
Činilo
se da puca sa svih strana. Dragutin
je čučao u rovu izvirivajući povremeno. Morao je da čuči, jer
dubina rova nije odgovarala njegovoj visini od skoro dva metra. Svuda
unaokolo, neprijateljske haubice su bukvalno fircale okolni teren i
buka rasprslih granata je odjekivala neprestano.
-
Ovo je klanica, a mi svi, glineni golubovi za odstrel, razmišljao
je. Lagao bi sebe, kad bi rekao da ga nije strah. Jeste. I druge
je, ali i oni, kao on, to vešto kriju iza maske odlučnosti.
Osećao
je užasnu potrebu za cigaretom. Glad nije osećao, iako nisu jeli
ništa već tri dana, a ni vode nije bilo dovoljno. "Žuljao"
ga je mali smotuljak duvana u njegovom gornjem džepu šinjela koji
mu je doturio, u prolazu, jedan sremački seljak u nekom selu kroz
koje su brzo prolazili žureći ka frontu.
Ima
tome da je već tri godine partizan, učesnik NOR-a, kako to drugovi
kažu, i evo ga, gde sa svojim saborcima iz dvanaeste slavionske
brigade deli sudbinu i događanja na sremskom frontu, poslednjem
neprijateljskom uporištu. On je pešadinac, kao i njegov omanji drug
Stojan, koji se naslonio na zid njihovog rova, ćuti i gleda u
prazno. Ostali drugovi, a u rovu ih je bilo sedmoro, skupili se
ispod svojih mokrih šinjela. Kiša je povrh svega, neprestano
padala, dosadna, sitna, hladna, ona koja prodire do kosti.
Partizan
ne sme da se preda crnim mislima koje mu kolaju glavom, mislio je
Dragutin.
Lepo
je to rečeno, i sve do sad, polazilo mu je za rukom da misli na
povratak u rodni Katun, na majku, brata i sestre, ali danas, nekako
nema mira.
Da
li je to bilo zbog gladi koja se pritajeno uvukla pa zavrće
stomakom, ili zbog žeđi, koja je sušila već ispucala usta, ili
zbog ove buke, kišne izmaglice i neprestane huke topova i
mitraljeza, nije znao da sebi da odgovor na misli koje su ga
ophrvavale od jutros.
Njegovi
drugovi, saborci, nisu mu delovali bolje od njega. Skoro svi su sklupčani, čučali u tom rovu, i evo, već drugi dan čekali
komandu za dalji pokret. Povremeno bi i oni uzvratili vatrom na
pucnje koji su dolazili sa neprijateljske strane, ali, nisu to činili
sve vreme. Morali su da štede municiju.
Noću
bi tiho razmenili tek po neku reč, uvek vezanu za dešavanja oko
njih. Niko nije pričao o sebi, šta oseća, šta mu u tom trenutku
leži na srcu. Svi su se, videlo se, trudili da ne posustanu, da onom
do sebe ne pokažu svoj strah i strepnju od neizvesnosti.
-
Stojane, imaš li malo papira, upitao je Dragutin svog druga do sebe?
Da nam smotam jednu cigaru od ovo malo duvana što mi je ostalo.
-
Nemam Dragutine, mani cigaru sad. Znaš da ne bi trebalo da pušimo u
rovu, posebno sad, vidiš, već pada mrak.
Dragutin
je bacio pogled u pravcu horizonta gde se kroz kišno nebo nazirala
slabačka svetlost.
-
Pitaj dalje, ima li ko parče papira, zamoli Dragutin Stojana.
Šapat
se prenosio rovom i isto tako se vratila samo jedna Stojanova
izgovorena reč; Nema.
Dragutin
je lagano i oprezno izvirio iz rova i pogledao levo, u omanje drvo
nedaleko od rova. Bilo je udaljeno oko petnaestak metara od njih. Ispod
drveta, ugledao je komadić hartije, bar mu se činilo da je to neki
papirić.
-
Stojane, eno ga papirić, pogledaj, ispod onog drveta sa leve strane,
obratio se svome drugu.
Ovaj
je oprezno provirio iz rova i pogledao u rečenom pravcu.
-
Nisam siguran da je to papir Dragutine, a i da jeste, rov ne smemo da
napuštamo, reče Stojan.
-
Ma jeste, sigurno je papirić.Taman da smotam jednu cigaru, sa
uzbuđenjem mu odgovori Dragutin. Idem po njega.
-
Nemoj Dragutine da stavljaš glavu u torbu, jel vidiš da snajperisti
ne miruju, a i ovi topovi, neprestano sipaju po nama. Mi smo ovde
malo skrajnuti, pa smo na sigurnom. Smiri se! Čekaj komandu,
uzbuđenim glasom mu se obrati Stojan.
Ovaj,
kao da ga nije čuo. Ukočenim pogledom je fiksirao papirić koji se
belasao, činilo mu se, tik uz njega, treba samo da se pruži ka
njemu.
Laganim,
veštim pokretom, izvio se na stranu i jednom nogom, skoro ležeći
slepljen uz zemlju iskoračio je iz rova. Ostao je za trenutak da
leži pokraj ivice, a onda je lagao počeo da puzi ka komadiću
hartije ispod nevelikog drveta.
Stojan
je gledao za njim staklastim pogledom i tiho ga dozivao; Dragutine,
nemoj, vrati se!
Ali,
ovaj ga ili nije čuo ili nije želeo da ga čuje i dalje je laganim
pokretima, klizio preko mokre zemlje skoro stopljem sa njom u jednu
senku. Uskoro je dopuzao do drveta, protegnuvši se i snažno
ispruživši levu ruku, prekrio povećom šakom vlažan, omanji,
pravougaoni papirić na zemlji. U tom trenutku odjeknula je snažna
eksplozija i svet se zamračio.
-
Polako druže, lezi, ne diži se. Ranjen si, noga ti je izrešetana,
začuo je tihi glas do sebe, a onda je otvorio oči.
Sumrak
je lebdeo nad ravnicom. Dragutin je pogledao oko sebe, a zatim u
osobu koja mu se obratila, prepoznavši drugaricu Miru, bolničarku
iz njihove čete.
Brzim,
spretnim pokretima stavljala mu je prvi zavoj na levu nogu. Ipak,
izdigao se da vidi gde je Stojan, gde su njegovi drugovi. Nikoga
nije bilo.
Na mestu gde je bio rov zjapila je poveća rupa, a
razbacane zemlje bilo je svud naokolo, čak i po njemu samom. Umah,
shvatio je da u levoj ruci i dalje drži mali papirić. Lagano,
privukao je ruku sa namerom da ga razvije i konačno zamota dugo
željenu cigaru, ali u trenutku kada su njegove oči susrele dlan
njegove ruke ugledao je na njemu obojene obrise.

Približio
je svoju ruku da bi video šta je na slici, na papiriću, a onda je
zadrhtao zureći u sliku.
Sa
njegovog dlana, iskrzana, mokra, pogužvana, gledala ga je mala ikona
sa likom Bogorodice.