среда, 27. септембар 2017.

Nepopularna mišljenja (book tag)




Volim da se igram, a posebno volim blogerske igre i rado im se odazivam, ako me neko od drugara blogera nominuje.
Ovog puta ovu nominaciju blogerke Karoline Čojbašić, poznate po blogu:
https://cv-carolinavitae.blogspot.rs, nimalo nisam shvatila kao igru, pre kao zadatak, jer me terala da se vratim poprilično u prošlost i da se prisetim nekih knjiga koje sam davno pročitala. A bolje da nisam. Ustvari, neke i nisam, čak nemam ni želju za njima. Ni onu dozu radoznalosti koja me često zagolica i natera da pročitam knjigu koju su neki hvalili ili kudili.
Bilo je još kako takvih trenutaka. I ne, nikad se nisam libila da o nekoj pročitanoj knjizi iznesem svoje mišljenje. Naprotiv. Volim da razmenim razmišljanja na tu temu jer i danas smatram da za neke knjige, koje mi nisu “legle”, ja nisam spremna. Možda nikad i neću biti, jer, mnogima sam se vraćala, čitala ih ponovo, opet, pa opet.
Mnoge od tih knjiga sam ostavljala, začudo, na istoj stranici do koje sam stizala sa čitanjem i pre poslednjeg pokušaja.
Nekima ću se opet vratiti jer mislim da bi ih sad možda, mentalno mogla prihvattiti na pravi način.
Znam da se mnogima neće dopasti ovaj moj book tag, ali šta je tu je. Razni ljudi, razne ćudi.
Da počnem onda da dajem odgovore na ovaj Karolinin poziv za nepopularna mišljenja tj. book tag :)

1.Popularna knjiga ili serijal koji se tebi ne sviđa

Zaista sam otvorenog srca i iz sve snage, želje i volje želela da pročitam sva dela našeg književnika Milorada Pavića, što često radim kad su posebno domaći književnici u pitanju. Nažalost nije mi išlo.
Posle pročitanih knjiga; “Hazarski rečnik”, “Unutrašnja strana vetra” i završene više od pola knjige “Predeo slikan čajem” ja sam odustala. Više nisam znala je l' sam došla, je l' sam pošla, gde sam bila, šta sam radila!
Ni bogatstvo izraza, rečnik, stil pisanja, nije mi doprinelo da mi se kockice slože. Nije mi pomoglo ni da, u razmeni mišljenja sa prijateljem, pronađem tu skrivenu alegoriju. Razumela sam da je sigurno ima posle pročitane knjige o mitu o Heri i Leandru, gde se kraj obe priče završava na sredini knjige, samo obrnuto, što je imalo svoju simboliku. Sve ostalo mi je bilo kao da čitam egipatske hijeroglife. Ili da se igram neke igre zagonetki i skrivalica, koje niko osim samog autora ne ume da razreši. Da se radi o uskostručnoj, naučnoj knjizi, vezanoj za neku oblast o kojoj ja nemam pojma, to bih mogla i da shvatim. Shvatih, onda, a danas nemam ni volje ni želje za tim, da filozofiju Milorada Pavića nemam dara da razumem.

2. Knjiga ili serijal koji se tebi sviđa, a drugi ga ne vole

Nekako, rekla bih slučajno, na predlog bibliotekarke iz gradske biblioteke grada Beograda, dopala mi je u šake knjiga autora Erika Van Lustbadera, “Crno srce”. Bilo je to mnogo davno, ali zaintrigirala me do te mere da sam je bukvalno “progutala”. Drugačije nije ni moglo biti jer je knjiga triler, a ja volim taj žanr, prepun za mene, onda potpuno nepoznatih stvari; Nindže, običaji u Japanu, kodeksi časti itd.
 Posle ove došla je na red “Miko” i... tu sam stala. Naime, jednoj mami, ozbiljnoj, odgovornoj zaposlenoj osobi, svi iz moje okoline su zamerali da nosam te debele knjižurine i da se zablesavim kad uronim u njih i postanem gluva i slepa za okolinu. To nije bilo daleko od istine. 
Ukoliko me štivo “ponese”, ja nestajem iz realnog sveta i potpuno se posvećujem knjizi. Ali, e to ali je moj veliki problem, imam veliku manu; Čitam veoma brzo. Nije slučajno da kažem da “gutam knjigu”.Tu opet nastaje drugi problem, imam potrebu da tu istu knjigu čitam ponovo jer želim da šupljine koje ostanu u sećanju kao posledica brzog čitanja, popunim. Ne, ja ne preskačem redove!!! Ja jednostavno strašno brzo čitam iz želje da što pre saznam šta dolazi sledeće, pa sledeće...
Kako sam sad velika i odrasla vratiću se sigurno da isčitam sve knjige ovog autora čak iako ga mnogi osporavaju kao pisaca koji , kao, nema neku veliku književnu umetničku vrednost. 
Čekaj, zar knjiga ne treba da bude zanimljiva? Zar ne treba nešto da se iz nje i nauči, kao bonus? Zar ne treba da bude i relaksacija, što je dobro za zdravlje npr.?
Da zaključim; Vraćam se sigurno opusu ovog autora jer me je nagnao da o Japanu i običajima u istom saznam sve što je moguće, jer me čitanje njegovih knjiga i odmara, ali i napuni adrenalinom baš onda kad to i treba.
    3. Ljubavni trougao u kome glavni lik završi sa pogrešnom osobom ili popularni fikcioni par koji ti se ne sviđa
Odavno svi znamo da je Vronski iz romana “Ana Karenjina” postojao. To me nagnalo da pomislim da i ostali likovi nisu fiktivni već pravi i da ih je Lav Tolstoj, na sebi svojstven maestralno, majstorski način opisa likova, ovekovečio na najbolji mogući način. Ipak, ja ne volim taj ljubavni trougao nikako.
Ne sviđa mi se lik Karenjina koji je po meni uskogrud manipulator koji koristi emocionalnu ucenu da bi sebi obezbedio sve. Da ne nabrajam šta je to sve.
Ne sviđa mi se ni Ana Karenjina jer je ona, po meni, nesigurna osoba koja traži sigurnost i oslonac u drugima.
Ne sviđa mi se ni Vronski koji je opet po meni, neko ko je suviše svoj, okrenut uglavnom sebi, do sebičnosti ponekad i ko nema dara da se osvne i osluhne i druga bića oko sebe.
Svi su tu po meni izabrali potpuno pogrešne osobe, emocionalne partnere za sebe, ako se uzme u obzir mentalni sklop ličnosti.
Lav Tolstoj je sve njih izvanredno i znalački opisao i smatram ga jednim od retkih pisaca koji ume da pronikne u dušu likova do dna.
    4. Popularni žanr koji retko uzimaš u ruke
Mnogo davno sam pročitala, ima tome više od 30 godina knjigu “Treće oko”, autora Lobsang Rampa. Knjiga se može podvesti pod naučnu fantastiku. Posle nje, opet, sa željom da pročitam iz tog žanra još neke knjige pročitah knjigu “Država na mesecu” i... to je bilo sve. Shvatih da mi ne ide od ruke čitanje ovih “modernih” knjiga iz te edicije jer ih nepravedno poredim sa Žilom Vernom.
Nerado čitam knjige naučnofantastičnog žanra posebno kad sam saznala i da Lobsang Rampa nije Indus, već Kanađanin koji se predstavljao kao Indus, zbog bolje prodaje njegove knjige. Možda imam i sama predrasude, ali jedno je pseudonim, drugo je obmana, a to ne volim. Kako god, knjige SF danas nerado čitam.
    5. Obožavani fiktivni lik koga ne voliš
    Ne volim nikako, ali ni malo, Hitklifa iz romana “Orkanski visovi”. Na stranu svi razlozi i olakšavajuće okolnosti, ali nikako ne opravdavam nasilje, a posebno perfidno, mentalno nasilje u ime ljubavi.
    Nisam oduševljena ni sa Skarlet O Hara, jer mi i pored svega, što ublažuje moje mišljenje o njoj, ipak na momente odaje vrlo proračunatu i sebičnu osobu.

    6. Popularni autor koji ti iz nekog razloga ne leži
Definitivno Dostojevski.
Bila sam klinka, šiparica, kad sam pročitala “Braća Karamazovi”, koje bih trebalo opet da pročitam jer se više ne sećam ničeg i u svom maniru htedoh da nastavim da čitam dalje dela istog pisca i ughvatih se za, ni manje ni više “Idiot”-a. Na pola knjige stadoh jer sam se sasvim pogubila.
Sećam se, onda ne znajući ono što sad znam, da sam rekla da je on genije, ili i sam “idiot”. Meni je to bila izuzetno teška knjiga za čitanje. Iziskivala je moju silujuću koncentraciju.
Nedavno, pre oko dve godine, sam najzad pročitala “Idiot”-a i shvatila, da sam sad sasvim zrela da se “družim” sa Dostojevskim na pravi način. Onako, kako sam već na početku ovog pisanja o svemu rekla, da sam porasla dovoljno da se nekim autorima vratim na pravi način.
Sasvim je sigurno da ću sve da pročitam od Dostojevskog iz znatiželje da bih videla danas šta je to što me je toliko odvraćalo od njega sve do skoro.
    7. Popularni knjiški kliše koji ti je dosadio - ( npr. izgubljena princeza, korumpirani vladar, ljubavni trougao)

    Nemam svoj knjiški kliše jer čitam manje više skoro sve žanrove. Neki manje, neki više volim, ali ne bih mogla da pod ovo podvedem bilo šta. Ja i inače sa velikom rezervom prihvatam sve knjige koje su proglašene kao bestseleri. Možda je u tome i taj neki popularni kliše za druge, za većinu, no kako rekoh, ja uglavnom čekam da se stišaju strasti oduševljenja i nekad se desi da mnoge od “izvikanih” dobrih knjiga pročitam znatno kasnije od drugih.
    8. Popularna serija koju ne nameravaša da pročitaš
Ne nameravam da pročitam ni jednu knjigu “Hari Poter”. I to spada u meni ne baš drag žanr SF. Nekad sam volela da čitam bajke i bar mislim da sam pročitala sve bajke sveta, bajke svih naroda. Po svemu sudeći bi onda trebalo da imam želju da porčitam i bajkovitog Harija, ali nažalost ne privlači me.
    9. Izreka kaže; Knjiga je bolja od filma, međutim, koja ti se filmska ili TV adaptacija više svidela od knjige
Korbet H Tigpen je ranih šesdesetih prošlog veka napisao knjigu “Tri Evina Lica”, izuzetno štivo kliničke psihologije, koja je doživela i filmsko izvođenje 1957. godine sa briljantnom Džoan Vudvord u glavnoj ulozi.
Film u svemu prati fabulu knjige i to mi se veoma dopalo.

Davne 1981, godine je RTS prikazivao seriju “Istočno od raja” po romanu Džona Štajnbeka, sa engleskom glumicom Džejn Sejmur u glavnoj ulozi.
Upravo prikazivanje ove serije, ali i moja radoznalost šta će se dešavati dalje, nagnalo me da pročitam knjigu brzopotezno i da nakon tog shvatim da sama serija prati knjigu doslovce, što me je dodatno oduševilo. Nakon toga je uobičajeno usledilo čitanje svih Štajnbekovih dela.
Interesantno je navesti i to da je i film koji je pravljen po njegovom romanu
“O miševima i ljudima”, sasvim ispratio radnju same knjige.
Ovo pamtim kao, po meni, najbolje ekranizacije serije, ili filma po nekom romanu.

Najsvežije što mi se kao trešnja na torti posebno dopalo, je ekranizacija Engleske BBC serije po romanu “Gordost i predrasuda” iz 1995. godine sa Kolinom Firtom u ulozi, Mr Darsija. I ovde imamo slučaj da je ekranizacija urađena izuzetno pomno i profesionalno i da je još više popularizovala književno delo Džejn Ostin.

Draga Karolina, zahvaljujem ti se na nominaciji i iskreno se nadam da su te moji odgovori zadovoljili.
Imam obavezu da nominujem nove blogere za ovaj book tag i moj izbor su;
Merima Simovljević Aranitović
Jasna Karan Pančić https://jasna19blog.wordpress.com/

Nadam se da ćete i vi drage moje uživati u ovom izazovu kao što je i meni bilo zadovoljstvo.


недеља, 3. септембар 2017.

Drumovi, oni i ovi

            

    
     
Kiša je dobovala nesmanjenom žestinom po vetrobranskom staklu automobila. Iako uključeni na najjače, brisači su jedva stizali da uklone vodu i omoguće dobru vidljivost. Auto se blago zadrmao na krivini od udara bočnog, zapadnog vetra.
Čudno je ovo vreme u aprilu, a sve je već ozelenelo, prošlo joj je kroz glavu dok je smireno vozila mali auto drumom, ka velikom gradu, žureći da stigne u zakazano vreme, za okončanje ugovorenog posla.
Eh kad bi bar proširili ovaj drum. Od kad postoji i od kad zna za njega, a spada u međunarodni put, on je ovakav. Uzak, sa puno rupa, sa kanalom pored obraslim u gustu šaš ili šikaru koji se, kad padne sneg ne vidi. 
Mogla je jednom da završi u kanalu, jedne zimske večeri kad je stala da bi skinula sneg sa vetrobranskog stakla koji brisači nisu mogli da obrišu jer je mećava bila izuzetne jačine. Nigde nije bilo oznake za neki ispust ili omanji parking  pored puta i samo osećaj da vozi veoma lagano i oprezno je spasao da se zaustavi tik uz sam kanal, prekriven debelim, ravnim snegom iz kojeg je izvirivala jedna perjanica suve trske. Sumrak se tek bio spuštao, ali je sivilo neba svojom bojom dodavalo tminu i smanjivalo ionako lošu vidljivost.
Sećanje joj pomuti pljusak po vratima sa njene strane. Jedno veliko vozilo je upravo preticalo kroz kišnu zavesu. Ispred nje je drumom grabila drumska krstarica, nedozvoljeno velikom brzinom, neprimerenom ni uslovima na putu, ni samom putu.
Setila se jednog dalekog druma kojim se vozila pre jedne decenije.
Kako vreme leti, promrmljala je sebi u bradu.
.....

Ulice Otave su bile čiste, bez snega, kao da je leto, a ne januar mesec. Koliko jutros su na kanalu Weather&Umbrella javili da je temperatura sa windchill-om -23 stepena Celzijusa. Putovala je za Toronto, autobusom, sama, da provede Božić sa svojim rođacima koji su živeli tamo.
Njen sin se brinuo kako će to sve proći, s obzirom da ona nije znala nimalo dobro engleski jezik.
"Kako ćeš se snaći ako iskrsne nešto nepredviđeno" - pitao se on naglas. Ona se nasmejala i rekla da će kako drugi tako i ona.

Za jedan prilično veliki i razuđen grad, uz to prestonicu jedne velike države, učinilo joj se da je autobuska stanica u Otavi manja od one u Beogradu, nekako neugledna i dosta mračna. 
 Imala je karte za putovanje autobusom čuvene autotransportne kompanije Greyhound.
Karte se predaju vozaču ispred ulaska u bus. Isto kao i kod nas, prošlo joj je kroz glavu.
Brzo je našla svoje mesto, sa leve strane, do prozora.

Krenuli su odmah po ukracavnju putnika kojih nije bilo mnogo, negde oko dvadesetak.
Preko puta nje, na dva sedišta razbaškario se jedan Indus, sa ovećim belim turbanom na glavi i u tradicionalnom indijskom odelu, kojem nije mogla da proceni starosnu dob. 
Mora da je Sik, zbog tog turbana, mislila je i ostala ne malo  iznenađena kad je videla da je izuo svoje sandale, sa tankim isprepletanim kajšićima, skinuo čarape i ostao potpuno bos. Zatim je ispružio svoje duge noge koje su dopirale do sedišta tik uz njeno, zatvarajući tako prolaz između, u sredini autobusa. Najudobnije, valjda, koliko je mogao se oslonio na savijenu ruku i zaspao iz mesta, pre polaska autobusa iz stanice.
Vozač je po prijemu putnika krenuo kroz autobus nudeći slušalice putnicima.
Ona nije uzela. Nisu joj trebale, smatrala je. Ali...

Autobus je krenuo i veoma brzo se obreo na autoputu što je dovelo do zaključka da se autobuska stanica nalazi negde na obodu Otave ili blizu autoputa. To je moglo i da ne bude tačno jer su u Otavi postojale posebne ulice kojima su prolazili samo autobusi za prevoz putnika i taksi vozila, a koje su veoma skraćivale i ubrzavale putovanja kroz grad.
Sneg se beleo duž puta kojim su prolazili. Vozač je uključio film, "Spajdermen", što je ražalostilo. Shvatila je da su slušalice koje je delio, tačnije prodavao za 1 dolar, bile neophodne da bi film mogao da se gleda na malom TV prijemniku koji se nalazio na poleđini sedišta ispred nje, da bi se čuo i ton. Ona je već dugo imala želju da gleda taj film, ali očigledno je da ovo nije bila ta prilika.
Skoro da se nasmejala naglas setivši se jednog crnog vica apropo situacije; Ima sliku, nema ton.

Usredsredila se na posmatranje krajolika kojim su prolazili. 
Primetila je da put ima tri kolovozne trake samo u jednom smeru dok saobraćaja iz suprotnog smera nije bilo. To je ne malo začudilo.
Sa njene leve strane prostirala se ravnica dok je na desnoj strani bila šuma, uglavnom bilogorična, ogoljenih, velikih stabala prekrivenih snegom. Mnogo suvog, starog i oborenog drveća je bilo između stabala tih šuma pored kojih je autobus prolazio.
U jednom trenutku je u daljini videla automobile sa leve strane kako voze u suprotnom smeru u odnosu na njen autobus. U trenu je shvatila. Postojao je poseban autoput za saobraćaj u suprotnom smeru koji je išao istom trasom kao i put kojim se kretao njen autobus, ali je razdaljina između njih bila ogromna.
U Kanadi je, njoj je tako izgledalo, sve bilo ogromno.
Upravo su prelazili preko mosta velike reke koja se zvala Misisipi.
Kako ovde Misisipi, pitala se, kad je to reka dole, u Americi?
Reka je, videlo se, nosila ogromnu količinu vode. Bila je duplo šira od Dunava, nadošla, mutna, sa pokojom santom leda koja je plutala po površini nošena jakom strujom.

Začudilo je i saznanje da nigde nije videla neko selo, varoš pored druma. Tek po koja velika farma, sa uglavnom velikim, visokim, crvenom bojom obojenim ambarom i obaveznim tornjem za vodu ili struju. 
Ponegde je videla i omanje korale u kojima su po snegu trčkarali konji u veseloj igri dok su im se grive vijorile nošene vetrom.

Autobus je klizio drumom. Nigde se nije zatresao, a koliko je videla kroz prozor, jer je vozio srednjom trakom, drum je bio ravan kao tepsija.
Uskoro su skrenuli na jedan sporedni put. Videla je sa leve strane vodu i mislila je da je neka reka opet tu, negde blizu.
Zaustavili su se pored jedne u belo obojene oveće kuće na kojoj je bila oznaka “Loge Cabin Restaurant”.
Nešto kao krčma, kafana, gostionica, prošlo joj je mislima. I bilo je.
Odmah, preko puta gostionice bila je obala  velike reke koja je virila kroz velike krošnje ogolelih grana velikih javora i hrastova. Na granama su po gde gde još visili žuti, sasušeni listovi koji su joj pomogli da ih prepozna.
Pauza je trajala dvadesetak minuta, koliko je bilo dovoljno da se putnici osveže.
Seća se, kupila je jedan, veliki čokoladni mafin i zatražila je šolju kafe. Konobarica joj je rekla da je self servis, znači da se usluži sama.
Opet se začudila kako će platiti kafu, kad je bilo dozvoljeno da sipaš iz bokala koliko god hoćeš puta?
Uzela je svoj mafin grickajući ga i uživajući u čoko čipsima kojim je bio ispunjen. Srkutala je kafu sitnim gutljajima posmatrajući kroz prozor ulaznih vrata pored kojih je stajala, reku preko puta, koja se videla kroz krošnje drveća. Bila je tamnomodre boje, kao more.
Vozač je pratio da li su se svi putnici okrepili i kad je video da su svi završili i platili, zajedno su napustili tavernu.
Veoma brzo, na horizontu su se ukazali neboderi Toronta i uskoro je sa svoje leve strane pročitala natpis; Mississauga.

..... 

Putokaz je pokazivao skretanje na most preko Dunava. U daljini su teški sivi oblaci lebdeli na horizontu. Usporila je auto pokušavajući da izbegne poveću rupu pored same ivice bočne drumske linije.
Uhhh, kad li će naši drumovi biti kao drumovi u Kanadi. Bolje bi mi bilo da sam išla autobusom, manje bih se truckala. Ili ne bih. Ali svakako bih bila opuštenija, razmišljala je dok se lagano usporavajući sasvim brzinu približavala prvom gradskom semaforu na kojem je svetleo crveni signal.
Kako bi mi dobro došla sad jedna topla kafa, za trenutak je promrljala uzimajući flašu sa vodom da utoli žeđ.
Kiša je i dalje lila niz vetrobransko staklo, sad već, kao iz kabla.

PS: Fotografije  su sa Google