субота, 2. јун 2018.

"Soba tajni”, ali ne moja







U naš jezik je polako, poodavno ušla reč otklon. Često, mnogi kažu da će dati svoje mišljenje, ali sa otklonom. U prevodu, po meni, to bi značilo da će pustiti da prođe izvesno vreme pre no što ga kažu. Tako, evo i mene da sa otklonom tj. posle poprilične vremenske distance kažem neku reč u vezi, sad već vrlo poznate knjige, romana “Soba tajni”, pisca Miljana Paunovića, poznatijeg kao Mike Powx svima koji koriste društvenu mrežu Facebook.
E taj Mike Powx, moj drugar sa Fb, je na moje pitanje koliko košta ta njegova prva knjiga, napisao cenu od koje sam se u momentu smrzla.
Međutim..
Nije on znao da sam ja umela da za knjigu dam i pola svoje penzije, kad je hoću.
Nije on znao da sam ja mnogo radoznala. 
 Da bi tek nešto znao, rekla sam mu da je trenutno visok datum, što u prevodu znači da je to bilo pred praznike kad pare i koje nemaš skliznu, a kamoli one koje bi hteo da daš sebi za napajanje duše, te će njegova knjiga morati da sačeka Spasovdan, tj. dan kad primam penziju, da bih ja ostvarila svoju želju da je imam.
Na svu sreću te se i Miljan brzo rasanio pa je “smetnuo” jednu nulu koja je pretila da mi potvrdi da je radoznalost zaista i ubila mačku.
Kako bilo, dobih ja ovu knjigu po pravoj ceni, a ne po onoj koju je autor još nerasanjen napisao, jer sam ga kontaktirala u rano jutro.  Smejali smo se oboje tome posle svega.
Obradovah joj se, kao i svim knjigama pre nje, ali i ona je bila meni, tamo neka po redu za čitanje.
Imam manu, veliku. Čitam po nekoliko knjiga paralelno. Za to je kriva moja druga mana, mnogo sam radoznala.
Ako me knjiga “ponese” ne ispuštam je iz ruku do kraja. Ne jedem, ne spavam, čak i vodu, koju pijem ko kamila, srkućem, tu i tamo.
Kad tako pročitam neku knjigu, ona me iscedi. Ostavi me bez teksta i treba mi vreme da se povratim i posvetim sledećoj. Nekad to bude brže, nekad prođe podosta vremena.
Uzeh ja da čitam knjigu “Soba tajni” jedno veče. Ta odluka je bila “pogubna” po mene jer ja nikad ne čitam uveče. No, kako sam na informativnoj dijeti već bezmalo tri godine, čitaj, ne gledam TV, a kako sam za taj dan istrošila sve živote u igri mojih igrica koje me opuštaju, kako je već bio mrak, jer je bila zima uveliko, kako je bio radni dan i ljudi su bili okupljeni svojim obavezama i to što sam ja trebala društvo nikoga nije tangiralo, znala sam da mi je opcija, sad ili nikad, upravo knjiga koja je stigla na red.
Napravih grešku i oštetih sebe po ko zna koji put za ono malo lepog sna do ponoći, ako se uzme u obzir da mi je sad u ovim divnim godinama san poremećen poprilično.
Uhvati mene knjiga u klinč. Vidim ne dišem. Osećam, srce mi lupa 200/h.
Qq, mislim se, pritisak mora da mi je dostigao opasnu visinu, a lek pijem samo ujutro.
Anksioznost, koja mi ne manjka, ustvari, imam je da je pozajmim zauvek kome treba, na vrhuncu.
Shvatim, moram da “bacim” knjigu što pre. Pogledam na sat, dva sata je iza ponoći. Pogledam koliko sam pročitala, ostalo mi oko tridesetak stranica do kraja.
Izabrah, prvi put da ostavim knjigu i da pokušam da zaspim.
No, pre tog, onako u pižami, izađoh u moj Čudesni vrt. Da se nadišem svežeg vazduha, da smirim “strasti” izazavne strahom, da se malo nagledam lepote pod snegom mojih stanovnika u vrtu, da se relaksiram od spoznaje da knjiga nudi, možda fikciju, koja još kako može da bude, postane ili jeste stvarnost.
Kad se malo dovedoh u red, kad mi je puls bio na normali, Boga mi popih ja moju lilulu za smirenje, koju uzmem samo baš u opasnoj zoni po moj mir, legoh sa namerom, koliko sutra, pardon, već danas u rano jutro, da cimnem autora.
I još kako ga cimnuh pitanjem, na koje sam i sama znala odgovor, ali sam se nadala da je drugačiji.
Naime, ovaj  roman jeste i istina i fikcija.
A kakva bi i bila. Dobra knjiga ima od svega tog po malo.
Kako ja nisam neko ko ume da piše prave recenzije, tako ni ovi redovi sigurno nisu recenzija knjige “Soba tajni” autora Miljana Paunovića.
Svakako jesu preporuka da istu obavezno pročitate. Kako ćete je vi doživeti, e to već ne znam.
Znam samo da me je ostavila u velikoj nedoumici i velikom pitanju: Nije li sve to već uveliko uzelo maha diljem sveta?
Može li uopšte čovek da se sakrije, da pobegne od nekih dešavanja, da se zaštiti i koliko?
Po meni, ovaj roman, ma koliko se neki trudili da ga okvalifikuju kao politički triler, to nije.
Triler je možda, utoliko, jer vam damari brže tuku u pojedinim delovima više od normalnog.
Politike ima taman toliko da vas “zagolica” ima li istine u tome, ako se uzme u obzir gde mi živimo i koliko više, malo ili nimalo, ne verujemo onima koji su na vlasti.
Ne mogu baš da kažem da je kraj nedorečen, ali sasvim sigurno imam osećaj da traži nastavak.
Moj je utisak da je i sam autor ostavio otklon, za takvu mogućnost.
U celosti gledano, najvažnije od svega što mogu da kažem je da mi se knjiga veoma dopala.
Da mi je ostavila trag i nagnala me da se i dalje mislim nismo li svi mi samo nečije lutke o koncu dok smo ubeđeni da svoj život mahom trasiramo po sopstvenoj želji.
Volim knjige koje mi ostave ovakve nedoumice jer ih se dugo ili uvek sećam.
Autoru, čestitam na prvencu i želim mu svu sreću u pisanju i dalje. Znam da mu je breme uspeha ove knjige možda teret za pisanje naredne, a možda, u šta više verujem, podstrek za pisanje još boljih.

Miljan Paunović -  autor romana "Soba tajni"