четвртак, 31. јануар 2013.

TweetUP Srbija - moja grupa




          Otvorih i ja svoje blogče, mislim blog na netu, kako se to sad lepo kaže u sajber svetu. Za početak napišem sve lepo, te šta ću da pišem, te kako ću da pišem, te o čemu ću da pišem, uglavnom, papazjanija neka bi bilo, jer, nemam jednu sferu interesovanja, a to, definitivno nije dobro. Mislim, to svestrano interesovanje za sve i svašta ne pali kod čitalačke publike.
 I tako, da se, kao,  zasladimo, napisah post na temu jednog jeftinog i jednostavnog slatkiša. 
Mislim, dopašće se ljudima. Živimo u nekoj konstantnoj prostoproširenoj krizi, al, nije bilo tako.

     Moja dobra drugarica pročitala taj moj prvi post, kaže, dopalo joj se, pa me predložila za grupu, ovu iz naslova. Tako i ja, preko poznanstva postadoh član jedne grupe, ono, kao Radovan, kad je postao član biblioteke, al, opet, nije ista biblioteka.

 Što sam se obradovala kad sam postala član grupe, e to ne mogu da opišem. Ja i inače volim da imam osećaj pripadnosti nekom ili nečemu jer skoro celi život uglavnom pripadam drugima, sebi najmanje. No, neću da kukam, sama sam birala. Ovu grupu nisam, al, priznajem, imponovala mi je.
Tu su, kao bili poznati blogeri, svi iz ove naše male zemlje i ja se osetih važnom. 

 Čitam ja vredno šta ko piše, ostavljam komentare, al onako, iz duše, iskreno, učim u hodu  i pišem.
 I radujem se. Bože, kako sam se radovala kad mi blog poseti petnaestoro ljudi!!! A nemam pojma da druge posete dnevno po pet stotina, bar tako kažu. Ja im verujem. Pa iskusniji su od mene. A i brojke ne lažu. Prosto se smrznem od neverice kad vidim da je na tom i tom blogu bilo više od dvesta hiljada ljudi.
Vidim, pišu ljudi kusur godina. Pojedini baš pišu, ono, kao da su ceo život samo to i radili, imaju dara ime da im se proslavi.
 Pojedini su čitani jer su oštri na jeziku. Ja to kažem za one koji znaju da psuju. Ja ne psujem. Moja najveća psovka je uvek bila; Sunce ti kalajisano, a to i nije neka psovka, a osim tog, to je psovka od pre potopa, pa kad bih je i koristila u nekom postu, svi bi skontali da sam istrošenih godina, a to, e to je već problem.

 Kako da prođe nečije pisanije koje ima notu kabeze kad je ovo koka kola vek i generacija?
 I šta traži neko među blogerima i u ovoj grupi ko ne zna da psuje, al zato ume da upadne u patetiku, a to smara. 
I kako da neko ko nije prost, al u onom književnom smislu, ne u onom lalinskom, jer to kod njih znači glup, a dozvoljavam sebi da mislim da to nisam.
 A možda ipak jesam, kad sam se oduševila ko dete kad dobije lizalicu, nekad, sad se ne bi oduševilo ni kad bi dobilo Ipad, ili ti neki drugi I, kad sam postala član grupe?

Pa još kao, pitam za savet, kako da ja unapredim svoj blog, stavim onaj RSS, vidim, ljudi solidarni. E, al nije baš tako. Doduše, da ne grešim dušu, ima i takvih, kao i svuda i uvek, al ovaj, koji se jedno vreme bio raspisao, a ja kao verujem, dečko zna, jak je u tome, šta više, ja ne mogu da mu budem konkurencija ni pod razno ni u čemu, pa ga lepo zamolim  da mi da smernice, uradiću sve sama, al nema odgovora.
 Čestitam mu ja Novu Godinu, red je. Seti se on i obeća, al, obećanje ludom radovanje.
Eh da, i on je član grupe u kojoj sam i ja.

Znate šta je interesantno, što za bezmalo godinu dana, od kako pišem, piskaram, nazovite to kako vam drago, na svom blogu, a napisah skromnih broj postova, samo 69, dobih na sve postove ukupno 48 komentara!!
Pa se pitam u čudu pišem li ja to toliko dubokoumne redove da ljudi ostaju bez komentara ili je naprotiv to toliko dosadno da samim tim ljudi i ostaju bez komentara?

A moja grupa, volim da nešto čemu pripadam samim tim što sam u tome zovem svojim, e to je tek priča za sebe. 
Tamo ljudi najčešće lajkuju, to im ne oduzima vreme, ali mnogi to rade onako, po navici, znaju me. Znaju da sam, ako ništa drugo, bar napisala post bez slovnih, a i gramatičkih grešaka. 
Većina, onih, raspisanih ,se i ne osvrne.

Boje se konkurencije, možda i onda onako, ignorišu anonimusa. A ja još stavila onoliki cvet koji se i iz aviona vidi, kao, da me ljudi prepoznaju, a onda će tako možda da se zainteresuju.
 Loša procena, moja.

Od solidarnosti koja postoji u svakoj grupi, nema ni S. Naravno, uvek ima časnih izuzetaka.
Zašto ovo kažem?
Postavih jedan post za koji sam smatrala da je značajno da se sazna, šire. Zamolih lepo svoje kolege, drugare iz grupe da dele, šeruju, kako ko voli, ne zbog toga da bi se saznalo kako je živela život moja mama, već zbog toga što se u moru svih mogućih događanja vezanih za politiku i ekonomiju kod nas i u svetu provlače važne, vitalne stvari koje mogu koliko sutra da se događaju i ovde kod nas. Priznajem, a i navela sam, post je malo duži, ali desilo se nešto što me je u krajnju ruku začudilo. Post je prošao potpuno nezapaženo.

Sad, jesam li ja nepismena, dosadna, smarač i šta već ne, po sadašnjim trendovima, ali, kad si pripadnik neke grupe i kad uputiš molbu, da li je ljudski, drugarski, kolegijalno, da se to odradi ili sam ja to naučila u nekom drugom svetu, u nekoj drugoj galaksiji možda?

 Nećete ga naći u grupi, jer sam ga skinula posle 3 dana videvši da je prošao kao i da ga nema.

 I ne, nisam ljuta. Možda malo tužna, razočarana, a opet i srećna sam jer sam i dalje naivna što mi i dalje daje snage da istrajem, da verujem da  je život, uprkos svemu, lep i da ljudi čine grupu, a među ljudima u grupi u kojoj sam i ja ima divnih ljudi.

I volim što sam pozitivna , a ne melanholična, jer da sam melanholična onda bi mi lajkovali ili  čitali ono što napišem, a opet, da se ne lažemo, svi pišemo da bi nas čitali, al, ako treba da biram između psovki, šerovanja linkova o goloj vagini u koju se zabuljio premijer, ili najobičnjeg prenošenja na papir impresija i znanja  iz života, e onda ću uvek da izaberem ovo drugo pa nek ostanem anonimna do kraja života.

Uostalom, niko me i ne bije po ušima da budem član biblioteke tj. grupe, a niko mi nije ni bukliju kitio ( pitam se da li neki iz grupe znaju šta je buklija), da joj se priključim. 
Sve u svemu,  dobro je ipak što ne plaćam članarinu i na kraju krajeva, mogu i da izađem iz grupe kad god mi se to prohte, zar ne?

  I znate šta, uskoro će moj blog biti star jednu godinu. Čuj, rekoh star, pa on je tek u povoju, starije odojče. 
Ponosna sam što je to moje, starije odojče, pročitalo, posetilo,  do sad, skoro deset hiljada ljudi i to bez onih RSS, DRMF, JPCG i drugih pomagala, za koje ne znam ni kako se zovu jer, ne volim skraćenice, tačnije, volim kad skraćenica ima u zagradi „prevod“, što znači da eto, ipak ima ljudi, koji su možda iz nekih drugih grupa, ali su došli, zalutali, nije bitno i posvetili su svoju pažnju, izgubili svoje vreme i na tome im hvala.

Neko je jednom rekao da samo telo stari, a duh nikad. Volim što je moj duh još uvek mlad pa se ipak nosi, pliva,  sa mladim duhovima u mojoj grupi.

PS: Ako ste samo na trenutak pomislili da sam ovo napisala da biste došli na moj blog, onda niste razumeli ove redove.



 

субота, 19. јануар 2013.

Passau, epilog, epitaf ili neverica 4.deo



        Danas, kada je znanje iz medicinskih nauka na daleko višem nivou od onog u prošlom veku, kada je opremljenost specijalnom medicinskom opremom u medicinskim ustanovama u razvijenim zemljama na zavidnom nivou u odnosu na siromašne, kakva je naša zemlja Srbija npr., kada je farmaceutska industrija toliko razvijena da postoji veliki broj  sredstava za dezinfekciju kao i  lekovi za tretman i lečenje mnogih oboljenja, kako je smelo da se desi da u jednoj od najrazvijenijih zemalja Evrope, kao što je Nemačka, u  jednoj od njenih klinika, izuzetno, vrhunski opremljenoj, gde dozatora za dezinfekciju ruku ima na svakih 2m počev od ulaznog hola u kliniku,  dođe do intraoperativne infekcije hirurške rane i to bakterijom koja je harala u prvom svetskom ratu, ako se itekako dobro znalo da se to u istoj klinici dogodilo pre pet godina, po rečima lekara iz te bolnice, kada se itekako dobro znalo da je od iste bolesti u Nemačkoj umrlo 114 osoba, 1998. godine (podatak sa google pretraživača za nemačko govorno područje)?

Kako je smelo da se dozvoli da operativna rana, nakon izlečenja od Clostridium perfringensa, a ne postoje razlozi za sumnju da tako nije i bilo jer bi onda u tom slučaju da tog nije bilo, moja majka ostala i dalje na lečenju u hiperbaričnoj komori u  Neuperlach klinici  u Minhenu, dođe do druge infekcije ovog puta izazvane jednom, u hirurgiji veoma poznatom kao upornom i vrlo rezistentnom na lekove kojima se može lečiti, bakterijom Pseudomonas aeruginosa ?


Kako je smelo da se zaboravi na osnovne postulate medicine, asepsu i antisepsu?

 Jezikom običnog čoveka rečeno, zaboravilo se na dezinfekciju i sterilizaciju.


 Logično razmišljanje navodi na takvu pretpostavku. 



Zašto je u klinici, gde je operisana moja majka,  problem da se dobije informacija kako se i kad može obaviti razgovor sa lekarem operatorom, što je npr. kod nas, u Srbiji,  sasvim normalno i dostupno?

Nije li njegov strah, predrasuda,  od moje reakcije uslovio da se nikada za te četiri nedelje ne sastanem sa istim, ili se možda stideo, ili nije imao šta da mi kaže, objasni jer, ruku na srce, komplikacije u hirurgiji su uvek moguće i na žalost, uvek mogu i da se završe i letalno tj. smrću pacijenta.

Zašto u jednoj od najrazvijenijih zemalja Evrope, Nemačkoj,  u jednoj modernoj, kao iz filma opremljenoj klinici, nesrazmerno mali broj lekara, u odnosu na broj koliko ih je,  govori engleski jezik?
Imala sam priliku da komuniciram svakodnevno, u toku četiri nedelje, sa više od desetoro lekara od kojih su samo dvoje znali engleski jezik, a jedan je nešto malo razumeo.
U mojoj zemlji, Srbiji, sasvim sam sigurna da to nije slučaj. Ili su znali taj jezik, ali nisu želeli da govore o slučaju samnom.

Na kraju, želim da izrazim duboko poštovanje i zahvalnost kolektivu jedinice za intenzivnu negu u klinici Passau, koji su besprekorno negovali moju majku u toku njenog boravka u njihovoj jedinici, bez obzira na njenu starost, a  posebno Dr.W, koji je imao veliko srce i veliku dušu kako prema mojoj majci tako i prema meni.

Veliko hvala jednoj mladoj Dr. W,  sa hirurškog odeljenja, na koje je moja majka prebačena pet dana pre svog kraja. Razumela je moj bol i  jedina je od svih lekara sa kojima sam komunicirala znala engleski jezik i poslednja je previla moju majku, nakon što je ona otišla iz ovog sveta.
Nisam sigurna da je prenela moje reči svojim kolegama, tačnije glavnom hirurgu,  da im kao čovek opraštam, ali im kao neko ko pripada medicinskoj profesiji, ne mogu nikada oprostiti.

Veoma važno ! ( Zehr wichtig! Very important!)

Ove redove sam napisala sa željom da se tako nešto nikad i nikome ne dogodi, sa nadom da će se neko pozabaviti povampirenjem pojedinih bolesti koje su carevale u vreme dok nije bilo lekova kao što ih ima danas,  dok nije bilo znanja i stručnosti iz medicine na današnjem nivou i kad nije bilo medicinske opreme „svemirske“ tehnologije kao što je ima danas.
I naravno, ovi redovu su takođe, posvećeni mojoj mami.




Passau, grad u kojem su usahle jedne zelene oči - 3. deo





 Bogojavljenska  noć je. Napolju sneg pada, a meni san neće na oči evo već duže vreme. Konačno ustajem, sedam za kompjuter i pišem ove redove zbog kojih sam se danima dvoumila treba li da ih  napišem ili ne, ali je onda želja da se sazna istina pobedila.
Priča je sled prethodne dve o Passau, prelepom  gradu u jugoistočnom delu Bavarske, gradu na tri reke, u Nemačkoj, u kojem je moja majka radila, živela i u kojem je na kraju i umrla.
      Skoro ceo  svoj radni vek moja majka nije znala za bolovanje. Radila je sa povišenom  temperaturom, upalom pluća, a od gripa se uvek lečila i izlečila na nogama, radeći. Neću reći da je to bilo pametno, a ni korisno, jer su se posledice takvog odnosa prema sopstvenom zdravlju, osetile kod nje u kasnijim godinama.
      Moja mama je odsustvovala sa posla samo ako je trebalo  da ide na neku operaciju, a njih je, u njenom životu, na žalost,  bilo podosta. I nikad se nije plašila operacije. Valjda zato što je verovala lekarima, njihovom znanju i umeću. Kako našim, u otadžbini, tako isto i lekarima u Nemačkoj. Nikada nije rekla ni jednu ružnu reč na račun lekarske profesije. Naprotiv. Izuzetno je cenila sve koji su se bavili medicinom, valjda zato što sam i ja pripadala istoj branši.
     Godine su se nizale. Sa odlaskom u penziju njeni zdravstveni problemi su se uvećali. Kao i mnogi  penzioneri, nosila se isprva sa povišenim pritiskom i srčanim problemima, onda je došao na red emfizem pluća, pa insulin zavisan dijabetes,  da bi se završilo pojavom carcinoma na bešici, koji joj je operisan u klinici u Passau laserskom metodom,  tri puta. 
Zatim je na red došao karcinom pluća, zbog kojeg je izdržala tri nedelje teške hemoterapije, sada već u poodmaklim godinama. Imala je tad 76 godina.

Karcinomi, to se u medicinskom svetu zna, sporije napreduju kod starijih pacijenata, a neretko se i završavaju remisijom, pa i konačnim izlečenjem.
     Tako je moja mama živela sa svoja dva carcinoma kao sa najboljim prijateljima uredno pijući lekove, slušajući savete  i živeći svoj starački život i dalje na relaciji Passau – Perlez.

     Kada je bila u Passau dok su je noge služile, išla je na  izlete autobusom u razne delove Nemačke, koji se tamo često organizuju za pripadnike trećeg doba.
    Nikad joj nije bilo teško da putuje i po 12h, po sistemu od kuće do kuće, koji privatni prevoznici organizuju za naše gastarbajtere, da bi došla na godišnji odmor, kako je ona to govorila, u Perlez i da bi provela izvesno vreme sa nama, svojom decom i unucima  u letnjim mesecima. 
No ipak se veoma uredno vraćala u svoj Passau jer su je čekale redovne kontrole njenog zdravlja.

     Učlanila se u društvo za borbu protiv raka u Nemačkoj, bila je dugogodišnji prijatelj, donator, u okviru svojih mogućnosti, deci sa posebnim potrebama, takođe u Nemačkoj, ali i u Srbiji, svojoj otadžbini, nije zaboravila na zdravstvo.
     Donirala je auto za perlešku zdravstvenu ambulantu, da bi ekipa, koju čine doktor i sestra, mogli brže da stignu do  pacijenta na terenu.
      O tome nikada nije govorila, ali ja osećam potrebu da to sada kažem, iako je moja mama živela po onom starinskom principu; da ne zna desna, šta radi leva ruka.

     Kako je bila vesele prirode, uvek spremna za šalu i pesmu tako joj se i život odvijao nekako ustaljeno i smireno, uprkos brojnim zdravsvenim problemima. No, kako nevolja ne ide sama, kao višnja na torti, pojavio se novi karcinom kod moje mame, karcinom levog bubrega.
Znalo se i kako je došlo i zašto do njegove pojave, kao što se odmah znalo da će morati da se operiše jer je pravio probleme. Naime, stalna makrohematurija (pojava krvi u urinu), iscrpljivala je već godinama i bolešću iscrpljen organizam moje mame. Ipak, ona se nije predavala, a ni predala.

      Na predloženu operaciju odrstanjivanja obolelog bubrega je pristala odmah, tim pre, što joj je rečeno, a što je i istina, da je to, danas, u sadašnjim uslovima i razvoja medicine,  jedna rutinska operacija. Nefrektomija, hirurško odstranjivanje bubrega kod moje mame, je i trebalo da bude rutinska operacija, ali na žalost, nije ispalo tako.

Na zapadu se zakazane operacije sasvim normalno rade i u poslepodnevnim satima. Tako je i mojoj mami ova poslednja operacija bila urađena posle podne, jednog petka u oktobru prošle godine. Kako su mi rekli, odmah posle operacije, sve je prošlo u redu, po protokolu. 
Moja mama se probudila iz anestezije bez problema. Sutradan, posle 24h boravka na intenzivnoj nezi,  je prebačena na odeljenje. Čule smo se telefonom, petnaest minuta po njenom dolasku u sobu na odeljenju. 
Govorila je da je dobro, da je malo boli. Ja sam joj rekla da se odmara, da se ne kuraži previše, znajući da će ugrabiti prvu priliku da uradi sve što može sama, bez tuđe pomoći.
Tada sam poslednji put čula glas svoje majke. Sve je krenulo po zlu.

Posle 48h od operacije, kada su joj radili prvi zavoj, u nedelju posle podne, konstatovali su tešku infekciju rane. Bris koji su uzeli, a koji je bio gotov posle 48h, u utorak,  nije bio dobar.
Rana je bila inficirana bakterijom Clostridium prefringens, (Clostridium perfringens - Wikipedia, the free encyclopedia), bakterijom izazivačem gasne gangrene.

Kako sam svakodnevno, najmanje po tri puta dnevno zvala bolnicu da saznam šta se dešava sa mojom mamom, tako sam saznala da je došlo do ove infekcije jer je to, bukvalno slučajno, izletelo, osobi sa kojom sam razgovarala, baš u taj utorak, po dolasku rezultata.
Prethodnog dana, znajući da moja mama nije dobro, pitala sam doktorku treba li da dođem odmah, ona je rekla da ne bi znala da mi da odgovor na to pitanje, da bi, kada sam sa istom doktorkom razgovarala sutradan uveče, rekla: “Dođite“.
Tog  dana sam joj rekla da sam  viša medicinska sestra, samo iz razloga da bismo se što bolje razumele.

Naravno da sam odmah otputovala za Nemačku, u Passau.
Stigavši, samo sam ostavila svoj kofer u mamin stan i odmah otišla u bolnicu gde me je čekalo novo, neprijatno iznenađenje.

Kako  bakterija koja je izazvala infekciju rane nije reagovala na terapiju određenom vrstom antibiotika, to su  odlučili da je leče čistim kiseonikom, u hiperbaričnoj komori.

 Ipak, uspela sam da je vidim, na tren, dok su je vozili na kolicima kroz hodnik, da bi je hitno, helikopterom, prebacili u Minhen, u Neuperlach kliniku.
 Bila je u medicinskoj „komi“, sa svim mogućim cevčicama koje se aplikuju kod teških bolesnika.

Ko nije iz struke, rekao bi da vidi pacijenta kao iz američkih filmova na temu urgentne medicine.
 Ona mene, nije mogla ni da vidi, ni da čuje. Bio je petak.

 Igrom slučaja mamine prijateljice koje sam poznavala su takođe bile van Passaua, na odmoru u Srbiji. Bila sam potpuno sama, u tuđem svetu, u tuđem gradu, u stanu koji je bio prazan bez moje mame. O nemiru u duši, ne bih.

U ponedeljak sam otišla u Minhen da vidim moju mamu. Razgovarala sam sa jednim mladim, veoma otresitim lekarem  Dr A. Bogu hvala, znao je engleski i sve mi je lepo objasnio.
Lečenje je bilo uspešno. Mama je imala 3 terapije u hiperbaričnoj komori. Clostridium je uništen i na svu sreću nije uspeo, po njegovim rečima, da oslobodi kardiotoksin (poznato je da Clostridium perfringens oslobađa 12 toksina).
Njeno stanje je bilo stabilno, ali što se same rane tiče, defekt je veliki ( 45x18cm) i postojao je i otvor na peritonealnoj membrani ( trbušnoj maramici). 
Dr A. nije znao da mi kaže koliki je taj otvor, jer mi, rekao je, prenosi reči kolege hirurga, dok je on specijalista za hiperbarično lečenje.

 Posle sedam dana boravka u klinici Neuperlach u Minhenu, moju mamu vraćaju, na moju žalost, na kliniku u Passau, na odeljenje za intenzivnu negu.

    Bila je na aparatu za veštačko disanje, sa infuzorima mnogih lekova, monitoringom za praćenje vitalnih funkcija, drenažom rane, urokateterom,  kasnije nazalnom sondom i analnim kateterom, povremeno, više puta,  sa pokretnim aparatom za hemodijalizu jer je zdravi bubreg filtrirao samo tečnost, ali ne i ureu i kreatinin iz krvi, često visoko febrilna, nesvesna ni sebe, ni okoline i dalje uspavana u tzv. medicinskoj komi jer su joj svaki drugi dan, pod anestezijom  radili nekrektomiju rane (otklanjanje izumrlih delova tkiva izazvanih clostridijalnom infekcijom) u operacionoj sali.

Usput, kao šlag na torti, došlo je i do pojave rane od ležanja, dekubitusa, na sakralnom delu kičmenog stuba koji se takođe morao vrlo brzo previjati svaki drugi dan.
Bila je, kako bismo mi, koji smo radili u bolnici, na hirurgiji, ili na odeljenju intenzivne nege rekli, veoma težak bolesnik.

Ja to mogu odgovorno da kažem jer sam od celog svog radnog staža, a nije bio kratak iako je prekinut odlaskom u invalidsku penziju posle teške operacije, radila 20 godina na hirurgiji, od toga, deset godina na plastičnoj hirurgiji jedne beogradske i svetske renomirane bolnice i deset godina na oralnoj hirurgiji u jednom beogradskom domu zdravlja koji je prvi u Srbiji dobio i radio po ISO standardima.

 Nepotrebo je da naglasim da sam postulate rada na hirurgiji, ali i u medicini, apsolutno morala  da znam, da bih svoj posao obavljala pre svega lege artis ( poštujući nauku), a najposle savesno i odgovorno.

   Svakodnevno sam obilazila svoju mamu, poštujući pravila određena za odeljenje intenzivne nege klinike u Pasau. Svakodnevno sam imala i razgovore u vezi njenog stanja i zdravlja sa dežurnim lekarem, anesteziologom, ali ni jedan jedini put, za svih 30 dana, koliko je moja mama izdržala posle operacije, nisam uspela da stupim u kontakt sa lekarem, hirurgom, Dr. A.  koji je operisao, ili sa nekim od lekara, hirurga, koji su joj radili operativno previjanje rane, kako oni to tamo, u klinici Passau zovu OP, iako sam to svakodnevno tražila, molila.


Moram da naglasim da ne znam da govorim knjiški, gramatički, nemački jezik.
Nemački jezik sam naučila, u pokrajini  Donja Austrija (Nider Östereich), kao petnaestogodišnja devojčica kada sam prvi put bila na raspustu, kod moje mame. Znanje nemačkog jezika obnavljala sam svakog leta i zime u toku svoje srednje škole, a i kasnije, komunikacijom sa zetom Austrijancem,  kao i prijateljima iz Nemačke.
Govorili su, da se sasvim solidno snalazim i da mi je vokabular bogat.
To isto, govorili su i lekari u klinici Passau sa kojima sam svakodnevno komunicirala, mada, moram da naglasim, da je i znanje latinskog, stručnog jezika, olakšavalo naše uzajamno sporazumevanje.

Ono što sam htela da kažem ovim redovima je, da je sasvim sigurno, da su razumeli da insistiram da se vidim sa nekim od hirurga, ako već ne mogu da se vidim sa onim koji je operisao moju mamu, tim pre, što se posle samo 5 dana od njenog povratka iz Minhena, pojavila nova infekcija rane, ali ovog puta drugom bakterijom Pseudomonas aeruginosa (Pseudomonas - Wikipedia, the free encyclopedia), u hirurgiji dobro poznat i kao Bacillus piocianeus i to nakon postavljanja mrežice na defekt peritonealne membrane.

    Previjanje moje majke bilo je obavljano u operacionoj sali, svaki drugi dan, pod anestezijom i nakon završetka redovnog operativnog programa.
 To nije  i ne bi bilo sporno, da se ona iz Minhena nije vratila sa potpuno čistom ranom, što je iziskivalo jedan oprezan i poseban, strogo sterilan tretman, ako se imalo u vidu da je pre toga već imala infekciju iste te operativne rane i ako se znalo čime je rana bila inficirana.

     Poradovala sam se kada se kod moje mame uspostavilo spontano disanje, nakon tri nedelje, posle čega su joj uradili traheostomu ( otvor na dušniku koji ima komunikaciju sa spoljašnjom sredinom) i preko koje je spontalo izdisala.
    Za sve to vreme moja je mama i dalje bila nesvesna iako su mi lekari, anesteziolozi u intenzivnoj jedinici gde je ona ležala,  svakodnevno tvrdili da je doza za njeno tzv. medicinsko spavanje, smanjena na minimum.
Usput, sve vreme su bili u čudu, kako još uvek opstaje, živi,  pored toliko postoperativnih komplikacija.
Govorila sam da je moja mama borac, da se nikad ne predaje, ali da na žalost, ne zna, da je ovu bitku izgubila.

      Ovog leta, u Perlezu, dok smo sedele kao i uvek ispod dunje, u hladu, jednog predvečerja, rekla je da bi želela da poživi bar još dve godine. Sve je govorilo da će joj se to i ostvariti. Ali, nije.
Njen život se ugasio pet nedelja posle duge, neravnopravne borbe njenog organizma sa postoperativnim komplikacijama.
 Moja mama nije umrla  od  tri karcinoma od kojih je bolovala, ili od problema sa srcem koje je imala dugi niz godina i  nije umrla od starosti iako  jeste bila stara.
Moja mama je umrla zbog posledica komplikacija nastalih intraoperativnom infekcijom, infekcijom gasnom gangrenom, bolesti koja je harala tokom prvog svetskog rata.

Moja mama je u dvadesetprvom veku, završila svoj život kao nesrećan slučaj, jer to se tako vodi tamo gde joj je operacija urađena.
Do njenog poslednjeg dana nisam imala prilike da se sretnem sa lekarem koji je bio na čelu tima koji je operisao moju mamu.

Moja mama počiva u miru, na Siškom groblju u selu Perlezu, u Banatu, u svojoj otadžbini.
Završila je svoj gastarbajterski život i oprostila se zauvek od prelepog grada Passau, grada sa tri reke,  u kojem je živela i odživela  više od četiri decenije svog života.