петак, 28. децембар 2012.

Passau, jedan proživljeni život 2.deo




           Passau je mali grad u Bavarskoj,  u južnom delu Nemačke, u koji je davnih sedamdesetih godina prošlog veka, oduševljena njegovom lepotom, odlučila da, trbuhom za kruhom, nastavi svoj gastarbajterski život  moja majka.
Oberhaus Passau
          Bila su to vremena u kojima smo svi živeli u jednoj zemlji bratstva i jedinstva i u kojoj je, čak i danas poneki tako pričaju, tekao med i mleko. Po tome, nekako dođe, da je moja mama otišla tamo, u Passau,  tražeći preko hleba pogače. No, nije bilo baš tako.

Moja majka je, posle 14 godina rada, postala višak radne snage, zamislite, kao prodavac na pijačnoj tezgi, jednog ondašnjeg vodećeg trgovačkog preduzeća. Kada bi pričala, veoma retko doduše,  zašto je došlo do toga da ostane bez posla, svako iole malo obrazovan bi shvatio da je bila izložena beskrupuloznom mobingu, kako se to danas stručno naziva, a onda su to, samo šaputajući govorili, da je to mentalno maltretiranje na poslu, začinjeno i po nekom ucenom.
         Moja majka je bila veoma lepa i mlada žena u to vreme, sa prelepim zelenim očima, crnom prirodnom talasastom kosom, udata do duše, ali to nije ometalo neke određene strukture, kako su se nazivali u to vreme ti drugovi, da ušićare ako mogu, zaštićeni svojim položajem, a i “debelom” zaleđinom, po nešto, onako, sa strane.

Kako to kod nje, moje majke, nikako  nije prolazilo, e onda su se Vlasi dosetili pa je premestili sa mesta poslovođe prodavnice na mesto pijačnog prodavca na Cvetkovoj pijaci, a najposle , kako je ona istrajavala, a njihov bes rastao, našli su modus da je i oteraju sa posla tj. da joj daju otkaz.

Dotične strukture nikako nisu htele da shvate da je moja majka imala dignitet ili ti, samopoštovanje, jer, Bože moj, to je bilo rezervisano za njihov soj, a ne za radničku klasu.

        U to vreme ja sam završavala osmi razred osnovne škole i spremala sam se za upis u gimnaziju ili učiteljsku školu.
No, kako su deca tada često upisivala srednje škole po želji svojih roditelja, tako sam i ja upisala srednju medicinsku školu, jer, govorili su,  šta ću biti posle gimnazije? 
Sa srednjom školom imala bih obezbeđen posao, dok bih sa gimnazijom morala da se školujem i dalje, a to dalje, u radničkoj porodici kojoj sam i ja pripadala, gde je moja mama ostala bez posla, bilo je veoma daleko i  nezamislivo.
Tako me moja mama opremila za polazak u prvi razred srednje škole i nakon nekoliko dana po mom polasku u istu, otputovala u  Austriju, u potragu za novim životom, novim poslom i novom egzistencijom koja bi meni i mom bratu obezbedila udobniji i bolji život.

Klosterneuburg
       Započela je svoj, mnogi gastarbajteri kažu, težak život uz gorak hleb u malom, prelepom gradiću Klosterneuburgu, udaljenom od Beča samo dvadeset minutnom vožnjom međumesnim vozom, koji je polazio sa stanice, onda, a i danas znane pod imenom Franz Josef  banhof. Tu, u tom mestu je radila skoro šest godina, ali je, nakon jednog izleta do prelepog grada na tri reke, Passau, odlučila da se preseli u isti i da tu nastavi svoj gastarbajterski život.

Tu je živela i radila, ostvarila svoje pravo na penziju, vraćala se kući, onda u Jugoslaviju, kasnije u Srbiju, ali se nikada nije sasvim vratila.

Kada je pošla u inostranstvo imala je 37 godina. Van svoje domovine, bolje rečeno otadžbine, Srbije, provela je 47 godina. 
Više je živela, kako ja to volim da kažem u Evropi, nego na Balkanu.
 Proputovala je Nemačku uzduž i popreko, kupala se u  Severnom moru, banjala se u raznim banjama Nemačke, a opet sve to, nije nikada radila u svojoj otadžbini.

 I onda, a i sad, ponekad se zapitam zašto je to bilo tako, a jedini odgovor koji mi uvek dolazi u pamet je da joj se sređen život, u sistemski sređenom društvu dopadao  više nego ovaj naš, kako u socijalističkoj bivšoj zemlji, tako i u ovoj novokomponovanoj koja baulja u potrazi za sobom samom, sa jednom nogom u prošlosti, pogleda uprtog u budućnost, stojeći u stvari u mestu, kao čovek izgubljen u magli.

I ono što sam odavno shvatila je da mi je uvek i užasno mnogo nedostajala.

Jeste da je moja mama dolazila relativno često, jer je znala da bane iznenada, da nas, kao iznenadi, kao i za sve njihove kraće ili produžene praznike, a njih je, na moju sreću bilo, ali,  to je  za mene bilo uvek prekratko vreme i vreme koje je meni uvek ličilo na praznik, znači, nije imalo nikakve veze sa običnim životom i običnim dešavanjima koje prati svaki život.

 Iako sam imala obezbeđenu egzistenciju, ja nisam imala svoju mamu pored sebe.
 Nisam imala rame za plakanje kad mi je bilo potrebno, mene nije čekao skuvan ručak, večera, opran veš, upaljena peć u hladnim zimskim večerima kada se promrzla vratim iz svoje škole nošena severcem sa Zvezdare do moje ulice, nisam imala sa kim da podelim tajne o prvoj ljubavi, prvim razočarenjima, meni niko nije išao na roditeljske sastanke, nije me niko ni hvalio, ni kudio.

 Ja sam, kao i mnoga deca drugih gastarbajtera, koja su ostala kod „kuće“  i koji najbolje razumeju o čemu mislim dok sve ovo pišem, a trudim se iz sve snage da ne budem previše patetična, rasla kao nevidljivo dete.
To vam je ono kad znate da imate dete, ali vam ono ne pravi probleme, jer je dobro, vredno itd. pa onda i nemate baš puno posla oko njega. A ja sam se strašno  mnogo trudila da budem dobra, da budem primećena od mojih roditelja, moje mame, a opet, trudila sam se da joj ne otežavam ionako težak život koji je živela u tuđoj zemlji, govoreći tuđ jezik i poštujući nimalo laka pravila života nametnuta gastarbajterima, koji su svi bili, kao, lepo prihvaćeni, ali su morali da se dokazuju opet, pa ponovo, pa..uvek.

       Nije moja mama imala baš sladak život u toj obećanoj zemlji Nemačkoj, kao što mnogi misle. Radila je razne poslove dok se na kraju nije zaposlila u državnoj firmi, gde joj je, kao i ovde, bilo najbolje.Ali, uvek je od života uzimala ono najbolje i živela je bez roptanja.

Uvek vedra, nepokolebljivo optimistična, govoreći često svoju izreku: “ Dugo je do života“, što je u suštini trebalo da znači da ima još puno do kraja života i da se život treba živeti sa svim što on donosi, lepo ili ružno, jer nas sve u suštini uči i od nas čini bolje ljude.

Moglo bi se reći da je bila omiljena osoba kako kod naših ljudi, tu mislim na ljude sa svih prostora bivše zemlje, Jugoslavije, tako isto i kod Nemaca.
Svi su je voleli i cenili kao velikog radnika, kao čoveka koji ide u korak sa vremenom, mada ja mislim da je ona često bila i ispred svog vremena, kao čoveka čija je svaka reč imala svoje mesto i težinu koju je trebalo da ima u datom trenutku, a opet, reč koja nije povređivala več, učila ili lečila.
Ona opet, nakon što je obudovela, živela je neki ležerniji život radosna što ima nas, svoju decu, srećna zbog svojih unuka koji su svi dobri i uspešni ljudi i posebno ponosna na svoje praunuke jer su joj, kako je znala da kaže, zaokružili život.


Moja mama u Perlezu
Živela je na relaciji Passau - Beograd, ili Passau - Perlez, selo u ravnom Banatu gde je, iako veoma bolesna, kako je govorila, dolazila  poslednjih godina na godišnji odmor, u kuću, koju je meni kupila.    
       Moja mama je imala dve domovine i dva voljena grada: Beograd,  u kojem je bila rođena i za koji su je vezivale divne uspomene i Passau, grad u kojem je živela poslednjih 41 godinu, vraćajući se iz njega  u Srbiju, otadžbinu,  a ne vrativši se nikad. Ona je volela i Nemačku i Srbiju, moglo bi se reći isto kao što se vole deca. Voliš ih isto, a opet različito, ali identičnim intenzitetom i nesmanjenom ljubavlju.

Bila je žalosna što mnogo tog nije u Srbiji kao u Nemačkoj, a opet, smetalo joj je što tamo nema ovog našeg šmeka počev od temperamenta naših ljudi pa do mirisa svega; cveća, povrća, vazduha..
No ipak, volela je Passau gde se osećala, svetski, što i nije bilo daleko od istine. Cenila je red i vrednoću njegovih žitelja, sređenost i čistoću i veoma je cenila njihovo zdravstvo, posebno poslednjih godina kada je teško obolela i kada je nastavila da živi svoj život punim intenzitetom u „društvu“ prvo dva, a potom i trećeg karcinoma.

Reka Dunav u Passau
       Pomislim često da je crpela neku snagu iz grada u kojem je provela toliki niz godina, iz Passaua, iz jačine tri reke od kojih je jedna bio Dunav, reka koja teče i kroz mamin rodni Beograd.
 Bog sveti zna.







PS: Gastarbeiter - bukvalno prevedeno znači radnik u gostima. U suštini znači radnik iz strane  zemlje.

уторак, 18. децембар 2012.

Passau - drei flüsse stadt - 1. deo



Passau -City on Three Rivers
Passau - grad na tri reke

O Passau se skoro sve može saznati putem  internet stranica o tom gradu, ali ovo je moja priča iz tri dela o gradu Passau, gradu koji je obeležio život moje majke i moj život.

Passau, prelep stari Bavarski  grad, na samoj granici Nemačke sa Austrijom, na obalama reka Dunav, Inn i Ilz ( Ilc), zbog čega ga često nazivaju i Venecijom Nemačke.
 Passau pleni svojom lepotom. Grad pomalo podseća na neki mediteranski grad, jer u svom starom delu ima puno popločanih uskih uličica  sa lučnim prolazima ili manjim pasarelama između kuća.


Ilzstadt
Kako se prostire na obalama tri reke, tako i shodno tome ima tri gradska jezgra; Altstadt, koji zauzima desnu obalu Dunava i levu obalu reke In,  Ilzstadt, koji se nalazi sa obe strane reke Ilz (Ilc), koju stanovnici grada još zovu i crni Ilc, jer je reka tamne, zagasito braon boje.
Na ušću reke Ilz plove parovi  labudova vrlo naviknuti na prisustvo turista ili većeg broja ljudi.






Innstadt
Treći deo grada je deo koji   se zove Innstadt. Nosi ime po reci  In  jer se nalazi duž njene desne obale. U ovom delu se nalazi veliki broj muzeja kao i manastir, crkva, Marijahilf koji ima jedan centralni i sporedni ulaz. Sporedni ulaz je  zasvođen hodnik sa preko 300 stepenika koji simbolizuju Hristov uspon na Golgotu. Na zidovima su prikazi, ikone, iz Hristovog života.

U jednom delu Innstadta se nalazi i stari granični prelaz između Austrije i Nemačke na kojem se danas nalazi poslednja stanica jedne od autobuskih linija gradskog autobusa.



Prva levo je Ilz, Dunav je u sredini
Prvi put sam videla uliv  tri reke jedne u drugu tj. treću, gledajući ih  sa tvrđave Oberhaus, koja se nalazi visoko iznad grada, na levoj obali Dunava, u delu koji pripada Ilzstadtu. Sa terase tvrđave se  pruža predivan pogled, panorama celog  grada. Tada nisam mogla da ocenim koja se od reka uliva u koju. Delovalo je kao da se Dunav uliva u In, a ne In  u Dunav, mada, sama reka Ilz, onako uža od obe, nedvosmisleno, svojom zagasitobraon bojom utiče u Dunav.



Dunav je kod Passaua, takođe tamnije smeđe boje i samo nešto širi od Ina, koji mu sa svojom zelenoplavom bojom vode donosi neku svežinu i koja dugo prati tok Dunava kao veće reke, što opet na neki način govori da Dunav ipak prima obe reke u svoje talase.

Ušća reka tj. utok sve tri reke, se mogu u letnjoj sezoni lepo videti „šetnjom“ brodom, mada brod ne plovi uzvodno Inom. Da li je to zbog same jačine toka Ina ili zbog nečeg drugog ne bih znala reći.

Passau je univerzitetski grad, pa samim tim deluje kao da je njegovo stanovništvo izuzetno mlado. Opet, mogu se videti i pripadnici trećeg doba kako udobno sede u mnogobrojnim kafićima ispijajući svoje kafe, ćaskajući međusobno uz veoma ukusne bavarske kolače.

Saobraćaj u gradu je izuzetno uređen. Autobusi idu tačno u određenom vremenskom intervalu, kašnjenje je moguće u rasponu minut, dva. Kupljena karta za jednu vožnju važi i za presedanje u drugom pravcu, u roku od jednog sata.

Grad je jedna velika, lepo uređena bašta gde se zelene površine, a i same bašte, balkoni, prozori sa cvećem,  neguju veoma uredno i znalački, što navodi na zaključak da ljudi u Passau veoma vole cveće.

Šetalište pored reke Inn
Omiljeno sredstvo prevoza, naročito studentima, je bicikl. Ako se ima u vidu da je konfiguracija tla, terena na kojem grad leži, brežuljkasta, kako ja volim da kažem, uzbrdo, nizbrdo, to možda ukazuje na izvesne poteškoće, ali, nije tako. Očigledno je da su u pitanju bicikli koji mogu da savladaju velike uspone, a ulice u Passauu, su uglavnom pod velikim nagibom. Svakodnevno se mogu videti i poštari kako kroz ove ulice lagano raznose poštu na svojim žutim biciklima.



Passau ima veoma lepo uređenu pešačku zonu sa bogatom kulturno umetničkom ponudom na otvorenom do kasne jeseni pa čak i do samog Božića. 
 Svetski poznati butici su nezaobilazni dekor grada, a od pre nekoliko godina se u samom centru nalazi veoma lepa zgrada „Stadtgalerie“, koja je pandan svetskim šoping molovima.
Pogled na Rathaus sa Dunava

 Zgrada opštine Passau, Rathaus,  stara je  više od 5 vekova na kojoj su murali Bavarskog kralja Leopolda, kao i princeze Sisi, austrijske carice Elizabete, majke prestolonaslednika Rudolfa koji je okončao svoj život u Majerlingu sa svojom voljenom. Bavarci su veoma ponosni na svoju princezu Sisi, ali je ne manje vole i sami Austrijanci.

Na spoljašnjem zidu opštine mogu se videti oznake koje pokazuju kada je nivo Dunava bio najveći tj. kolike su bile poplave, što ovde nije retkost. Daleke hiljadu petstotina i neke normalni  nivo Dunava je  čak bio viši od 15m. Zgrada opštine i danas radi najnormalnije kao da  je tek  juče sagrađena.

Ljudi u Passau  su vrlo susretljivi i ljubazni.
Passau je turistički grad sa neprekidnom turističkom sezonom i samim svojim izgledom, a i promišljenom turističkom ponudom je jedan od najposećenijih gradova Nemačke.






Srebrno beli karneval





Probudio me čudan zvuk, kao fijuk biča. Gluvo doba, prošla je ponoć.

Još jedan fijuk. Šta li to fijuče ulicom? Drhtaj straha prostrujao mi je kroz telo.

Ustala sam i prišla prozoru, razgrnula zavesu i pogledala na ulicu. Dah mi je zastao u grlu, a oči se raširile od nestvarnosti prizora.

 Beograd je spavao. Tu i tamo video se po neki usamljeni, osvetljeni prozor na soliterima u savskim blokovima. Ulične svetiljke istrošenih sijalica razgrtale su noćnu tamu. Zakasneli par, zgrčenih ramena i pognutih glava stisnut u jednu senku, žurno je koračao ulicom.

Na nebu je iza jednog gustog oblaka izvirivao mesec. Svuda unaokolo u hladnoj zimskoj noći, odigravala se čudesna predstava. Uz zvuke vetra, pred mojim očima plesalo je bezbroj parova u vazduhu.

 Pirueta levo, skok u vis, dvostruki salto. Ispod ulične svetiljke igraju kolo u besnom ritmu severca koji fijuče kao džambaski korbač.

 Preko puta ulice, mnoštvo igrača se oslonilo na već otežale grane visoke jele, dok novi, u ludom ritmu, pristižu iz visina. Sa leve strane ponovo prasnu vetar i donese niz novih raspomamljenih, svetlucavih plesnih parova.  Neki, već posustali i umorni od igre, tromo popadaše na zemlju obrazujući paperjasti pokrivač koji je iz časa u čas postajao sve deblji.


 Nad Beogradom se u zimskoj noći odigravao srebrno beli karneval.

Bezbroj snežnih pahulja plesalo je uz ritam vetra svoj najlepši poslednji ples. Padao je prvi sneg, leta gospodnjeg..

четвртак, 4. октобар 2012.

Upalite svetlo! - razmišljanje na temu "Pride"




Svojevremeno, dok sam ja učila svoju srednju školu,  a to je moram da napomenem bilo u prošlom veku, učili smo  iz predmeta “Neuropsihijatrija sa psihopatologijom” da je pederastija, devijantno ponašanje. Međutim, kako se to “leči”, sprečava, iskorenjuje, o tome baš i nije bilo mnogo ni reči  ni objašnjenja što me još onda navodilo na misao da to baš i nije dobro ni istraženo, a  ni dokazano.

Skoro saznadoh da je taj “poremećaj” 1973. godine izbrisan sa spiska psihopatoloških poremećaja, a ne tako davno sam čak imala prilike da pročitam da se “gen homoseksualizma” navodno formira u petom mesecu intrauterinog života?????

Kako se  u svetu, u međuvremenu,  dogodilo mnogo tog mimo ili uz čovekovu volji, tako sam opet posumnjala da su tu ljudi kumovali na ovaj ili onaj način. Svi imamo pravo da razmišljamo različito ili da sumnjamo da je u pitanju zavera svetskih razmera, a pošto sam i ja samo čovek, ne razlikujem se baš mnogo od mnogih čije su misli pobegle na tu stranu.

Istorija opet, piše, a i dokumentuje, da je tog ponašanja, bilo tokom malte ne celokupnog razvoja čovečanstva zbog raznoraznih razloga, a i sklonosti.
Tako se, između ostalog,  zna  za veliku ljubav jednog od dobrih rimskih careva, Hadrijana, prema lepom i mladom, kovrdžavom Grku Antinoju, koji je čak posle svoje smrti u ranom mladićkom dobu, ovekovečen  zvezdom u sazvežđu Orla.
 Jedna od najpoznatijih francuskih spisateljica, ako se ne varam prva žena nosioc ordena legije časti, je takođe poznata po svojim naklonostima prema istovetnom polu, što je nije sprečilo da bude to što jeste.
Ima toga još puno, al’ nepotrebno je da nabrajam.

U samom pak, životinjskom svetu takođe su poznate ovakve pojave.
Uzmimo za primer samo puževe, koji su “greškom” prirode, premda ova retko greši, hermafroditi po rođenju, pa eto imaju mogućnost da budu sa kim im se prohte, moglo bi se reći, a opet i nije tako i opet to nekako navodi da je podosta toga stvar razmišljanja pojedinca, a i većine.

Mnogi znaju da se i  danas  u pojedinim arapskim zemljama mogu videti muškarci koji se drže za ruke dok  šetaju i divane, razgledaju, kupuju. Druže se ljudi, onako, blisko, no zna se, onako izvečeri u tajnosti,  da i kod njih ima takvih pojava, ali se one ne udaraju u talambase tj. o njima se ćuti, jer je to, kao tamo zabranjeno.

E sad, mogli bismo mi svi da o ovoj temi pišemo tekstove, traktate i slično do beskraja pa opet, ali nekako ne mogadoh, a da se ne upitam ima li tu, osim već poznatih argumenata i po nekih koji su toliko prizemni, pa su se nekako provukli nezapaženo. Tačnije,  zbog čega  ova pojava, ja bih je ipak tako nazvala, dobija sve više maha,  zašto se za nju opredeljuju ljudi u svim sredinama sveta i zbog čega se s’ vremena na vreme ustalasaju pojedine sredine, među kojima je i ova naša, srpska, balkanska, razgovorima, člancima po novinama, tribinama, a  šire.
Nije li to, opet sumnjam, ali dozvolićete umno sam biće i imam prava da razmišljam, imam popriličan broj godina, a i iskustva na temu; koga zmija ujede i guštera se plaši, a da ne pomislim da to neko tamo planski pokušava da sa teme ovakvog življenja, na granici i ispod granice dostojanstva čoveka, skrene pažnju da nam se još puno tog nepovoljnog u već nepovoljnoj situaciji, iza brega valja. Što bi rekli naši stari; dok se dvoje biju treći koristi gužvu.

Nije da ne znamo, bar većina nas, da je jedan od razloga  kod mnogih kultura sveta, razlog za ovo ponašanje, da ne pogađate koje, LGBT, o tome pišem,  kupovina žena, a para i mogućnosti za to je, to takođe znamo, sve manje.

Takođe, vrlo je moguće da  baš zbog sve manjeg standarda širom sveta, porodica kao osnovna ćelija društva, sve manje funkcioniše normalno. Kao zajednica u kojoj se stiče osećaj sigurnosti kao i prva znanja o životu uopšte, porodica upravo zbog materijalnih problema gubi tu ulogu, što ukratko, opet dovodi do slabljenja veza i otuđenosti. Zbog besomučnog rada i želje za sticanjem ili neophodnog ili pak previše novca, kao posledica tog nedostaje komunikacija između članova, te stoga se možda gubi i kompas ka prirodnoj naklonosti između polova jer oni koji su do juče brinuli jedni o drugima, sad brinu brige nasušne ili jure za prestižom zaboravljajući pri tom da imaju i druga zaduženja.

Ne retko, mlađi članovi ostaju na vetrometini nedoumice ili pak ušuškani u obilje upadaju u zamku dosade, a onda, valja probati nešto novo.
Čutanje takođe može biti razlog za ovu pojavu, jer zbog svega već rečenog ljudi odlučuju, mladi, da je bolje da kriju nego da dele sa nekim, naročito ako se nešto ne zna. Postalo je već uvreženo da je bolje ćutati nego pitati, jer, Bože moj, onaj preko puta će možda shvatiti da ja to ne znam, a to je već blam.

Više puta ponovljena ljubavna razočaranja, po mom skromnom razmišljanju, mogu da odvedu u ovu pojavu jer, zašto da se ja sad opet bakćem sa tamo nekim muškarcem, ženom ako sam muškarac, da je  odgonetam, dam mu titram kad će opet da me pređe, ostavi i  da mi slomi srce na komade?
 I vrapci znaju da muškarac mnogo lakše razume muškarca, a  žena opet ženu. Svako od njih mnogo dobro zna šta može da usreći onog drugog i eto mira i harmonije na svim poljima.
 Ovde se sam po sebi nameće zaključak da je lakše  ići linijom manjeg otpora.

E sad, kad se sve to uzme u obzir i ako su izbori već napravljeni jer treba sad svi da se i dalje pravimo blesavi da ove pojave nema ili da je treba anatemisati jer je ima?
Po meni, ni jedno ni drugo.

Ako smo svi jednaki, kako to stari ljudi kažu pred Bogom i pred zakonom, a ja nekako mislim da bismo trebali da budemo ako su ljudi svesni, onda i svi imamo jednaka prava da živimo svoj jedan, jedini život shodno tome kako nama to odgovara, ali ne ugožavajući nikog pri tom, ne udarajući na sva zvona ko smo i šta smo da svi to znaju, ali i ne stideći se onoga što jesmo.
Pod uslovom da smo mentalno zdravi, sposobni da razlučimo svet oko sebe, onda je samo važno šta mislimo sami o sebima, a ne šta drugi misle o nama jer one druge, baš i briga za nas jer i oni misle na sebe.

U našem narodu postoji izreka: Čime  se lud ponosi, toga se pametan stidi.
Ne verujem  da su oni koji šetaju pod sloganom PRIDE ludi, ali  zasigurno nisu izabrali pametan slogan.
Isto tako nisu me baš ubedili da im je potrebna parada da bi skrenuli pažnju na sebe jer se za njih od davnina zna.
No kako ovde kod nas paradira ko kako hoće, kad hoće sa ili bez dozvole,
onda nek paradiraju i oni.   Molim lepo, ko voli nek izvoli.

Rizik, na ovim našim prostorima je uvek postojao da budeš u najmanju ruku popljuvan, a i izbubecan ako to gomila  koja ne misli kao oni što paradiraju, odluči da treba. Šta više, dokazano je i u praksi da nam parade, šetnje, kako se to sad u ovo moderno vreme zove, nekad se to zvalo demonstracija, samo sad kad se to kaže misli se isključivo samo na protest,  baš i nisu donele boljitak samo što mi imamo kratko i selektivno pamćenje, pa se opet hvatamo u to kolo.

Na kraju, sve promene kreću od samog pojedinca, a ne od grupe, tako da kad i sami pripadnici LGB populacije odluče da se hrabro predstave samostalno, hrabro, (valjda su svi čuli za Gandija) i kad preuzmu na sebe pojedinačnu odgovornost, a Boga mi i strah od reakcije neistomišljenika, što je na žalost vrlo moguće, e onda se možda kao društvo i pomerimo u pravcu nekog drugačijeg suživota, pa i tolerancije.

Iako živimo u nesavršenom sistemu, duboko verujem da ima ljudi koji uvek znaju da prepoznaju i diskriminaciju i netoleranciju koju bi eventualno trpeli, kako pojedinci tako i grupe, a znajući da smo ipak pravdoljubiv narod, sumnjam da bi se tolerisalo ugnjetavanje istih.

A možda ja samo zamišljam da ima pravdoljubivih među nama jer kad pomislim samo na status Roma u našem društvu, onda ne mogu, a da se ipak ne zabrinem za status ovih, seksualno drugačije opredeljenih.

I da ne filozofiram previše, valjda je svima jasno da je život tek trenutak i da pravo na život i  slobodu, na svoj izbor,  ima svako od nas, živih.

 I na kraju, zašto te ljude, “drugačije” od većine, ne bismo svi počeli da gledamo kroz naočari šta oni zaista jesu tokom dana svog življenja, a ne kroz pretpostvake šta i kako rade i sa kim tokom noći.

Upalimo svetlo i zaključimo konačno da ispod svačije kože teče crvena krv.
 Počnimo da se gledamo kroz ogledalo sličnosti, a ne različitosti.
Ovaj svet je naš zajednički, nije svojina samo onih koji misle da su iznad drugih zbog ne znam ti ja čega sve ne.

Eh da, onim pojedincima koje smo birali da nam kroje kapu u narednim godinama toplo preporučujem da se, iako baš i ne osećaju, a i ne misle tako, ipak malo prave Englezi.


PS: Osećam potrebu da objasnim da  dugu obožavam kao pojavu, zbog čega je ona i  logo mog bloga.
        Kako sam jednom bila u situaciji da me zbog potamnelog tena smatraju Cigankom,  dotičnoj  osobi sam stavila do znanja da nisam Ciganka, al’ da sam srcem uz njih,  jer su  pre svega ljudi.
Duga na perleškom nebu posle dugo očekivane kiše

понедељак, 20. август 2012.

I ovo se događa u zemlji Srbiji






Ovo već nisam mogla da ne napišem. Stari, mudri ljudi uvek kažu: „Ko se čuva i Bog ga čuva“.
Lepo rečeno, ali šta uraditi da se sačuvaš od događaja sa kojima nemaš ama baš nikakve veze, koji te strefe ni krivog ni dužnog, a izbace te iz takta, poremete ti život, oduzmu ti vreme, podignu ti već i onako visok krvni pritisak, a dese ti se kad im se najmanje nadaš i skroz na skroz ti u najmanju ruku, pokvare dan, a i šire. Još ako si bolestan čovek, došao si po lekove, pametni mogu samo da zamisle kako se oseća onaj koji je došao da učini nešto za svoje zdravlje, da ostvari svoje pravo, a u tome ga osujeti, e ne zna se tačno ko, ali ga osujeti. Da pređem na stvar.
Moja najbolja drugarica, ma moglo bi se reći da mi je kao sestra, doživljava evo, već drugi put ove godine, da po dolasku kod svog izabranog  lekara po recepte za svoje redovne lekove, doživi šok. Ne može da dobije recepte i ni jednu drugu zdravstvenu uslugu JER JE ODJAVLJENA.
 Lekar nema pristup njenom kartonu jer je tamo neko, a ne zna se ko, odjavio kao nepostojeću osobu, tako da ona ne može da koristi svoje zdravstveno osuguranje.
Šta to znači i kako je to moguće da se desi u ovoj našoj „sređenoj“ zemlji Srbiji, a desilo joj se, evo već drugi put ove godine. Prvi put 31. marta, a pošto je odmah išla da vidi očemu se radi u RZSO ( republički zavod za socijalno osiguranje), rešenje je nađeno i ponovo je prijavljena krajem maja ove godine, 2012.
No, ista stvar se ponovila sad, početkom avgusta. Odlaskom kod svog lekara, ponovo po lekove tj. recepte za iste, ponovo šok.
 „Gospođo , vi ste  ODJAVLJENI, kaže doktor i  ne mogu da vam izdam recepte“.

Moja drugarica je, Bogu hvala, živa i zdrava, ovo drugo je već diskutabilno, ako se uzme u obzir da je dijabetičar i još što šta pride, te joj samim tim apsolutno u životu ne treba još iznenađenja tipa ovog ponovno doživljenog pa još u jednoj istoj  kalendarskoj godini u razmaku od samo nepunih 6 meseci.

Jel znate ko se odjavljuje sa socijalnog osiguranja? Umrli.
 Ona je, opet kažem, Bogu hvala, živa i nek mi je živa i zdrava bar još ovoliko, jer retki mogu da se pohvale karakternim osobinama  koje ona poseduje.

Sad se pitam, šta uraditi i kome, zbog ovog maltretiranja moje drugarice?  
Jer, maltretirati  jednog hronično obolelog čoveka, koji je porodični penzioner, u pedeset i nekoj godini, samohranoj majci, udovici, koja ne zna gde  pre i koju rupu da zapuši i odškoluje dvoje studenta od te crkavice od penzije, a poprilično načetog zdravlja, ponovo za istu stvar, je u najmanju ruku nečiji, po meni, bezobrazluk. 
Njoj nikako  ne treba ovakva vrsta maltretiranja,  već pomoć od strane ovog sistema.
 Priznaće svaki iole normalan čovek da je to  nehumano, potpuno  besmisleno i da dodatno pogoršava već i onako pogoršano zdravlje moje drugarice. 
Njoj opet, da bi razrešila nečije zavrzlame, tuđe greške,   treba vreme, novac, strpljenje, a što je najgore od svega, niko ne zna čija je to greška, kurtina ili murtina, što na kraju krajeva nije  ni bitno.
Ono što je bitno i što u jednoj sređenoj državi NE SME da se dešava, to je da se ljudi ODJAVLJUJU tek tako iz svog postojanja jer je tamo neko pritisnuo pogrešno dugme, jer tamo neko nije dobro pogledao matični broj osobe, jer tamo neko nije pedantno pogledao sve relevantne podatke, jer tamo neko NIJE RADIO SVOJ POSAO KAKO TREBA zbog čega itekako trpi običan, za njih mali čovek, ali još kako veliki čovek i to čovek sa velikim Č u odnosu na te iste koji su sebi dozvolili „nehat“ da nekog, tamo običnog, za njih ODJAVE.

Može li običan čovek, a da se ne zapita, ne uplaši čak, radi li se to o još nekim zakulisnim načinima krađe identiteta prvo socijalnog, a onda i drugih osiguranja, računa itd.
Ma svašta padne na um ljudima da misle ako se događaji poput ovog ponavljaju, a evo, ovaj se ponavlja, jer moja drugarica je evo, to doživela ni manje ni više već drugi put u jednoj godini.


 I treba li ona da strepi od odlaska kod lekara jer ne zna hoće li njena knjižica, treća po redu, biti validna tj. neće li je opet tamo neko ODJAVITI?

среда, 15. август 2012.

Deca uče od načina na koji žive




Ovo su misli jednog zaista mudrog čoveka koje sam ja kao roditelj pokušavala da ispoštujem.   Da li sam uspela u tome, nisam sigurna jer naiskrenije mislim da su moja deca moj najveći ponos i moj najveći poraz.




 


Dete koje živi s’ podsmehom uči se da bude stidljivo.







      Dete koje živi sa zamerkama uči se da osuđuje druge.






Dete koje živi sa nepoverenjem uči se da podvaljuje.




                       Dete koje živi sa ljubavlju uči se da voli.








Dete koje živi sa istinom uči se pravdi.







                  Dete koje živi sa pohvalama uči se da poštuje.





Dete koje živi sa znanjem uči se mudrosti.








Dete koje uči sa srećom pronaći će ljubav i lepotu.



                                                                                                      Bertran Rasel







четвртак, 2. август 2012.

"Kada sam slab, onda sam silan"- ap. Pavle






Uvek sam volela da pišem. Onako, bez nekog većeg razloga, kad mi nešto padne na pamet. Pisanje na zadatu temu mi nikada nije bilo problem. Međutim…

U poslednje vreme, ne ide tako lako, pisanje mislim. Nije da nemam ideja, imam, mnogo. I nije da me baš briga pišem li to samo za sebe, zbog sebe, ili da bi i drugi mogli da to čitaju, imaju neke koristi od tih redova. No, kako se dugo nisam oglasila, sela da napišem neki red, shvatila sam da sam u problemu, jer, ni pisanje mi više nije izduvni ventil , kao što je to umelo da bude, moje bekstvo u neki bolji svet od ovog u kojem sam.

Pokušah da pronađem razlog za to i shvatih da je tome doprinela i neka sveprisutna poprilično depresivna realnost življenja oko mene, nezadovoljstvo i strah koji zrači iz sredine u kojoj živim, iz ljudi sa kojima sam u kontaktu bilo oni meni najbliži ili oni drugi, prijatelji, poznanici, ljudi u prolazu.

Možda je tome doprineloi  ovo dugo, zamorno, iscrpljujuće, žarko leto, priroda oko mene koja vene na očigled svih, jer je iscrpljena, osušena, sparušena usled nedostatka vode i delovanja ubistvenih toplih vetrova i toplote Sunca koje nas ove godine ne greje, već peče sve od reda.

Da li su za to odgovorni sejači globalnog straha koji se kriju iza imena naših i svetskih političara, ili naučnici, prognozeri,  koji tumače sve moguće pojave u prirodi, tumači raznoraznih kalendara čija su tumačenja najčešće hipoteze što, naravno, većina ljudi na kugli zemaljskoj ne shvata?

Valja li se iza brega neka „skrivena zavera“ svetskih razmera koja će i ovo malo entuzijazma, elana i volje za boljim životom  ugušiti kod svih, a posebno kod mladih koji su na pragu života, ne širi li to neko defetizam i strah ciljano ne bi li se polako, izvečeri u tajnosti, što bi rekla jedna tetka Jovanka koja je, kažu, znala da gleda u šolju, ljudi obeznadili i blinkerisali da razmišljaju samo o jednom; kako da sastave kraj s' krajem i kako da prežive u svetu u kojem mali broj ljudi takve misli nikada nije imao, a po svemu sudeći, nikada neće ni imati u svojoj glavi?

Bilo kako bilo, tek, ja ne napisah dugo ni jedan red jer su me ophrvale ovakve skroz na skroz blesave, ma kakvi blesave, bolesne misli.

Ne volim kad me dočepa neki strah. On me parališe, oduzme snagu za racionalno razmišljanje, a mislim da spadam u racionalna bića, a opet, ne volim ni kad vidim ugasle poglede ljudi oko sebe, neki odlazeći, pomirujući sjaj iz očiju onih koji u svemu ovome pokušavaju da urade sve ponovo, pa ponovo...Dokle?

O svakodnevici i da ne pričam. Pijace šarene od berićeta koji su ljudi mukotrpno uspeli da sačuvaju od elementarnih nepogoda i iznesu do tezgi, cene, koje su ruku na srce i male za težak težački rad, a opet, za većinu ljudi su visine Mont Everesta, novi krediti nove vlade koji će sve nas, a ne samo buduće generacije da zaviju još više u crno ( bar kad bi to moglo i da nas ugreje, al' naprotiv), problema sijaset i sve su isti, stari, izanđali već, ali, nerešeni, koje svi mi vučemo kao repove, a ljudi smo, hodamo na dve noge, koji posustaju hteli  to ili ne.

I taj pusti dinar, koji su vezali za ne znam koje sve ne valute, koji nedostaje svakom od nas, čak i onima koji i ne znaju kako izgleda, a i nemaju potrebu za tim, jer nemaju pojma ni koliko imaju dinara kad im se sve što imaju računa u nekim drugim milionima i milijardama dolara,  taj dinar koji, koliko god ga puta okrenuli, obrnuli u ruci, ne dobije na dostatnosti da podmiri osnovne potrebe ljudi koji žive na ovim prostorima.

Sad, kad o svemu tome krenem da, skoro pa lamentiram, ubedačim se skroz na skroz i ne mogu da pišem o nekim lepim, boljim stvarima, a opet i ovo nam život čini životom, pa eto, poriv da napišem , konačno neki red, dobih da bih napisala ove sumorne redove.

Ipak, kao što sve prođe, neko dočeka neko ne, na žalost, i ovo će proći i ne mogu da kao i mnogo puta  do sad ne kažem; Ne mogu više, idem dalje, što je jednom, ako se ne varam, napisao Semjuel Beket, ma i nije na kraju važno ko, kad je to rečenica koja me pokrene da idem dalje i ne posustajem, do nekog drugog jutra, nekog dana kada ću opet izaći u svoju baštu i videti šarenilo i zelenilo života umesto sparušenosti i suvoće, jer, šta god da mislimo, dogodiće se, ako verujemo da je istina.

среда, 4. јул 2012.

Dugo toplo leto ( The Long Hot Summer)



Naslov ovog posta je pozajmljen. Ovako se zvala čuvena američka serija za kojom su davnih šesdesetih godina prošlog veka, ( kako to daleko zvuči), „ludovale“ sve žene ondašnje, sada se već slobodno može reći, stare Jugoslavije, a Boga mi i sve žene sveta gde se ova serija prikazivala . Tačnije, ludovale su za glavnim protagonistom, mladim, zgodnim, prirodno mišićavim, plavokosim  Benom Kvikom, likom, kojeg je tumačio Roj Tinis, onda mladi američki glumac, a koji je, na žalost, ostao i upamćen samo po toj kultnoj seriji.  E sad, kakve veze ima ovaj post sa serijom? Ama baš nikakve, osim naslova koji je, kako već rekoh pozajmljen i koji oslikava sva moja leta do sad, posebno poslednjih godina od kad se „kuvamo“, „pržimo“, „pečemo“, kako kad, od vrućine. Bar ja, za ostale samo pravim neku logičnu pretpostavku.
Zašto se mi pregrejavamo dugi niz godina tokom leta, to već i vrapci znaju.
Mislim da ću se opet ponoviti, a to ne volim, jer onda sama sebi ličim na nadžak babu, ali ipak, ni leto više nije kao što je bilo nekad. Sad, mnogi će reći, pamćenje nam je selektivno, pamtimo samo lepe stvari, što stoji, a opet i nije, kad je istina da su nekada leta bila drugačija.

Prvo, godišnja doba nisu počinjala, nisu se računala, od  onda kada bi nam to govorili metereolozi, u dan, sat, minut i sekundu. Znalo se da je proleće mart, april i maj, leto, juni, juli i avgust, jesen septembar, oktobar i novembar, a da zima caruje u mesecu decembru, januaru i februaru sa ponekad i produžetkom , tačnije pojavom snegova u martu, kada se govorilo da nam Baba Marta kvari proleće. Ovo je važilo uglavnom za naš, umerenokontinentalan klimatski pojas koji vlada na našim prostorima i svakako da su postojala odstupanja. U Beogradu, gde sam ja živela od rođenja i najveći broj svojih godina, uglavnom je bilo tako.

Da se vratim na leto. Znači, počinjalo je u junu, sa temperaturama koje danas imamo u aprilu, ali naravno ne sa kišama koje su bile zaštitni znak aprila ili oktobra. Kako je vreme odmicalo,  kako smo ulazili u sredinu leta, juli mesec, temperature su bivale sve veće, no retko preko 35-og podeljka, što se smatralo za tropsku vrelinu.
 E sad, neko će se zapitati pa u čemu je onda razlika izmedju nekad i sad, kad su i danas prosečne letnje temperature upravo takve? U mnogo čemu.

Kao prvo, jesu bile i takve temperature, ali su noći uvek bile hladnije, nekad i za 10 stepeni razlike. Mogao si da spavaš kao čovek celu noć, a da se ne znojiš ko amalin.

Ko ne zna, to je turska reč, naša tuđica, a znači nosač, kojih je u ono vreme u Beogradu bilo mnogo. Osim toga, dešavalo se, i to vrlo često, da pljusne kiša iz vedra neba, rashladi sve, ulice, bašte, parkove, donese miris ozona  i čist vazduh, posle čega opet sine toplo  sunce, ali ne peče kao danas.

Uveče smo često oblačili tanke džempere jer bi bivalo prohladno od vetra koji bi rashladjivao grad sa Zvezdare, Topčidera, Košutnjaka, Dunava.

Bioskopi ispod vedra neba, igranke na otvorenom, bile su sasvim normalna pojava u vreme letnjih meseci.

 Gore zvezde, na platnu dobar film, kesa kokica ili semenki u ruci, ili tango, stiskavac od kojeg se partneri nisu lepili jedno za drugo zbog znoja, već zbog želje jednog za drugim.

Mnogi bi na ovo rekli, pa onda je i Beograd bio manji. Tačno. Bio je manji, sa manjim brojem svih mogućih prevoznih sredstava, sa čini mi se, više tramvaja i trolejbusa, sa manje stanovnika.
 Ima toga još, al' ne bih da davim previše i kao što rekoh, da ličim na one koji stalno govore:
 „ E tako nije bilo u moje vreme“.
No to ne menja konstataciju da su sada leta drugačija i da mene dovode, najblaže  je rečeno do iscrpljenosti više mentalne nego fizičke, slobodno možete čitati do ludila, jer, ništa ne mogu da pretpostavim normalno, da isplaniram k'o čovek, bar ja, kad me ubi vrućina, sparina, težak vazduh pun smoga i kojekavih raznoraznih „miomirisnih“ isparenja.
Živim k'o sova, u zamračenoj kući, stanu, pirkam se, čitaj rashlađujem, u sve kraćim vremenskim  intervalima, a sa klimaksom sam se obračunala odavno,  nosim flaše od 1,5 L  ako nekud krenem, jer i inače pijem vodu k'o kamila, pa mi to tašnu, zobnicu, čini još težom, obuvam najstarije, najšire sportske, nazovi sportske,  cipele, espadrile, šta god, ne bi li mi noga izgledala bar pristojne debljine, štikle samo sanjam, krijem se, kao beduin u galabiji oblačeći košulje dugih rukava, tamnijih nijansi, jer, dokazano je, crno bolje odbija UV zrake od belog  i idem samo tamo gde moram. Leti se, kažu, nose pastelne, šarene boje, a ja sebi ličim na čavku dok traje ovo i ovakva leta.
Neko bi rekao, blago njoj,  bar ne radi i ne ide na posao po ovoj pripeci.
Sa te strane , moram da priznam, blago meni, mada još uvek pamtim kad su mi štikle uranjale u asfalt koji se topio, a kosa, frizura, koju bi mi frizer pravio na drugi dan, baš zbog te lepote leta ovih poslednjih godina, nije ličila ni na šta po stizanju na isti taj posao do kojeg bih stizala lepeći se uz znojava telesa u „sardinama“ javnog prevoza.
Ma nisam zaboravila ništa i dođe mi žao svih koji se sad zlopate po ovom vremenu.
I još kažu, leto je da se uživa u suncu, toplini...

Ne znam koja je lepota današnjih leta i svih leta već dugi niz godina u nazad, ali ono što sigurno znam je da menjam dva leta za jednu zimu!
E zbog ove moje, sada već poznate rečenice mnogima koji me znaju, mnogi me više ne vole, ne simpatišu, ne „mirišu“, jer... vole leto.
Ne mogu kožu da svučem sa sebe kad dođe ovakvo leto i slična leta do sad, a zimi, zimi mogu da se lepo natrontam ako treba, da izadjem i idem gde hoću, šetam, da se vozim i stiskam sa saputnicima u prevozu da bi nam bilo toplije, mogu i da se kupam u zatvorenim bazenima, ako hoću baš, ma mogu mnogo tog što sad leti ne mogu ni da sanjam.

Kazaće neko, omatorela si pa džvanjkaš, žao ti što nisi mlađa  pa da ti leto ne smeta.
Kome normalnom ne bi smetalo ovakvo leto i ko normalan ne bi sanjao ona duga topla, ali lepa leta kakva su bila nekad i ko normalan ne bi, e sad bih da opsujem, al' sam lepo vaspitana pa neću, one koji su doveli do tog da više nemamo sve ono lepo što smo imali i što smo mogli i dan danas da imamo da su oni bili bar malo manje gladni para i da su bar malo, malčice, voleli i druge osim sebe.
Sad ću da prestanem, jer ako nastavim, nema kraja ili će mi trebati bar još ovoliko, a ne bih da vas oplavim oko vrata.
 Dovoljno vam je što se „cvrčite“, „kuvate“, „pečete“, „zagorevate“ na suncu ovog leta, a i ja sa vama.
Odoh.


четвртак, 17. мај 2012.

Selo Perlez pa u Banatu

       Za selo Perlez, prvi put sam čula u zimu, davne 1962. godine, jer smo tuda prošli šinobusom koji je vozio za Titel. Mnogo godina kasnije takvo slično zimsko  putešestvije je lepo opisala grupa “Garavi sokak” u jednoj svojoj pesmi. Inače,  taj put  je bio i moj prvi susret sa Vojvodinom, titelskim bregom, Tisom i Begejom. Kažu, uspomene iz detinjstva se najduže pamte. Ove moje, iako povezane sa mnogo nemaštine u to vreme, ostale su mi u trajnom i lepom sećanju.


      Kasnih sedamdesetih godina prošlog veka, moja majka se doselila u selo Perlez, najviše zbog reke Begej i pecanja. Njen suprug  je, kao i skoro  svi članovi moje familije, bio dugogodišnji, strastveni ribolovac, ili ti pecaroš. Pored njih sam i ja zavolela pecanje i svu   draž i  blagodat koje ono pruža.
 Zahvaljujući mojoj majci i moj brat i ja smo dobili svaki svoj kutak, kuću u Perlezu,  za bekstvo od vreve i brzog života u gradu, kakav je   Beograd.
U prvo vreme, meni je ona služila  za moj, kako sam ja to nazivala, odlazak u mir. Poslednjih godina, kuća u Perlezu, je moje stalno prebivalište, bar za sad, dok me zdravlje, Bogu hvala, dobro služi.

 Malo je reći da volim svoju kuću i selo Perlez. Meni još uvek nedostaju prave reči da opišem svoja osećanja u vezi tog.
Svojevremeno, dok sam još radila i u Perlez odlazila samo svakog drugog vikenda i kad sam se sa istih tih vikenda vraćala umorna, ali prezadovoljna jer sam svoju baštu oplemenila još nekom novom biljkom, kolege su me često pitale šta je to tako lepo u Perlezu kad ja tamo odlazim da se odmorim, a vraćam se umorna, ali srećna i zadovoljna?

Moj odgovor je tada bio da je Perlez ravničarsko, ušoreno selo, sa crkvom u centru sela, vrlo slično, a opet tako drugačije od svih ostalih vojvodjanskih sela. Oni bi se i dalje čudili mojoj zanesenosti, pre svega selom, imajući u vidu da sam ja gradsko dete. Tako  je isto i danas.
Mnogi moji vršnjaci, sad već penzioneri kao i ja, se čude odlukom da svoje dane u mirovini trošim u seoskoj umesto u gradskoj sredini koja ima mnogo više ponuda za kvalitetan i sadržajniji život od seoskog. Čudili su se tome i moji suseljani, Perležani, ali više ne. Oni i ja doživljavamo selo Perlez na potpuno različit način.

Interesantno je da ljudi ono što nemaju vole i žele da imaju, a ono što imaju ne znaju da vrednuju dovoljno.
Za mene je selo Perlez, ne samo bekstvo u mir, već i mogućnost življenja na jedan potpuno drugačiji, često kvalitetniji, način nego što se živi u gradu.


       Selo Perlez se nalazi na putu za Zrenjanin, skrajnuto levo od glavnog puta,  nekih 45 Km udaljeno od Beograda. Kad prodjete mesto Čenta, do Perleza vam ostaje nekih 12 Km ravnog druma.

 Tu deonicu puta od Čente do Perleza ja sam nazvala aleja dudova, jer se sa obe strane puta nalaze stari dudovi na kojima vrlo često stoje orlovi mišari vrebajući voluharice ili poljske miševe. Boja  njihovog perja ima  izrazitu sposobnost  mimikrije, pa ih po nekad ne možete ni videti jer su se stopili sa granama drveta ili čak oranice na kojoj stoje.

 Putovanje iz pravca Beograda ka Perlezu ljubiteljima prirode može pružiti veliko zadovoljstvo u bilo kojem dobu godine jer, ravnica nikada nije ista.
 U proleće vlati tek iznikle pšenice vire ispod krpica snega, u leto, ravnica pukne onako široka pa izgleda, što bi rekao Mika Antić, ravno i travno, dok  rode,  sive i bele čaplje šetkaju mirno i love po tim zelenim tepisima smireno, bez straha od zvukova brzih prolazećih automobila i ostalih četvorotočkaša.   
U jesen čitava paleta crvene i žute boje, sa primesama čadjavo zelene, oboji ravnicu kroz koju ide put, a nebo se sa svojom sivom bojom stopi sa njom na horizontu pa ne znaš gde je kraj jednog i početak drugog, dok zima donese beskrajnu belinu kroz koju se probijaju stubovi dalekovoda, a vetar diže sneg sa druma kao striborove strele, često praveći snežne kovitlace.

Samo selo Perlez leži na levoj obali reke Begej koja se posle otprilike 6000m, uliva u Tisu kod Titela. Preko puta te leve obale nalaze se ritovi, delovi delte Starog Begeja i okrajci Carske bare u kojoj živi više od 240 vrsta ptica, te je samim tim to područje zaštićeno kao prirodni rezervat.
 Od proleća do kasne jeseni ovde možete videti, a ukoliko ste pecaroš, imati i bliski susret sa sivim  i belim čapljama, vodomarima i drugim pticama iz našeg podneblja. Rode nesmetano žive i već dugi niz godina se gnjezde po banderama u perleškim ulicama ili dimnjacima, čak i na  ćoškovima krovova.


    Šetajući kroz atar, kako ja zovem šetnju  kroz perleške ravnice, često možete,  susresti zečeve i srne, a po nekad i lisicu u trku.

Ne retko možete videti bokore belih ili plavih perunika ili žutih barskih irisa, idjirota, u koji su obrasle strane kanala koji prolaze kroz perlešku ravnicu. 

Trska, šaš i palačke, kako Perležani zovu cvetove ove biljke, gusto raste na obodima istih, a u jesen to sam krajolik čini pomalo tajanstvenim naročito pod naletima vetra severca.

     Biljoberi i uživaoci u darovima prirode mogu naći širok dijapazon lekovitog i jestivog bilja na poljima u i oko Perleza, naročito u delovima pored kanala Petra koji protiče kraj sela i koji sam po sebi sa svojom okolinom predstavlja bogat i zanimljiv  sadržaj kako pecarošima, tako i onima koji vole da šetaju uživajući u prostranstvima slatina kraj Petre i biljnom i životinjskom svetu oko nje.

     Obale reke Begej su obrasle gustom travom i majčinom dušicom, pa se preko leta kamperi često mogu videti kako uživaju pokraj svojih šatora, sa pecaroškim štapovima u rukama zabačenim u reku, strpljivo čekajući na ulov neke od riba koje žive u reci kao što su babuška, šaran, smudj, bucov, manić i druge.






    U Perlezu, u samom centru sela je i predivna crkva stara više od sto godina čiji je ikonostas nadaleko poznat i koja polako, ali sigurno postaje nezaobilazno mesto za obilazak turista koji obilaze vojvodjanska mesta.
 Ikone na ikonostasu je radio naš poznati slikar Uroš Predić, takodje Vojvodjanin, poreklom iz nedaleko  udaljenog sela Orlovata.

Park pored same crkve ima takodje više od 100 godina i bogat je prelepim starim primercima bukve i bresta. U njemu još uvek raste, za sad, poslednje od sedam primeraka drveta Ginko Biloba.

Naravno da selo Perlez ima i svoj vašar. Kakvo bi to selo bilo bez vašara?
Svake godine,  13. avgusta, u selu se povodom oslobodjenja od fašizma, praznuje dan oslobodjenja Perleza priredjivanjem folklornih susreta, takmičenjem u malom fudbalu i  velikim vašarom na mestu zvanom vašarište, gde se deca nauživaju u vožnjama u lunaparku, odrasli postanu malo “nagluvi” od preglasne turbo folk muzike, gde se uživa u ukusima pečenja sa panja, uličnim kafićima sa živom svirkom, tezgama sa pravim kretošom i svilenim bombonama i nezaobilaznim liciderskim srcima.

Perlez ima i svoju crkvenu slavu, Veliku Gospojinu,  koja se dugi niz godina slavi vrlo tradicionalno i na nesvakidašnji lep način.

     Perleške ulice su široke, sa negovanim travnjacima ispred kuća i sve su, uglavnom, primereno vojvodjanskim selima, pod pravim uglom. Sve više ih asfaltiraju, što je danak civilizaciji za kojom meštani teže iz sve snage, dok ja na neki način žalim za mojom starom, kaldrmisanom ulicom, prašnjavom u leto, kaljavom u jesen, ali čarobnom na svoj iskonski način.

   Perleško nebo krase ptice u letu, lopovi čvorci, nemirne laste, rode koje se vazdušnim liftovima penju u nebo, barske guske i patke u brzom preletu, male, plave senice, kumrije i golubovi, nezaobilazni vrapci i slavuji sa svojom očaravajućom pesmom iz bagremara i gustiša kojih ovde ima na pretek.

  U Perlezu svako godišnje doba ima svoje posebne čari i nedostatke. 
Proleće se uvek najželjnije očekuje iako se tada i najviše radi.
 Leto donese sobom znoj, vrelinu i prašinu, jesen sa kišama donese  mirise zrelih plodova i spremanja zimnice, dok zima donosi spokoj, čistoću krajolika, ali i izuzetnu hladnoću koja se uvlači u kosti.

   U selu Perlezu sam imala priliku da učim na kursu engleski jezik, da steknem mnogo divnih prijatelja baš na tom kursu, tako da sad i ja mogu da kažem da i ja imam školske, što ovde to znači da imam školske drugare, da uživam u folkloru lokalnog folklornog društva koje nosi ime poznatog perleškog slikara, portretiste i ikonopisca Arsenija Teodorovića, da naučim od perleških paora mnogo toga što nisam znala, a što je moj život učinilo ispunjenijim.

     Selo Perlez, pa u Banatu ipak od svega, po meni, najvrednije što ima, su ljudi. Vredni, radni, radoznali doduše, ali uvek spremni za šalu i pomoć ako zatreba.
Čini mi se da su ti ljudi najzaslužniji da ja volim selo Perlez na ovaj način  koji se uporno ovim redovima trudim da objasnim.
 Nisam sigurna da sam u tome baš i uspela, mislim da vam objasnim, ali ono što zasigurno i sigurno znam je da, što bi rekli Lale: Zdravo volem Perlez.