среда, 31. август 2016.

Jesam i nisam ili jedno pismo onom koji sve zna





Dragi Bože, kako više nisam dete, jer su moji roditelji već odavno negde tamo gde si im ti odredio mesto, na onom, "drugom" svetu, u koji neću da sumnjam da postoji, kao što neću da sumnjam i da tebe ima, pišem tebi, jer drugom kome nemam, a i drugi nemaju tvoju moć da stvari izvedu pravedno na čistac.
Zaglavila sam se negde, usput, u ovom mom životu koji si mi poklonio i malo malo pa me uhvati neki strah, malo malo, pa me zagrize savest i najzad, uz silne muke i nedoumice dođoh do spoznaje da treba da pomognem svakom, ako sam u mogućnosti, ali da ne treba da nosim tuđ teret na svojim leđima. Posebno ako sam time ugrozila svoj opstanak. Jer, hoću da verujem da ti meni nisi odredio da budem samo sluga svih, već prvo sebi da služim, po onoj; Bog je prvo sebi stvorio bradu. Znači, ako si ti u svima nama, onda ne činim nikakvu grešku ako tako i radim.
Dakle ovako stoji stvar Gospode Bože glede mene i mojih “problema”.

Jesam li čovek, iako sam žena?
Jesam.
Jesam li tražila da se rodim?
Nisam.
Jesam li ja obavezna da vodim računa o sebi?
Jesam.
Jesam li ja obavezna da vodim računa o drugima?
Nisam.
Jesam li ja izabrala svog "mračnog” druga?
Jesam.
Jesam li izabrala da bude bolestan?
Nisam.
Jesam li ja izabrala da rodim decu i da brinem za njih?
Jesam.
Jesam li izabrala da me strahovi mlave?
Jesam.
Jesam li ja uzrok tome?
Nisam.
Jesam li obavezna da druge stavljam ispred sebe?
Nisam.
Jesam li obavezna da sebi učinim život boljim?
Jesam.
Jesam li odgovorna za tuđ život?
Nisam.
Jesam li odgovorna za svoje reči?
Jesam.
Jesam li odgovorna za tuđe misli?
Nisam.
Jesam li obavezna da činim najbolje što mogu?
Jesam.
Jesam li odgovorna za krivu Drinu?
Nisam.

E pa dragi moj Bože, sve JESAM je moj izbor i konsekvence su moje.
Kao što i konsekvence svega NISAM nisu moje, jer nisu moj izbor.
To znači tačno to, da je krajnje vreme da prihvatim svoje JESAM i da prestanem da se lomim zbog svega NISAM.
Pa te molim, da me svaki put kad me kojom igrom slučaja “ugrize” savest, odmah drmneš i podsetiš da za to NISAM ima ko treba i da se lomi i da brine, a to nisam ja.
Kako ti sve znaš ne treba ovo da ti bliže objašnjavam.
Kao i uvek hvala ti na svemu!





уторак, 23. август 2016.

Piper sa mirisom bosiljka




- Ispržiću papriku za ručak. Toliko mi je vruće da nemam volju da se bakćem nečim previše komplikovanim po ovoj nesnosnoj vrućini. Uz salatu i mladi sir biće sasvim dovoljno, razmišljala je istresajući u sudoperu, juče kupljenu papriku na obližnjoj pijaci. Prodavca je pitala odakle je, jer joj se učinilo da su joj paprike, nekako poznate.
Naučila je mnogo o paprikama, od svog svekra koji je voleo da kaže da je odrastao u paprikarskom kraju, na jugu Srbije, u malom selu u Suvoj planini.
Piper, toj nam je bila glavna hrana. I leti, kad bude svež i zimi, sušen”.
Govorio je kako paprika tamo na bosiljak miriše, jer žene, domaćice, “kroz gradinu sade strukovi bosiljka”. Kako je ta paprika tankokora, kako je dobra za sve i kako je lek za dušu.

Čovek je rekao da je paprika iz okoline Aleksinca.
Upravo kako je i pomislila, razmišljala je držeći jednu, guravu papriku u ruci i mirišući je, dok je jedna gospođa gledala začuđeno.
Miris te paprike je podsetio na miris jednom davno prženih paprika čiji ukus nikad nije i neće zaboraviti.
...
Sve su isplanirali bez nje. Putovanje, dužinu boravka, vreme polaska. Valjda su mislili da ne treba ni da je pitaju o svemu tome jer su, kako su govorili, to radili da je iznenade, da je oslobode bilo kakvih obaveza. Njeno je bilo samo da spakuje prtljag za njih dvoje, za sebe i muža, kojem ni na pamet nije palo da je pita želi li ona da ide u to planinsko selo na godišnji odmor kojem se radovala kao nikad do tad.
Bio je to njen prvi, pravi, zasluženi godišnji odmor posle napornog i isrpljujućeg rada u bolnici. Ne. On i njegova mama su isplanirali sve u tančine. Ona, kao smerna snaja je trebalo samo da se zahvali na tome.
Negde u cik zore krenuše put Niša uzanim, starim drumom Bratstva jedinstva. Sedela je na sedištu iza vozača i gledala krajolik kojim su prolazili. Pokušavala je da u misli dozove sećanje na Šumadiju koju je videla davno, još kao mala devojčica. Razmišljala je kako i nije tako strašno što idu u to selo, jer ona je gradsko dete i u selu je bila samo jednom do tad.
Sećala se, kao kroz maglu da su šumadijska sela razuđena, a kuće, s brega na breg. Trebalo je hodati do prvog komšije.
Moskvič je savladavao veliki uspon za koji su joj rekli da se zove prevoj Mečka.
Ubrzo je videla tablu sa imenom mesta pored kojeg su prošli. Pisalo je, Ražanj.
Bio je poodmakao septembar i okolna polja su se zlatila od strnjike koja je ostajala iza rane berbe kukuruza po gde gde. Neke njive su već bile uzorane. Čudila se koloritu zemlje koja je na mahove bila crna, kao gar, ponegde crvena kao cigla.

Zastali su da se okrepe u Sićevačkoj klisuri, posle prolaska kroz tunele koji su joj izazivali, onako neosvetljeni, veliki strah.
Posedali su na kamene klupe sa isto takvim stolom. Gledala je u okolne planine koje su se krševito nadvijale nar rekom koja je dole tekla mutna, u kovitlacima i širokim virovima.
Nedaleko odatle pravila je slap preko brane, kod kamenoloma.
Na obroncima planine, koja je opasala reku sa obe obale, se još uvek videlo grmlje koje je menjalo boju iz zelene u svetlo smeđu.

Sve su to jorgovani. Doći ćemo jednom u maju,  kad procvetaju beli i lila jorgovani   i cela klisura sa njima.  Da vidiš kako je priroda na čaroban način oplemenila sve ove stene i goleti. Nema nigde, do ovde, ove lepote”.
Sećala se reči svog svekra, koji je primetio da ona pomno razgleda okolinu.

Približavali su se svome odredištu. Rekli su da još samo treba da se savlada uspon preko Kurila, kako se zvalo veliko brdo iznad Bele Palanke, a kojim je vodio put u malo selo Oreovac, na obroncima Suve planine.
Put je bio vijugav, posut kamenom i zemljom, za dubokim kolotrazima od zaprežnih vozila. Sa obe strane puta rasla je belogorična šuma u kojoj su prevladavala hrastova stabla, bukva, ruj i dren.
Ona to tad još nije znala. Njoj je to bila “obična” šuma. Tek kasnije će naučiti da po listu raspoznaje skoro svako stablo u šumi, zahvaljujući svome svekru koji je voleo prirodu i sve u njoj i malo je reći, obožavao svoj rodni kraj.

Prošli su pored kuće koja je “visila” na jednoj steni.
To neki čudak pravi vikendicu”, objasnio je njen svekar.

Vozeći vrlo lagano, dok su točkovi poskakivali preko kamenja na drumu, zaokrenuo je na levo moskvič, polako ulazeći u selo koje je još uvek, reklo bi se, spavalo.
Put kroz selo je bio razlokan od vode i kolskih točkova.
Začudila se činjenicom da je selo bilo ušoreno. Bar joj je tako delovalo na prvi mah.
Kuće su bile južnjačke, sa drvenim, lučnim verandama na kojima su visile dugačke niske crvenih paprika.
Bilo je rano jutro. Čula su se zvona stada negde sa strane i po neki zakasneli petao.

Uskoro su se zaustavili ispred jedne drvene kapije neposredno blizu centra sela, iza koje se nazirala široka staza zarasla u koprivu i zdravac.
Majka je žurno izašla iz kola i odlučnim pokretima otvorila kapiju. Auto je nastavio do široke, gvozdene kapije na kojoj su stajali ćirilični inicijali ŽM, zaustavivši se ispred i čekajući da majka otključa i ovu kapiju da bi auto nesmetano ušao u široko, betonirano dvorište.

Jutro je prošlo kao u dahu. Smestili su se, razmestili stvari, a onda su odjednom počeli da dolaze komšije.
Vesti su se selom pronele brzinom munje; Stigli su Mida i Desa sa sinom i snajom.
Sve su ih dočekivali ispred kuće, gde je u dvorištu, pod vinjagom, bio mali gvozdeni sto sa mermernom pločom i okrugle, plastične stolice koje su ličile na afričke bubnjeve.
Muškarci bi donosili po flašu rakije u ruci, dok bi žene nosile, koja činiju, koja tanjir sa velikim kriškama ovčijeg ili kravljeg sira.
Jedna je donela veliku, vruću, zlatnožutu, sveže ispečenu pogaču.
Reče da je iz vurnje.
Nikad nije čula za taj izraz do tad i nije znala njegovo značenje.
Ubrzo je saznala da je to zemljana furuna za pečenje hleba koju je imalo svako seosko domaćinstvo u selu.

Pričali su njoj do tad nepoznatim narečjem. I nekako kao da su se utrkivali ko će kome da što pre ispriča novosti kojih je bilo sa obe strane.
Ona ih je gledala kroz zavesu na prozoru sobe u kojoj je bila. Niko je nije pozvao da im se pridruži, a nju je bilo stid da to uradi sama.
  • Vidomo ti snajku, kad si ulezal u dvor. Ubava, al, rek'l bi, džgoljava, sitna.
  • S'g ću je oknem, pak ćeš ju vidiš, da sedne s' nas, da oratimo svi.
Svekar je pozva po imenu da izađe. Posedali su svi oko sofre; ona, njen muž, njena svekrva, komšija i njegova žena. Smeškala im se i gledala ih radoznalo kao dete koje prvi put vidi interesantnu igračku.

Žena je brzo govorila i osmehivala joj se sve vreme kroz krezavu vilicu, muškarac je pušio neku cigaru bez filtera koja je imala jak, štipajući miris koji se uprkos svežem planinskom vazduhu osećao i koji je nekim nevidljivim lahorom završavao baš ispred nje.
  • Uzni si sirenje. Sveže, ovčo, nutkala je komšinica Smilja.
  • Probaj si raćiju, domaća, od slivu. Ovoj nema u tvoj Beograd. Sluša li te bašta? Nemoj ni l'žeš, znam ja Midu cel život, izgovori komšija u dahu.
Razumela ih je svaku drugu reč i kako tako povezivala značenje trudeći se da im ispravno odgovori. Zastala je kod pitanja; Sluša li te bašta?

Ona nije imala baštu. Imala je samo nekoliko saksija sa cvećem u malom stanu, sobici u kojoj su ona i njen muž stanovali.
Svi su se smejali njenom odgovoru. I njen muž. Grleno, dečje. I ona se sama smejala, a da nije znala šta je to smešno?
  • Bašta, po oreovački, reče joj svečano svekar, je otac, tata.  S. te pitao da li te ja slušam? Jesam li dobar spram teb'?
Shvatila je da njen sekar uživa u svom domaćem govoru i razgovoru u sredini iz koje je potekao, jer se neki zadovoljan osmeh širio njegovim licem koje nikad nije izgubilo gorštačke crte i jer ga je ne primećujući prevodio sa primesama istog narečja.

Taj prvi dan u selu Oreovac, na Suvoj Planini je protekao u diskretnom predstavljanju snaje, Beograđanke. Stanovnici sela su se trudili da je svi vide, neki i daruju, jer, dobila je svoju prvu nisku crvenih, nanizanih paprika od tetka Ruže.
  • Toj ti je p'k za zimu. Da si ih puni'š sas meso ili pilav, ma kakvo očeš, sama. Da si napraiš trljenicu s praziluk, da si...
Čula je kroz prozor sobe, u kasnim poslepodnevnim satima gde njen svekar nekom govori da ćemo sigurno doći.

Pili su popodnevnu kafu, svi, ispod vinjage kad su obznanili da su pozvani na večeru, kod njegovog brata i snaje.
  • Pred veče, sa planine dune vetar koji u selu zovu Noćnik, pa mora da obučeš džemper, ili da se nečim toplim ogrneš preko leđa. Evo ti ovo džube, nek bude tvoje, rekla joj je svekrva dajući joj u ruke jedan prsluk.
Prsluk, džube, kako ga je ona nazvala, spolja je bio od tamnoroze žerseja, kojim su bile oivičene i ivice oko ruku. U predelu struka, po sredini, visile su dve trake od istog materijala, koje su služile umesto dugmeta, da vežeš, kako joj je rekla, mašnu. Ispod je to bio pravi seoski, kožni gunj.
Verovatno neki star, koji je ona preradila uz pomoć onda, modernog žerseja. Prijao joj je, jer se hladnoća uvlačila u kosti, neprimetno i nenadano posle sunčanog dana.

Čekali su da domaćin objavi da polaze. Mrak je uveliko padao i okolnu tamu razbijala je samo sijalica koja je svetlela iznad ulaznih vrata u kuću.
Selo je tonulo u noć.

Svekar je išao napred, noseći veliku baterijsku lampu i osvetljavajući put kojim su hodali. Prst pred okom se nije video. Nikad do tad nije videla toliko tamnu noć.
Iako je na nebu bilo bezbroj zvezda, što je govorilo da je bilo vedro, nije bilo mesečine. Tek tu i tamo, videlo bi se po neko čkiljavo svetlo kroz neki mali prozor na nekoj seoskoj kući pored koje su prolazili.
  • Zar u selu nema nikakve rasvete, upitala je svekrvu koja je išla ispred nje?
  • Ima. Jedna sijalica u donjoj mali, jedna u centru, ova pored koje smo prošli i jedna u gornjoj mali.
  • Selo je podeljeno na tri dela, male, kako ovde kažu. Ima nešto oko 120 kuća i negde oko šeststotina duša preko godine. Za vreme raspusta taj broj se poveća za najmanje još trećinu, dodao je objašnjenje svekar.  
Njen muž je ćuteći koračao iza nje pazeći da se ona ne spotakne o neki kamen kojih je na putu bilo, a koji su se u mraku veoma teško razaznavali.

Uskoro su skrenuli na levo i tu se moglo videti svetlo neke sijalice koje je dolazilo sa desne strane. Prošli su pored neke živice i obreli se u omanjem dvorišu ispred kuće, čija su vrata bila otvorena i u kojima je stajao svekrov brat i sa osmehom na licu im poželeo dobrodošlicu. Od ulaza u samu kuću delilo ih je nekoliko stepenika napravljenih od starih, crvenih cigala.

Ušli su u veliku u belo okrečeno prostoriju, sa malim prozorima na kojima su visile bele, vezene, kratke zavese. Sa leve strane, a opet na sredini prostorije, je bio postavljen ogroman sto, sa velikim klupama sa obe strane.
Sa desne strane, stajale su poređane jedna do druge, žena svekrovog brata, tetka Grozda, njegova majka i najmlađa kći.
Sve su im pojedinačno pružile ruku za pozdrav i kad su se svi izrukovali, domaćin, reče gde će ko da sedne.

Sto je već bio postavljen i sve je mirisalo na neverovatno lep miris pržene paprike.
Na sredini tog velikog stola stajala je ogromna šerpa, u kojoj se do vrha, zlatila pržena paprika sa jajima.
Nedaleko od nje, stajala je druga, manja, sa takođe prženom paprikom, ali bez jaja.

U jednoj činiji su bile poređane lučene paprike, duguljste, dok su se u jednom ovalnom, belom, starinskom porcelanskom tanjiru izdužile dugačke, peckane ljute paprike. Videlo se da su ljute, a i miris ljutine se osećao u vazduhu.
Okolo šerpi su bili poređani veliki, beli, duboki, od debelog porcelana tanjiri u kojima su ležale kriške sira. U svakom različite debljine. Rekoše da je ovaj deblji, ovčiji, onaj tanji kravlji, a najtanji, kozji sir.

U drugim, istim, velikim tanjirima, stajalo je nešto što je ličilo na gustu pavlaku, za koju rekoše da je urda.
U jednom belom tanjiru je stajao sitan sir, za koji rekoše da je vurda. Bilo je tu celog paradajza, salate od paradajza, salate od praziluka koja se jela kašikom.

Interesantno je da su tanjiri iz kojih su gosti jeli bili duboki, ali mali. Prvi put je u životu videla duboke, male tanjire. Kao za decu, pomislila je. Ali bili su lepi, onako mali, porecelanski, sa slikom nekog cveća na obodu.

Na jednoj velikoj dasci u svoj svojoj, kraljevskoj veličini, stajala je velika, okrugla vekna hleba. Videlo se da tek je izvađen iz furune, jer se prostorijom širio svež miris tek ispečenog testa.

Nikad pre, a nikad ni posle te večere, nije jela slađu, ukusniju i lepšu prženu papriku, razmišljala je dok je laganim pokretima seckala papriku da spremi ručak za taj dan.

Od tog dana i njoj je najomiljenija postala paprika, piper, sa juga. Valjda zato što u sebi nosi mirise bosiljka, planinskih trava i lekovitog bilja gde raste i gde je gaje kao kraljicu svojih gradina.
Gde joj kroz redove, da joj prave društvo sade bosiljak, kadifu i lepog glišu, a ustvari je, sadeći cveće kroz redove paprika “štite” od uroka.
Gde ustaju pre sunca da bi je kroz vade vodom napojili.
Gde je čiste od svake travke da noga kad ideš kroz redove paprike, pipera, kroz gradinu, stane na čistu zemlju.
Gde znaju da odgaje najukusniji piper u cel svet.







уторак, 9. август 2016.

Kako jedna teta Goca menja imidž Čikaga





Kad se pomene Čikago, svima najčešće odmah na pamet padne grad, poznat širom sveta po Eliotu Nesu, čoveku koji je svoj život posvetio borbi sa kriminalcima, a koja je ovekovečena u kultnoj seriji “Nesalomivi”, grad zapamćen po najpoznatijem gangsteru svih vremena Al Kaponeu,  poznat po gangsterskom obračunu na Dan zaljubljenih. Danas je Čikago poznat kao prebivalište najveće srpske zajednice na severnoameričkom kontinentu.
Ali, ovo nije priča o tom Čikagu. 
Ovo je priča o njoj u “Čikagu”.
...
Pre neki dan prošla je pored mene žurno, gurajući kolica sa manjim dečakom u njima, dok je tik, uz njeno rame, bezmalo iste visine kao što je ona sama, žurno hodao još jedan dečak u nameri da održi njen tempo hodanja. Učinila mi se poznatom odnekud. Nastavila sam da hodam dalje, ali mi je njen lik i dalje stajao ispred očiju i u trenu sam se setila.
To je ona, Konobarica iz jednog sokobanjskog pansiona. Nisam joj znala ime, ali sam je se setila jer, ja jednostavno ne mogu da zaboravim one koji na mene ostave veoma dobar utisak, utisnu neki svoj pečat za pamćenje.
Nju sam zapamtila po osmehu. Širokom, sa kojim nas je dočekala kao da se vidimo po ko zna koji put i kao da nas poznaje u najmanju ruku više od jednog života.

Bilo je to hladnog, zimskog februarskog dana. Došli smo sa namerom da ručamo, moj sin, unuk i ja. Vetar je duvao sa Ozrena i mi smo, prvi put, žurno ušli u sokobanjski pansion “Čikago”, koji se nalazio nedaleko od apartmana u kojem smo otseli. Dočekala nas je ona, žena, devojčica tek, rekli biste, ali sa bisernim osmehom koji se širio preko njenog lica i sjajio i u samim očima.

Izvolite, dobro došli”, uskoro se začuo njen prijatan glas. Ne malo zatečena, pogledala sam je malo bolje i vrlo brzo shvatila da njen osmeh i njena dobrodošlica nemaju ni izgled ni prizvuk samo jedne profesionalno obučene osobe. Ne.
Ona nas je zaista dočekala kao da se vidimo po ko zna koji put i kao da se nismo dugo videli pa ne može da sakrije svoju radost jer smo se ponovo vratili.
Ubrzo sam shvatila da tu, vitku, mladu ženu, krasi ne samo lep osmeh već i veoma izražena profesionalna spretnost, uljudnost i brzina u poslu.
Iz restorana tog sokobanjskog pansiona izašli smo prezadovoljni uslugom i svim što ide uz to, sa namerom da se ponovo vratimo.
I naravno, vraćali smo se. Presudilo je to vrhunsko, lepo ponašanje mlade Konobarice sa uvažavanjem gosta, ali bez preterane servilnosti, već sa manirom odmerene, školovane osobe, koja zna da vlada i svojim poslom i ponašanjem.
Naravno, bili smo i veoma zadovoljni menijem koji nam je na pravi način dočarao ukus specijaliteta sa juga naše zemlje.

Ovog leta je moj unuk izrazio želju da opet idemo u taj sokobanjski pansionski restoran na ručak. Zapamtio je da je tamo jeo odlične domaće kobasice sa roštilja. Prijatno smo se iznenadili jer nas je u holu restorana dočekala upravo ona, “naša” nasmejana Konobarica. Nedugo zatim, upitala sam je za ime. Rekla je da se zove Gordana, ali je svi znaju kao Gocu.
Ne treba ni pominjati da je sve bilo par exelans opet, zahvaljujući njoj i njenoj profesionalnoj spretnosti, začinjenoj lepim ophođenjem i nezaobilaznim “zaraznim” osmehom na licu.

Moglo bi se reći da sam bila gost u 90% sokobanjskih restorana, kao i da sam se upoznala sa ukusom hrane servirane u njima, sa uslugom konobara i njihovom odnosu prema gostima. O svima imam neki svoj “sud”.
Kako je i moj unuk imao prilike da pojedine od njih poseti u toku ovog raspusta, jedno veče je, dok smo sedeli u jednom od restorana u kojem on nije bio do tad, a u koji smo svratili jer je on “strašno” ogladneo posle vožnje u luna parku, započeli smo razgovor upravo o konobarima. On je kao iz topa rekao da je za njega najbolji konobar teta Goca iz restorana pansiona “Čikago” kao i da je najbolja hrana za njega baš tamo, u Čikagu.

Sutradan smo otišli u “Čikago”, sokobanjski pansion na uglu naše ulice. Samo zbog nje, teta Goce i ovi redovi su posvećeni njoj.

Zamolila sam Gocu da pišem o njoj i njenom radu na ovom mom blogčetu jer sam mišljenja da o velikim, “običnim” ljudima treba pisati. Uz stidljiv smešak je pristala.

Goca je mama dva dečaka, jednog od 3 i jednog od 10 godina. Završila je ugostiteljsku-turističku školu u Sokobanji koja se nalazi u sklopu sokobanjske gimnazije. Ima tridesetdve godine, ali izgleda bar deset godina mlađe, živi u Sokobanji u skladnoj porodičnoj zajednici.
Ima baštu kod kuće u kojoj radi složno sa svojom svekrvom i ukućanima jer, kako kaže, onda znaju šta jedu.
U pansionu Čikago, radi od njegovog otvaranja, a tome je već dvanaest godina. Zadovoljna je poslom, čak iako ponekad radi po celi dan, ali, plata je zadovoljavajuća i fiksna, kako leti, u vreme sezone, tako i zimi kad je promet gostiju manji.
Pansion u kojem radi se nalazi na uglu ulica Svetozara Markovića i Ljube Didića i ima prelep pogled na Ozren.
U letnjim mesecima gosti pansiona imaju u sklopu pansionskih usluga i bazen koji ima prigodne prateće objekte i veoma je čist.

Kao neko ko je mnogo puta bio u prilici da koristi samo restoranske usluge pansiona “Čikago” mislim da je teta Goca, kako je zove moj unuk, doprinela da on postaje sve više omiljena sokobanjska destinacija jer, ljudi vole da vide nasmejane ljude.
Posao konobarice je posao koji iziskuje sve vreme izuzetnu pažnju, dobro pamćenje i veoma dobru percepciju. Veoma je naporan jer se radi sve vreme u hodu, bez stajanja.
Nije lako biti mama, supruga, domaćica, baštovanka, a onda otići na posao na kojem sve vreme špartaš uzduž i popreko i služiš goste koji su raznorazni, sa prohtevima, zahtevima, sa željom sad ili odmah, a pri svemu tome, doći i biti nasmejan i raditi kao da si tek stigao, naspavan i odmoran, a nisi.

Goca je Konobarica koja je svojim radom i profesionalnim znanjem i ponašanjem izdigla svoju profesiju na jedan viši nivo čime je doprinela da je upamtimo i da upravo zbog nje dolazimo u restoran pansiona “Čikago”.

Znate, osmeh ne košta ništa, a daje veoma mnogo, a osmeh na Gocinom licu, dok radi, je neprocenjiv.
I znate šta još, pamti se. Mnogo duže od ukusnih, sokobanjskih, tankih kobasica sa roštilja, jer, kobasica ima svuda, ali osmesi postaju sve ređi.

Zato ih treba deliti, štedro, kao što to radi ona, Goca, Konobarica u pansionu “Čikago”, dok radi svoj posao predano i maksimalno profesionalno.

Ukoliko  vas neki namerni, ili slučajni vetar nanese u Sokobanju, obavezno svratite u "Čikago" jer tamo ćete biti usluženi na nivou i platićete sve, osim Gocinog osmeha. On ne košta ništa, ali verovali ili ne, vredi neizmerno.
 On je, kao  ona slatka trešnja na vrhu torte.



PS:
 Ovo nije plaćen post, ali je vlasnik pansiona “Čikago” upoznat da se njegov pansion pominje u ovom tekstu. Sve slike, osim slike u zaglavlju, su autorski primerci.


петак, 5. август 2016.

Misli dobro...





Može li se objasniti značenje reči dobro?
Meni je to nekako jednostavno za objašnjavanje i potpuno jasno.
Dobro je sve ono što nije loše, što nije zlo?
Ima smisla, ima.
Ali, šta je onda loše, šta je zlo?
Loše je, zlo je, sve ono što nije dobro.
Lepo.
Znači igraćemo se žmurke, tačnije pronalazićemo objašnjenja za obe reči tj. pojma.
Malo ćemo da filozofiramo, a ako budemo imali dobre volje možda ćemo se i pronaći negde na sredini.
Čuj ovo, dobre volje. Kakva je to dobra volja koja bi nas odvela do te, neke sredine u razmišljanjima? I kako ćemo se sresti na pola puta ako svako drži svoju stranu i tvrdo stoji pri svom stavu?

Hm, stav, ili pozicija. Nešto čime se mnogi kite, kao perjanicom u šeširu.
Što krući, stav, precizno, to rigidnije razmišljanje.

Rigor, reč latinskog porekla koja označava ukočenost.
Ja je odmah povezujem sa stanjem, rigor mortis - mrtvačka ukočenost.
Pa idem još dalje, ako sam kruta, nisam li mrtva?
Mislim, živa sam ja, ali imam stav koji me usmrćuje, koji me na neki način čini mrtvom iznutra, jer sam kruta.

Samo da ponovim mudre reči jednog mislioca; Čovek koji ne menja svoje stavove, nije čovek, već spomenik.
Meni bilo dosta, kad sam ovo pročitala. Kratko i jasno.
Nego, da se vratimo mi na dobro.

Mnogi kažu da je dobro sve ono što prija svakom od nas. Ja u to verujem i prihvatila sam da o dobrom razmišljam na taj dobar, prijatan način.
Samim tim je sve ono što je u suprotnosti sa tim je loše, zlo. Premda ova reč, zlo, oslikava mnogo neprijatniju gradaciju od one loše.
Loše, po meni, je nešto što se desi u trenutku. Zlo je nešto što se “ukorenilo”, utaborilo, zacementiralo i traje, bez saznanja o dužini tog trajanja..
Mnogo lošeg iznedri zlo, u manjem ili većem obimu.

Dobro i zlo su suprotnosti, to i vrapci znaju. Međutim, ono što vrapci ne znaju je, da nemamo svi isto razmišljanje vezano uz reč dobro ili uz tu, tešku reč, zlo.
Ja npr. uvek kad se u nečijoj rečenici, izjavi, pojavi reč dobro, to vezujem za prijatna dešavanja ili očekivanja.
Ima onih koji u tome ne vide to isto već u svojim razmišljanjima traže rep koji ta reč, DOBRO, vuče, da bi se za to uhvatili i onda raspreli diskusiju na temu.
Što bi rekla moja mudra Zaratustra; Traže dlaku u jajetu.
Mi bismo danas to rekli; Čitaju između redova, vrlo često izgovorenih.
Ili, vide ono čega nema.
Ili, stvaraju pretpostavke.
Ili, traže đavola. Mrzim i ime da mu pomenem, a ne još i zapišem, ali, ovog puta mora.

Umalo da se upecam jednom i da se “zakačim” u raspravu, a samo apropos jedne napisane rečenice; Mi smo odgovorni za reči koje izgovorimo, ali nismo odgovorni za osećanja koja one izazovu.
Preciznije, izgovorene (napisane) reči jesu moje, ali osećanja koja one probude u nekom, nisu.

Znači, ja nekom kažem; Skači u govna i on skoči, ja sam odgovorna za njegov skok u govna?
Mogli bismo sad na ovu temu da razvijemo raspravu, ali ako se vratimo na početak, na ono DOBRO, onda ćemo upravo stog hteti da biramo reči u međusobnoj komunikaciji.
Pisala sam već na temu moći koju reči imaju.

Tako ovih dana, reče neko staru, tradicionalnu želju koja se nekad izgovarala mal ne svim devojčicama, koja u izvornom obliku glasi; Da Bog da se dobro udala!
Nije čovek iskoristio reč Bog i sve se mislim, da jeste, šta bi tek onda bilo. Kolika bi se tek onda digla frka? “Kuka i motika”? Možda.

Isto tako se mladom momku, junoši, kad mu “stigne” vreme za ženidbu govorilo;
Da Bog da se oženio čestitom devojkom i lozu produžio!

E sad da se malo pozabavimo tim lepim tradicionalnim mislima pretočenim u reči kao dobre želje, jer one to jesu.

Nekad, mnogo davno kada su vrednosti bile potpuno drugačije od ovih današnjim, kad bi neko poželeo devojci da se dobro uda, to je značilo da ODE U KUĆU u kojoj neće oskudevati, što bukvalno znači, da neće nikad biti gladna.
To nikad nije isključivalo rad, da bi se imali puni tanjiri. Devojke su to sasvim dobro razumele jer su od malena učene da rade, pridonose, privređuju, shodno svojim fizičkim mogućnostima.

Kako je vreme prolazilo, kako su se vrednosti menjale, ova želja je dobijala neke nove temelje koji su podrazumevali da se udaš za onog ko će te voleti, poštovati i čuvati kao cvet.

Kako je vreme dalje prolazilo i kako su se vrednosti menjale tako je želja izrečena nekoj devojci da se dobro uda “označavala” da; nađe nekog ko će da joj omogući da ima od 'tice mleko, a i više ako joj se ćefne.

Međutim, kako je vreme prolazilo i devojke su se menjale pa su od onih čednih, smernih, radnih, vrednih, domazluku vičnih, postajale sve manje vične u svakolikom radu, a sve više spretne u ukrašavanju i isticanju svoje spoljašnjosti i sticanju nekih drugih, sportskorekreativnih osobina savladanih uz pomoć call centara, jakuzija i eskort putovanja sa ciljem dobrog ulova, pardon, “dobre” udaje.
Te devojke kad bi im neko poželeo želju; Da Bog da se dobro udala, već bi videle sebe pored nekog zgodnog, lepog Adonisa sa džepovima iz kojih neprestano ispadaju SAMO krupne novčanice. Videle bi široke plaže Mauricijusa i ostalih egzotičnih, belosvetskih letovališta, poslugu u stilu donesi-prinesi, firmiranu garderobu, spa centre i vile širom sveta u kojima je ona njegova kraljica, a on njen kralj Mida.
Ukoliko baš i ne bi bio sličan Adonisu, progledale bi mu kroz prste četvrt veka, ili više starosne razlike, zarad debelog konta u banci.

Naravno, takvom vidu naobrazbe, na svu sreću, nisu podlegle sve devojke.
Mnoge su se usavršavale kulturno i profesionalno uz očuvanje i tradicionalnog.
Takvim devojkama je želja; Da Bog da se dobro udala značila da nađu ljubav svog života, svoju drugu polovinu, svog "princa na belom konju" koji će je voleti i poštovati i čije će joj rame bitri oslonac.

Neke su se opet usavršavale profesionalno sa težnjom da prevaziđu ne samo sebe same već i sve postojeće i nepostojeće polove.
Ove potonje u toj želji; Da Bog da se dobro udala, vrlo često čuju i vide uvredu na svoj račun.
Poistovećuju se same sa onim gore opisanim kojima je dobra udaja vezana za debeo bankovni račun i sve pride.

Da ukratko rezimiram. Ona reč DOBRO, po svemu sudeći u sebi, kod mnogih, nosi različit način razmišljanja o dobrom.
Kako stvari stoje, često u ljudima uskovitla gomilu oprečnih misli u odnosu na svoje značenje.

Sad opet, onaj ko nekome poželi DOBRO, zaista nema nikakve veze sa mislima onog ko je tu reč razumeo na svoj način.

Suština je da bismo živeli u miru sa sobom i drugima o svim željama koje u sebi sadrže reč dobro, dobro treba i da mislimo, vidimo, želimo sami.
Mudri otac Tadej, iguman manastira Vitovnica, je rekao svojevremeno; “Kakve su ti misli, takav ti je život”.

Ja stvarno, najstvarnije, ne razumem zbog čega pojedinci imaju potrebu da čak i u reči DOBRO traže skriveno značenje, a posebno neko ružno, loše, zlo.

Svima nama će biti onoliko dobro koliko dobra dajemo drugima ili mislimo dobro, baš kako su stari i govorili; “Misli dobro, dobrome se nadaj”!
Koliko je to Dobro i kakvo je, očito je do nas.