Otvorih i ja svoje blogče, mislim blog na netu, kako se to sad lepo kaže u
sajber svetu. Za početak napišem sve lepo, te šta ću da pišem, te kako ću da
pišem, te o čemu ću da pišem, uglavnom, papazjanija neka bi bilo, jer, nemam
jednu sferu interesovanja, a to, definitivno nije dobro. Mislim, to svestrano
interesovanje za sve i svašta ne pali kod čitalačke publike.
I tako, da se, kao, zasladimo, napisah post na temu jednog jeftinog i jednostavnog slatkiša.
Mislim, dopašće se ljudima. Živimo u nekoj konstantnoj prostoproširenoj krizi, al, nije bilo tako.
I tako, da se, kao, zasladimo, napisah post na temu jednog jeftinog i jednostavnog slatkiša.
Mislim, dopašće se ljudima. Živimo u nekoj konstantnoj prostoproširenoj krizi, al, nije bilo tako.
Moja dobra drugarica pročitala taj moj prvi post, kaže, dopalo joj se, pa
me predložila za grupu, ovu iz naslova. Tako i ja, preko poznanstva postadoh
član jedne grupe, ono, kao Radovan, kad je postao član biblioteke, al, opet,
nije ista biblioteka.
Što sam se obradovala kad sam
postala član grupe, e to ne mogu da opišem. Ja i inače volim da imam osećaj
pripadnosti nekom ili nečemu jer skoro celi život uglavnom pripadam drugima,
sebi najmanje. No, neću da kukam, sama sam birala. Ovu grupu nisam, al,
priznajem, imponovala mi je.
Tu su, kao bili poznati blogeri, svi iz ove naše male zemlje i ja se osetih
važnom.
Čitam ja vredno šta ko piše, ostavljam komentare, al onako, iz duše,
iskreno, učim u hodu i pišem.
I radujem
se. Bože, kako sam se radovala kad mi blog poseti petnaestoro ljudi!!! A nemam
pojma da druge posete dnevno po pet stotina, bar tako kažu. Ja im verujem. Pa
iskusniji su od mene. A i brojke ne lažu. Prosto se smrznem od neverice kad
vidim da je na tom i tom blogu bilo više od dvesta hiljada ljudi.
Vidim, pišu ljudi kusur godina. Pojedini baš pišu, ono, kao da su ceo život
samo to i radili, imaju dara ime da im se proslavi.
Pojedini su čitani jer su oštri na jeziku. Ja to kažem za one koji znaju da psuju. Ja ne psujem. Moja najveća psovka je uvek bila; Sunce ti kalajisano, a to i nije neka psovka, a osim tog, to je psovka od pre potopa, pa kad bih je i koristila u nekom postu, svi bi skontali da sam istrošenih godina, a to, e to je već problem.
Pojedini su čitani jer su oštri na jeziku. Ja to kažem za one koji znaju da psuju. Ja ne psujem. Moja najveća psovka je uvek bila; Sunce ti kalajisano, a to i nije neka psovka, a osim tog, to je psovka od pre potopa, pa kad bih je i koristila u nekom postu, svi bi skontali da sam istrošenih godina, a to, e to je već problem.
Kako da prođe nečije pisanije koje
ima notu kabeze kad je ovo koka kola vek i generacija?
I šta traži neko među
blogerima i u ovoj grupi ko ne zna da psuje, al zato ume da upadne u patetiku,
a to smara.
I kako da neko ko nije prost, al u onom književnom smislu, ne u onom lalinskom, jer to kod njih znači glup, a dozvoljavam sebi da mislim da to nisam.
A možda ipak jesam, kad sam se oduševila ko dete kad dobije lizalicu, nekad, sad se ne bi oduševilo ni kad bi dobilo Ipad, ili ti neki drugi I, kad sam postala član grupe?
I kako da neko ko nije prost, al u onom književnom smislu, ne u onom lalinskom, jer to kod njih znači glup, a dozvoljavam sebi da mislim da to nisam.
A možda ipak jesam, kad sam se oduševila ko dete kad dobije lizalicu, nekad, sad se ne bi oduševilo ni kad bi dobilo Ipad, ili ti neki drugi I, kad sam postala član grupe?
Pa još kao, pitam za savet, kako da ja unapredim svoj blog, stavim onaj
RSS, vidim, ljudi solidarni. E, al nije baš tako. Doduše, da ne grešim dušu,
ima i takvih, kao i svuda i uvek, al ovaj, koji se jedno vreme bio raspisao, a
ja kao verujem, dečko zna, jak je u tome, šta više, ja ne mogu da mu budem
konkurencija ni pod razno ni u čemu, pa ga lepo zamolim da mi da smernice, uradiću sve sama, al nema
odgovora.
Čestitam mu ja Novu Godinu, red je. Seti se on i obeća, al, obećanje ludom radovanje.
Eh da, i on je član grupe u kojoj sam i ja.
Čestitam mu ja Novu Godinu, red je. Seti se on i obeća, al, obećanje ludom radovanje.
Eh da, i on je član grupe u kojoj sam i ja.
Znate šta je interesantno, što za bezmalo godinu dana, od kako pišem,
piskaram, nazovite to kako vam drago, na svom blogu, a napisah skromnih broj
postova, samo 69, dobih na sve postove ukupno 48 komentara!!
Pa se pitam u čudu pišem li ja to toliko dubokoumne redove da ljudi ostaju
bez komentara ili je naprotiv to toliko dosadno da samim tim ljudi i ostaju bez
komentara?
A moja grupa, volim da nešto čemu pripadam samim tim što sam u tome
zovem svojim, e to je tek priča za sebe.
Tamo ljudi najčešće lajkuju, to im ne oduzima vreme, ali mnogi to rade onako, po navici, znaju me. Znaju da sam, ako ništa drugo, bar napisala post bez slovnih, a i gramatičkih grešaka.
Većina, onih, raspisanih ,se i ne osvrne.
Tamo ljudi najčešće lajkuju, to im ne oduzima vreme, ali mnogi to rade onako, po navici, znaju me. Znaju da sam, ako ništa drugo, bar napisala post bez slovnih, a i gramatičkih grešaka.
Većina, onih, raspisanih ,se i ne osvrne.
Boje se konkurencije, možda i onda onako, ignorišu anonimusa. A ja još
stavila onoliki cvet koji se i iz aviona vidi, kao, da me ljudi prepoznaju, a
onda će tako možda da se zainteresuju.
Loša procena, moja.
Od solidarnosti koja postoji u svakoj grupi, nema ni S. Naravno, uvek ima
časnih izuzetaka.
Zašto ovo kažem?
Postavih jedan post za koji sam smatrala da je značajno da se sazna, šire.
Zamolih lepo svoje kolege, drugare iz grupe da dele, šeruju, kako ko voli, ne
zbog toga da bi se saznalo kako je živela život moja mama, već zbog toga što se
u moru svih mogućih događanja vezanih za politiku i ekonomiju kod nas i u svetu provlače važne, vitalne stvari koje
mogu koliko sutra da se događaju i ovde kod nas. Priznajem, a i navela sam,
post je malo duži, ali desilo se nešto što me je u krajnju ruku začudilo. Post
je prošao potpuno nezapaženo.
Sad, jesam li ja nepismena, dosadna, smarač i šta već ne, po sadašnjim
trendovima, ali, kad si pripadnik neke grupe i kad uputiš molbu, da li je
ljudski, drugarski, kolegijalno, da se to odradi ili sam ja to naučila u nekom
drugom svetu, u nekoj drugoj galaksiji možda?
Nećete ga naći u grupi, jer sam ga skinula posle 3 dana videvši da je
prošao kao i da ga nema.
I ne, nisam ljuta. Možda malo tužna, razočarana, a
opet i srećna sam jer sam i dalje naivna što mi i dalje daje snage da istrajem,
da verujem da je život, uprkos svemu, lep i da
ljudi čine grupu, a među ljudima u grupi u kojoj sam i ja ima divnih ljudi.
I volim što sam pozitivna , a ne melanholična, jer da sam melanholična onda
bi mi lajkovali ili čitali ono što
napišem, a opet, da se ne lažemo, svi pišemo da bi nas čitali, al, ako treba da
biram između psovki, šerovanja linkova o goloj vagini u koju se zabuljio
premijer, ili najobičnjeg prenošenja na papir impresija i znanja iz života, e onda ću uvek da izaberem ovo
drugo pa nek ostanem anonimna do kraja života.
Uostalom, niko me i ne bije po ušima da budem član biblioteke tj. grupe, a
niko mi nije ni bukliju kitio ( pitam se da li neki iz grupe znaju šta je
buklija), da joj se priključim.
Sve u svemu, dobro je ipak što ne plaćam članarinu i na kraju krajeva, mogu i da izađem iz grupe kad god mi se to prohte, zar ne?
Sve u svemu, dobro je ipak što ne plaćam članarinu i na kraju krajeva, mogu i da izađem iz grupe kad god mi se to prohte, zar ne?
I znate šta, uskoro će moj blog biti star
jednu godinu. Čuj, rekoh star, pa on je tek u povoju, starije odojče.
Ponosna sam što je to moje, starije odojče, pročitalo, posetilo, do sad, skoro deset hiljada ljudi i to bez onih RSS, DRMF, JPCG i drugih pomagala, za koje ne znam ni kako se zovu jer, ne volim skraćenice, tačnije, volim kad skraćenica ima u zagradi „prevod“, što znači da eto, ipak ima ljudi, koji su možda iz nekih drugih grupa, ali su došli, zalutali, nije bitno i posvetili su svoju pažnju, izgubili svoje vreme i na tome im hvala.
Ponosna sam što je to moje, starije odojče, pročitalo, posetilo, do sad, skoro deset hiljada ljudi i to bez onih RSS, DRMF, JPCG i drugih pomagala, za koje ne znam ni kako se zovu jer, ne volim skraćenice, tačnije, volim kad skraćenica ima u zagradi „prevod“, što znači da eto, ipak ima ljudi, koji su možda iz nekih drugih grupa, ali su došli, zalutali, nije bitno i posvetili su svoju pažnju, izgubili svoje vreme i na tome im hvala.
Neko je jednom rekao da samo telo stari, a duh nikad. Volim što je moj duh
još uvek mlad pa se ipak nosi, pliva, sa
mladim duhovima u mojoj grupi.
PS: Ako ste samo na trenutak pomislili da sam ovo napisala da biste došli
na moj blog, onda niste razumeli ove redove.