“Nebo
je tako vedro
ponoć je tako tiha,
al' moje srce nije
želja mi želju vije”.
ponoć je tako tiha,
al' moje srce nije
želja mi želju vije”.
(Jovan
Jovanović Zmaj)
Ovo,
želja mi želju vije, kako pesnik kaže, se dešava svima. Taman
zadovoljiš jednu želju, rodi se druga. I tako stalno. Zato i nije
čudna moja reakcija kada sam ga ugledala jednog dana kao usputno
obaveštenje. Odlučila sam da on mora postati moj. Po svaku cenu.
Brzinom munje, jer nikako nisam želela da me neko pretekne u
njegovom osvajanju, poslala sam poruku sa upitom za cenu. Odgovor je
stigao odmah, ali i pitanje; Jeste li penzioner?
Malo
sam se začudila, ali odgovorih da jesam.
E
onda je za vas cena...
Obradovah
se ko kučence. Začas smo se dogovorili. Kako je gospodin bio moj
“komšija” iz okoline, reče da će mi ga on lično isporučiti.
Tako
se on obreo u mom Čudesnom vrtu. Odredih mu centralno mesto, odakle
je mogao da bude viđen iz svih delova vrta.
Stajao
je onako sam, kao neki spomenik iz prošlih vremena. Ustvari, on i
jeste bio spomenik, jer takvih ima sve manje. Ili ih uopšte nema
više. Zamenile su ih metalne cevi.
Bio
je lep. Sa sjajnom limenom, pocinkovanom pratilicom bez koje on i ne
bi bio to što jeste. Ali, nekako je u mom Čudesnom vrtu on delovao
golo.
Svuda
oko njega je bilo drveće, što ukrasno što voće. Mnoštvo biljaka
i raznoraznih ukrasnih trava šepurilo se vrtom. Tu i tamo saksije
sa različitim cvetovima se se trsile na suncu, a on je bio
goliždrav.
Rešila
sam da ga malo ukrasim. Čula sam ja već sašaptavanja stanovnika
vrta da im on onako sam, deluje tužno. Osim tog, svakodnevno su se
raspitivali jedan kod drugoga je li dobio najzad ime. Svi oni imaju
imena, a on još nema ime.
Nisam
imala ideju koje ime da mu dam, a onda mi pade na um rimska fontana
Di Trevi kao i običaja koji je prati dug niz godina.
Nikad
nisam bila u Rimu, ali je zato zid moje kuhinje krasio jedan prelepi
porcelanski tanjir sa slikom fontane Di Trevi. Sećam se da sam
jednom pročitala da samo od nje Rim ubere podosta novca koje kasnije
uloži u uređenje svojih trgova i turističkih i istorijskih
znamenitosti. I sve to jer su turisti, koji bi dolazili u Rim, bacali
novčić u nju za jednu želju. Tako ja reših da mu dam lepo ime,
Željko.
Jeste
li se možda dosetili ko je on?
On
je moj bunar želja. On je zaista jedan pravi, omaleni, ukrasni bunar
koji krasi moj Čudesni vrt.
Kako
sam jednom pisala da je bunar želja nepresušan, tako poželeh, opet
ta želja, da i ja oprobam čari mog malog bunara želja, Željka.
Pomislih jednu želju i ubacih novčić u njegovu limenu kofu.
Morate
mi verovati na reč da mi se želja ostvarila.
Onda
su svi posetioci mog vrta uradili to isto, posebno jer im se moj
Željko veoma dopao.
Više
nije bio goliždrav. Krasile su ga rascvetale petunije i viseće
muškatle pa je delovao raskošno i iako omalen, grandiozno.
Ne
znam da li su se njihove želje ispunile. To se ne pita, jer kažu,
onda se neće ostvariti.
Meni
je moj bunar Željko do sad ispunio sve što sam poželela. Ne znam
da li je to zato što je on zaista čarobni bunar, ili što su moje
želje jednostavne za ispunjavanje. Iako često umem da kažem da
nema malih, ili velikih želja sve su želje mnogo važne i svi mi
volimo kad nam se one i ostvare.
Da
nisam poželela da imam mog Željka, kako bih sad imala svoj
sopstveni bunar želja i mogućnost da ubacim jedan novčić.
Ipak,
sanjam Rim i fontanu Di Trevi. Maštam da u nju bacim jedan novčić
za jednu želju.
Eto,
opet jedna želja. Lepo vam kažem, baš kako reče i pesnik, želja
želju rađa.
Sve
dok smo zdravi u životu imamo bezbroj želja.
Kad
se razbolimo, onda imamo samo jednu želju, da ozdravimo.
A
kad ozdravimo, sve ispočetka.
Želja mi želju vije...