Nedelja 03.05.2020.
Juče je padala lepa kiša, ona majska rosulja.
Obradovala me je, posebno moj vrt.
Zato sam danas, iako je nedelja, imala nameru da
posejem sve ostalo, ali me onaj poznati, banatski vetar omeo u tome.
Kad duva vetar u Banatu, razgoni oblake, osuši,
"zacementira" zemlju i probija svojom hladnoćom do
kostiju. Odustadoh od setve jer kad duva vetar on razveje i seme na
sve strane.
Ovi redovi su, kao trebali da bude dnevnik koji ja ne
pišem redovno.
Ipak sam upala u bezvoljnost. Fizički sam uradila u
svojoj bašti mnogo, ali, kao i uvek, od sebe očekujem više. Bar
sam očekivala da ću pisati onako, na miru, ovih Covid dana. Tim pre
što sve o čemu želim da pišem mi je u glavi, od početka do
kraja. Ali onaj "mamim roman" koji mi je ostavila u
amanet, koji ima samo radni naslov još uvek, on mi je najteži.
Uvod mi predugo traje i sad bih trebalo da pređem na
njenu pojavu, a nikako da osmislim kako?
Mota mi se u glavi kusur "belih priča", jedna
čak, ljubavna priča, ali...džaba. Ne ide mi da se nateram i sednem
za komp.
Počela sam da se bavim mislima nije li mi baksuzluk to
što mi je komp u kuhinji???
Ma svašta.
Vidim, u mojoj grupi Blogeri na Fb, osim jednog člana
niko nije pisao u aprilu na zadatu temu!!! Ni ja, koja to skoro
stalno uradim, nisam. Tema je bila interesantna, ali ovi dani imaju u
sebi nešto čudno.
Vreme curi brzom brzinom i sve sam svesnija da ga sve
manje imam. Možda se upravo zato i nerviram što nisam više
produktivna.
Uvek neka druga strana medalje. Jer, na ono piši! Sledi
ono, za koga? Kome? Čemu?
Ni ova knjiga priča koju sam napisala niti se prodala,
niti je čitaju. Još manje su neki, oduševljeni kao, napisali koji
red, osvrt na knjigu.
Što da se lažem, značilo bi mi. Ionako nemam pare za
bilo koju reklamu, a svaki osvrt, kakav god bio je reklama za sebe.
Onda se javi neki moj unutrašnji glas koji me
preispituje i pita, čemu je to svrsishodno? Uložiš trud u nešto,
a ono se svede na tek da si to uradio.
Gledam kroz prozor i tužna sam jer je pre neki
dan vetar odlomio brezi, Larisi, jednu, oveću granu, pri vrhu. Sad
se mislim kako da tu granu uopšte domašimo i sklonimo je da ne
visi.
Koliko sutra sam planirala da isečem skroz moje drvo,
moj ruj, "Tigrovo oko", mog Šir-Kana, ispred kuhinjskog
prozora, jer evo gde se već poslednjih dve godine suši i drma u
osnovi, nije stabilan. Kad, danas, vidim!!!
Sa strane, na toj poslednjoj grani opet pušta na dva
mesta novo lišće!!! I šta sad? Iseći ga samo dotle ili...?
To smo uradili upravo i pre dve godine kad je pustio
samo jednu malu novu granu i...ništa. Agonija će se nastaviti jer
nemam srca da ga "ubijem", iako rastu čak dva nova njegova
"deteta", jedan kraj drugog, na maloj razdaljini od njega.
Pre neki dan sam se setila od kad sam počela da se
plašim smrti? Kad sam imala pet godina!!! Ej, pet godina!!!
Tad sam već znala da pišem i da čitam i ćirilicu i
latinicu.
Sećam se, da sam u ondašnjim novinama "Večernje
noviosti", pročitala kako neki manijak ulazi kroz prozor u kuće
i napada ljude, tačnije žene. Iako nisam znala značenje reči
manijak, taj tekst sam po sebi je u meni probudio osećaj na nešto
strašno.
Bilo je leto. I ja sam, svako veče pre spavanja
obavezno otvarala šifonjer da vidim nije li se taj manijak sakrio
unutra, gledala ispod našeg velikog, gvozdenog kreveta da nije
slučajno tu.
Jednom me je baba videla da to radim i pitala šta to
gledam? Rekoh; Gledam da se nije manijak sakrio negde u sobi. "Ti
stalno držiš otvoren prozor i može da uđe kad ga ne vidimo-rekoh
joj".
Sećam se da me baba sela u krilo i mazila i
objašnjavala da meni niko ne može ništa dok je ona pored mene i...
od onda sam se osećala sigurno i zaštićeno.
Nekako sam znala da je taj manijak iza sebe imao naziv
smrt. Iako čak nisam ni znala šta je smrt. Svi moji su bili i živi
i zdravi.
Od tad nisam pomislila na smrt sve dok nisam prvi put
autom prolazila kroz Sićevačku klisuru.
Umesto da se divim predivnom krajoliku u maju mesecu,
kad je klisura najlepša jer cvetaju jorgovani, meni je srce udaralo
ko ludo od straha od neke, tamo imaginarne nesreće.
Moj suprug je bio izvanredan vozač i nikad nije trebalo
da se plašim zbog načina njegove vožnje. I nisam. Uvek sam se
plašila svih onih stranih cisterni i vozila sa prikolicom koji bi
nam ko sumanutom brzinom dolazili u susret pri izlasku iz sićevačkih
tunela.
Adrenalin je uvek činio svoje. Godinama smo morali da
stanemo u selu Sićevo, na ulazu u klisuru i napravimo pauzu ne bih
li se ja psihički pripremila na, za mene deonicu puta koja je meni
donosila strah od smrti.
Takvih trenutaka je kasnije bilo mnogo na putovanjima
širom Srbije, sve do odlaska na Ostrog. Od tad se više ne plašim
vožnje ni po jednom drumu.
Prolazile su godine. Strah od smrti me nije
doticao da bi se ponovo javio kad sam se suočila sa bolešću od,
kako sam volela eufemistički da kažem ružne reči. Jer i samo ime
nje, karcinom, u meni je budio jezu.
Jedna noć u bolovima, u samoći, jer sam bila sama u
sobi, iznemogla od temperature, na previsokom krevetu sa koga nisam
mogla da siđem sama, je stavila tačku na strah od smrti. Te noći
sam postala svesna da i kad sam sama, nisam.
Molitva Gospodu mi je pomogla da se strah razveje.
Eh, ume život da donese iznenađenja kojih ne želiš
ni da se setiš. Tako se ponovo strah od "kosačice"
pojavio udarivši me u pleksus ovih Covid dana.
Ne, nije to bio strah za moju smrt, već za strah da ne
izgubim bilo kog od mojih najmilijih.
Trajalo je to par dana iako je molitva bila prisutna,
adrenalin je činio svoje. A onda sam se opet "probudila"
i...prihvatila.
Onog trenutka kad se prihvati spoznaja, olakšanje
donese mir.
Imam ja podosta godina i želja da učinim još nešto,
ne jenjava. Možda otuda moja strogost prema sebi i razmišljanje da
nisam dovoljno produktivna.
I onda, kao i uvek, opet ona druga strana medalje izleti
iz nekog ugla mozga i opomene, podseti da je život tek trenutak koji
se živi sad, jer sutra možda i ne dođe.
PS: Slike su sa Google