan, odmah
do ulazne kapije. Bila je to jedna soba, ali najveća od svih soba, u
odnosu na one koje su drugi imali. Samo su Makedonci imali sobu i
kuhinju, ali, njih je i bilo najviše, sedmoro u tom malom stanu.
Bila
je visoka i nekako četvrtaste građe. Ustvari, imala je poveći
stomak koji se spajao sa bujnim poprsjem. Teško joj je bilo odrediti
godine, ali nije bila u cvetu mladosti. Naprotiv. Imala je crnu,
talasastu kosu koju je krotila dvema šnalicama sa obe strane glave. Uvek je imala na sebi uzanu suknju i bluzu od trikotaže, ili
komplet set, u zavisnosti od godišnjeg doba ili dela dana. Džemper
od njenog seta je uvek imao džepove.
Zvala
se Magda i živela je sa mužem, koji je bio dosta stariji od nje i
kojeg smo svi, mi deca iz ulice, zvali čika Vlasta. Nju smo zvali
imenom. Tako je ona zahtevala.
Čika Vlasta i Magda nisu imali svoju decu.
Nikad
ih niko nije video da izlaze zajedno. Uvek bi Magda sama izlazila do
prodavnice na ćošku ulice, da kupi nešto na brzinu.
Nedeljom
bih je sretala u ulici koja je vodila nizbrdo, iz pravca pijace. Ona
bi se vraćala dok bih ja odlazila.
Uvek kad bih je pozdravila, bilo gde, pomilovala bi me po kosi i ćušnula bi mi u šaku po dve, tri, male
zelene gumi mentol bombone.
Nikad
pre nisam videla te bombone. Magda je bila prva od koje sam ih
dobila. Dopale su mi se na prvi mah. Počela sam da ih tražim po
radnjama i na pijaci, ali ih nije bilo.
Ponekad,
kad bih izlazila iz pekare na ćošku, pored apoteke, videla bih
Magdu da izlazi sa punim zembilima iz bifea preko puta ulice. Ona
mene nije videla, a ja sam se pravila da nisam videla nju.
Kasnije
smo mi deca iz ulice, saznali da je čika Vlasta invalid i da nema
jednu nogu iznad kolena, da hoda uz pomoć metalnih štaka i da zato
retko izlazi iz svoje sobe. On bi uvek, od jutra do mraka, bio naslonjen na okvir prozora i
gledao dešavanja na ulici, osim u vreme obeda ili popodnevnog odmora.
Često
bi, gledajući kroz prozor, video Magdu da se vraća iz prodavnice na ćošku naše ulice,
zastajkuje pored kuće i dvorišta starog Feđe, nešto žustro mu
govori mašući rukama, a zatim, nekako gegavim hodom se vraća u
pravcu našeg dvorišta.
Mi
deca smo znali da ona grdi starog Feđu što nam ne da da se igramo u
delu ulice ispred njegove ograde i dvorišta.
Znali smo i da Magda
svaki put kad ide u radnju na ćošku ulice, trkne i u kafanu
"Zapis", preko puta prodavnice, zadrži se koji minut i
brzim, gegavim hodom žuri ka broju devet.
Svi
su znali u ulici da Magda pije, krišom, osim čika Vlaste.
Magda
bi, hodajući ka kući sa brojem devet, bilo da se vraća sa pijace
ili iz prodavnice u koju je svaki ćas odlazila da kupi nešto što
je "zaboravila", vadila iz svojih džepova gumi mentol
bombone i halapljivo bi ih proždirala sve do ulaska u dvorište...
Taksi je stao ispred moje zgrade i ja sam izašla još
uvek držeći u šaci zelene, gumi mentol bombone.
Na
ulasku u stan me dočekao sin, osmehujući se.
- Hajde, lepo da mi ispričaš od reči do reči šta ste jele i pile. Izgleda da ste baš dobro povukle jer mirišeš na vino. Koje ste vino pile?
Eh, pomislih, što ne
pojedoh svoje gumi mentol bombone na vreme.
Kad je umro čika Vlasta
Magda se odselila iz našeg dvorišta. Više je nikad nisam ni videla
ni čula nešto o njoj.
Pre neki dan, pročitah
jedan status u jednoj grupi, u kojoj je žena pomenula pesmu
"Prodavačica ljubičica", a koja je proslavila širom
sveta Špansku filmsku zvezdu Saritu Montijel koja je pesmu otpevala
u istoimenom filmu.
Ista glumica glumila je i
u divnom filmu "Greh ljubavi" (Pecado de amor) gde u
jednoj od poslednjih scena opatica, (Sarita Montijel), mladoj
iskušenici pokazuje jedno ime izgrebano na zidu manastirske ćelije,
Magda.
Setih se Magde iz sobe u
dvorištu broja devet, setih se gumi mentol zelenih bombona koje sam
obožavala, a koje odavno ne jedem, jer izbegavam slatko, a one su
obavijene kristal šećerom, setih se D. koju dugo nisam videla...
Ponekad bude dovoljna
jedna rečenica da rasprede sećanja.