Laganim
pokretima je ustala i sela na ivicu kreveta. Sedela je mirno
gledajući okolo sebe, pri tom ne pomerajući glavu. Čekala je da
joj se otostatski pritisak izniveliše da bi zatim ustala bez bojazni
da se neće opatositi tu, na sred sobe.
Gospođa
Kora nije ustajala nikad naglo posle jednog pada u nesvest pre ravno
trideset godina kad su je jedva povratili. Posle tog pada je išla na
ispitivanja, da se utvrdi šta se to desilo i šta je uzrok te
ranojutarnje nesvestice. Pregledi su bili više-manje neprijatni, a
zaključak posle svih je bio da ima izuzetno osetljiv centar za
ravotežu. Dat joj je savet da iz postelje, posebno ujutro, nikad ne
ustaje naglo.
Ona jeste
sve do tad skakala iz kreveta i žurila u novi dan, kao da se plašila
da će joj pobeći vreme, da neće stići sve. No, posle tog,
shvatila je da vreme čak i da hoće ne može ni da stigne ni da
uhvati. Sva je sreća da je bila dovoljno mlada da se zaustavi sa tom
svojom navikom skakanja iz postelje kao da je izbačena iz katapulta
na vreme jer je sebi omogućila da joj se posle tog takva nesvestica
nikad ne ponovi.
Laganim
pokretom okrenula je glavu u pravcu odakle se čulo hrkanje. On je
još uvek spavao. Ustala je i stavila džezvu sa vodom za svoju
jutarnju kafu i umornim korakom se uputila u pravcu kupatila.
- Odakle mi ovoliki umor - razmišljala je sporo vukući noge po podu dok se kretala. Nit sam orala, nit kopala, a umor nikako da se izgubi. Predugo traje, iako u poslednje vreme sasvim dobro spava. Čak i u vreme punog meseca, koji zna da joj još kako poremeti ionako lak san.
Izašla je
na terasu da proveri nije li previše hladno da tamo popije svoju
kafu. Bilo je. Neki hladan vetar je s vremena na vreme kao u mlazu
hladnim talasom dunuo kroz pustu ulicu.
Pila je
svoju kafu sitnim gutljajima uživajući u njenoj vrelini. Mnogo je
volela vruću kafu. Hladnu je ne bi ni pogledala.
On je najzad
otvorio oči i pogledao je ispitivačkim pogledom. Nije joj se
obratio. Nije joj poželeo ni dobro jutro. Odavno joj se ne obraća.
Čeka da to ona uradi prva. Kao uvek. Ona nije danas imala ni
snage, ni volje za to. Nije htela da odgoneta njega i
zagonetku vezanu s njim.
Da li je
danas samo bolestan ili je danas i manipulator. Nije htela ni da ga
pita hoće li joj se pridružiti u šetnji. Znala je da će reći da
neće. Da ga bole noge, da mu nije dobro, da nije dobro spavao, da
nije...
Previše
izgovora je čula do sad da bi želela da čuje još neki. Mada bi
bilo lepo da paleti ovejanih i izanđalih doda neki novi. Umorila se
od njegovih izgovora.
Isprva mu je
verovala, brinula, pazila, a onda je, uz pomoć stručnjaka spoznala
da jeste bolestan, ali i da je folira.
Mogla je ona
da istrpi i to foliranje, kao i do sad što je, ali ne i danas.
Danas ide u
šetnju do reke. Danas ne želi da joj neka njegova opaska pokvari
taj lagani titraj u stomaku. Onaj titraj kad jedva čekaš da vidiš
nekog ili nešto, pa si nestrpljiv.
Zaključala
je vrata sama, ne želeći da ga uobičajeno digne da on to uradi.
Imala je običaj da ga uposli nekim sitnim radnjama ne bi li ga
izvukla iz postelje i tog njegovog sveta u kojem je obitavao većinu
vremena u toku dana. Tim sitnim zaduženjima je neprestano pokušavala
da ga uključi u spoljašnji svet, u njen svet. Ponekad bi joj to
vrlo uspešno polazilo za rukom, češće ne.
Nije želela
da rizikuje još jednu navalu ljutnje i besa ukoliko se on ne
bi odazvao, što je uglavnom bio slučaj. Ne danas. Danas je odlučila
da se pozabavi sobom.
Zastala je
na trenutak i žmirnula na ulazu ispred zgrade. Sjaj sunca je bio
šljašteći. Uputila se dobro poznatom ulicom koja je vodila ka reci
i starom perivoju pored nje.
Koračala je
lagano, nogu pred nogu.
- Čemu ovakav život. Sam si, a nisi sam – razmišljala je hodajući i gledajući vrhove planine iznad koje su titrali mali, beličasti oblačići.
U čemu je
svrha trošiti vreme postojanja kad nemaš cilj, kad nemaš razlog
koji ti daje podstrek da opstaješ, da dišeš. Zar samo da budeš?
Da bi bio nekome štaka, sluga, garde dama, negovateljica?
Misli su
kolale kroz glavu gospođe Kore većom brzinom no što je ona hodala.
Začula je
šum vode i to ju je prenulo i dozvalo u stvarnost. Približila se
ogradi malog mosta odakle je mogla da vidi buk reke koja je već
porasla i koja je svojom jačinom nesumnjivo najavljivala skoru smenu
godišnjeg doba.
Reka se nekako rasula i raširila despotski preko svojih kamenih stega. Tekla je
raspojasano, žurno i slobodno.
U jednom
svom delu, gde bi se leti skupljalo mnoštvo kupača, ličila je na
jezero tamne modrozelene boje.
Drveće
neposredno uz obalu, još uvek je spavalo zimski san iako je reka
hučala, propinjala se preko kamenih prepreka na svom toku, da bi se
opet smirila u nizini i onako, lenjo i pitomo tekla praveći sitne
talasiće.
Gospođa
Kora je gledala u reku i razmišlala kako ona kad istekne iz svog
istoka ne zna kojim putem će dalje teći. Kako i kad uspe da ukleše
neki svoj put uvek joj se na njemu nađe poneka nova prepreka u vidu
kamena, stene, debla, planine čak.
I kako je
ona sa nekom snagom punom žara skoro veselo zaobiđe, preskoči,
izdubi i nastavi da teče.
Dok teče,
ona ne radi ništa drugo osim tog, samo teče. Mirno ili valovito.
Skokovito ili široko, razdrljeno ili kipeći zapenušano kad je
stegnu, ali ona i dalje teče. Ide ne zaustavljajući se do svog
kraja za koji i ne zna gde je.
Niti pita
nekog, nit s nekim razgovara.
Možda ipak
priča sa ribama kojima daruje stan i hranu, a one je za uzvrat
čiste, ili sa granama vrba koje se kupaju u njenim talasima dok kraj
njih u brzom mimohodu prolazi..
Gledajući u
reku ispred sebe gospođa Kora je iznova spoznala da je i život kao
reka i da mu se, kao što to i reka radi, valja samo prepustiti.
Nekako kao
da bude lakše kad se prepustiš, možda ponekad zastaneš, sačekaš,
ne žuriš.
Kao i reka
što stane na tren kad naiđe na neko novo deblo na svom vodotoku, a
onda nastaviti obilazeći ga ili ga preskačući, samozadovoljno i
dostojanstveno jer je savladala još jednu prepreku.