Danas, kada je
znanje iz medicinskih nauka na daleko višem nivou od onog u prošlom veku, kada
je opremljenost specijalnom medicinskom opremom u medicinskim ustanovama u
razvijenim zemljama na zavidnom nivou u odnosu na siromašne, kakva je naša
zemlja Srbija npr., kada je farmaceutska industrija toliko razvijena da postoji
veliki broj sredstava za dezinfekciju
kao i lekovi za tretman i lečenje mnogih
oboljenja, kako je smelo da se desi da u jednoj od najrazvijenijih zemalja
Evrope, kao što je Nemačka, u jednoj od
njenih klinika, izuzetno, vrhunski opremljenoj, gde dozatora za dezinfekciju
ruku ima na svakih 2m počev od ulaznog hola u kliniku, dođe do intraoperativne infekcije hirurške
rane i to bakterijom koja je harala u prvom svetskom ratu, ako se itekako dobro
znalo da se to u istoj klinici dogodilo pre pet godina, po rečima lekara iz te
bolnice, kada se itekako dobro znalo da je od iste bolesti u Nemačkoj umrlo 114
osoba, 1998. godine (podatak sa
google pretraživača za nemačko govorno područje)?
Kako je smelo da se dozvoli da operativna rana, nakon
izlečenja od Clostridium perfringensa, a ne postoje razlozi za sumnju da tako
nije i bilo jer bi onda u tom slučaju da tog nije bilo, moja majka ostala i
dalje na lečenju u hiperbaričnoj komori u
Neuperlach klinici u Minhenu,
dođe do druge infekcije ovog puta izazvane jednom, u hirurgiji veoma poznatom
kao upornom i vrlo rezistentnom na lekove kojima se može lečiti, bakterijom Pseudomonas aeruginosa ?
Kako je smelo da se zaboravi na osnovne postulate
medicine, asepsu i antisepsu?
Jezikom običnog čoveka rečeno, zaboravilo se na dezinfekciju i sterilizaciju.
Jezikom običnog čoveka rečeno, zaboravilo se na dezinfekciju i sterilizaciju.
Logično razmišljanje navodi na takvu pretpostavku.
Nije
li njegov strah, predrasuda, od moje
reakcije uslovio da se nikada za te četiri nedelje ne sastanem sa istim, ili se
možda stideo, ili nije imao šta da mi kaže, objasni jer, ruku na srce,
komplikacije u hirurgiji su uvek moguće i na žalost, uvek mogu i da se završe i
letalno tj. smrću pacijenta.
Zašto u jednoj od najrazvijenijih zemalja Evrope,
Nemačkoj, u jednoj modernoj, kao iz
filma opremljenoj klinici, nesrazmerno mali broj lekara, u odnosu na broj koliko ih
je, govori engleski jezik?
Imala
sam priliku da komuniciram svakodnevno, u toku četiri nedelje, sa više od
desetoro lekara od kojih su samo dvoje znali engleski jezik, a jedan je nešto
malo razumeo.
U
mojoj zemlji, Srbiji, sasvim sam sigurna da to nije slučaj. Ili su znali taj jezik, ali nisu želeli da govore o slučaju samnom.
Na
kraju, želim da izrazim duboko poštovanje i zahvalnost kolektivu jedinice za
intenzivnu negu u klinici Passau, koji su besprekorno negovali moju majku u
toku njenog boravka u njihovoj jedinici, bez obzira na njenu starost, a posebno Dr.W, koji je imao veliko srce i
veliku dušu kako prema mojoj majci tako i prema meni.
Veliko
hvala jednoj mladoj Dr. W, sa hirurškog
odeljenja, na koje je moja majka prebačena pet dana pre svog kraja. Razumela je
moj bol i jedina je od svih lekara sa
kojima sam komunicirala znala engleski jezik i poslednja je previla moju majku,
nakon što je ona otišla iz ovog sveta.
Nisam
sigurna da je prenela moje reči svojim kolegama, tačnije glavnom hirurgu, da im kao čovek opraštam, ali im kao neko ko
pripada medicinskoj profesiji, ne mogu nikada oprostiti.
Veoma važno ! ( Zehr wichtig! Very important!)
Ove
redove sam napisala sa željom da se tako nešto nikad i nikome ne dogodi, sa
nadom da će se neko pozabaviti povampirenjem pojedinih bolesti koje su carevale
u vreme dok nije bilo lekova kao što ih ima danas, dok nije bilo znanja i stručnosti iz medicine
na današnjem nivou i kad nije bilo medicinske opreme „svemirske“ tehnologije
kao što je ima danas.
I naravno, ovi redovu su takođe, posvećeni mojoj mami.
Ne znam šta da kažem, osim - iskreno saučešće.
ОдговориИзбришиHvala Negoslava.
ОдговориИзбришиNeka počiva u miru.
ОдговориИзбриши