петак, 28. децембар 2012.

Passau, jedan proživljeni život 2.deo




           Passau je mali grad u Bavarskoj,  u južnom delu Nemačke, u koji je davnih sedamdesetih godina prošlog veka, oduševljena njegovom lepotom, odlučila da, trbuhom za kruhom, nastavi svoj gastarbajterski život  moja majka.
Oberhaus Passau
          Bila su to vremena u kojima smo svi živeli u jednoj zemlji bratstva i jedinstva i u kojoj je, čak i danas poneki tako pričaju, tekao med i mleko. Po tome, nekako dođe, da je moja mama otišla tamo, u Passau,  tražeći preko hleba pogače. No, nije bilo baš tako.

Moja majka je, posle 14 godina rada, postala višak radne snage, zamislite, kao prodavac na pijačnoj tezgi, jednog ondašnjeg vodećeg trgovačkog preduzeća. Kada bi pričala, veoma retko doduše,  zašto je došlo do toga da ostane bez posla, svako iole malo obrazovan bi shvatio da je bila izložena beskrupuloznom mobingu, kako se to danas stručno naziva, a onda su to, samo šaputajući govorili, da je to mentalno maltretiranje na poslu, začinjeno i po nekom ucenom.
         Moja majka je bila veoma lepa i mlada žena u to vreme, sa prelepim zelenim očima, crnom prirodnom talasastom kosom, udata do duše, ali to nije ometalo neke određene strukture, kako su se nazivali u to vreme ti drugovi, da ušićare ako mogu, zaštićeni svojim položajem, a i “debelom” zaleđinom, po nešto, onako, sa strane.

Kako to kod nje, moje majke, nikako  nije prolazilo, e onda su se Vlasi dosetili pa je premestili sa mesta poslovođe prodavnice na mesto pijačnog prodavca na Cvetkovoj pijaci, a najposle , kako je ona istrajavala, a njihov bes rastao, našli su modus da je i oteraju sa posla tj. da joj daju otkaz.

Dotične strukture nikako nisu htele da shvate da je moja majka imala dignitet ili ti, samopoštovanje, jer, Bože moj, to je bilo rezervisano za njihov soj, a ne za radničku klasu.

        U to vreme ja sam završavala osmi razred osnovne škole i spremala sam se za upis u gimnaziju ili učiteljsku školu.
No, kako su deca tada često upisivala srednje škole po želji svojih roditelja, tako sam i ja upisala srednju medicinsku školu, jer, govorili su,  šta ću biti posle gimnazije? 
Sa srednjom školom imala bih obezbeđen posao, dok bih sa gimnazijom morala da se školujem i dalje, a to dalje, u radničkoj porodici kojoj sam i ja pripadala, gde je moja mama ostala bez posla, bilo je veoma daleko i  nezamislivo.
Tako me moja mama opremila za polazak u prvi razred srednje škole i nakon nekoliko dana po mom polasku u istu, otputovala u  Austriju, u potragu za novim životom, novim poslom i novom egzistencijom koja bi meni i mom bratu obezbedila udobniji i bolji život.

Klosterneuburg
       Započela je svoj, mnogi gastarbajteri kažu, težak život uz gorak hleb u malom, prelepom gradiću Klosterneuburgu, udaljenom od Beča samo dvadeset minutnom vožnjom međumesnim vozom, koji je polazio sa stanice, onda, a i danas znane pod imenom Franz Josef  banhof. Tu, u tom mestu je radila skoro šest godina, ali je, nakon jednog izleta do prelepog grada na tri reke, Passau, odlučila da se preseli u isti i da tu nastavi svoj gastarbajterski život.

Tu je živela i radila, ostvarila svoje pravo na penziju, vraćala se kući, onda u Jugoslaviju, kasnije u Srbiju, ali se nikada nije sasvim vratila.

Kada je pošla u inostranstvo imala je 37 godina. Van svoje domovine, bolje rečeno otadžbine, Srbije, provela je 47 godina. 
Više je živela, kako ja to volim da kažem u Evropi, nego na Balkanu.
 Proputovala je Nemačku uzduž i popreko, kupala se u  Severnom moru, banjala se u raznim banjama Nemačke, a opet sve to, nije nikada radila u svojoj otadžbini.

 I onda, a i sad, ponekad se zapitam zašto je to bilo tako, a jedini odgovor koji mi uvek dolazi u pamet je da joj se sređen život, u sistemski sređenom društvu dopadao  više nego ovaj naš, kako u socijalističkoj bivšoj zemlji, tako i u ovoj novokomponovanoj koja baulja u potrazi za sobom samom, sa jednom nogom u prošlosti, pogleda uprtog u budućnost, stojeći u stvari u mestu, kao čovek izgubljen u magli.

I ono što sam odavno shvatila je da mi je uvek i užasno mnogo nedostajala.

Jeste da je moja mama dolazila relativno često, jer je znala da bane iznenada, da nas, kao iznenadi, kao i za sve njihove kraće ili produžene praznike, a njih je, na moju sreću bilo, ali,  to je  za mene bilo uvek prekratko vreme i vreme koje je meni uvek ličilo na praznik, znači, nije imalo nikakve veze sa običnim životom i običnim dešavanjima koje prati svaki život.

 Iako sam imala obezbeđenu egzistenciju, ja nisam imala svoju mamu pored sebe.
 Nisam imala rame za plakanje kad mi je bilo potrebno, mene nije čekao skuvan ručak, večera, opran veš, upaljena peć u hladnim zimskim večerima kada se promrzla vratim iz svoje škole nošena severcem sa Zvezdare do moje ulice, nisam imala sa kim da podelim tajne o prvoj ljubavi, prvim razočarenjima, meni niko nije išao na roditeljske sastanke, nije me niko ni hvalio, ni kudio.

 Ja sam, kao i mnoga deca drugih gastarbajtera, koja su ostala kod „kuće“  i koji najbolje razumeju o čemu mislim dok sve ovo pišem, a trudim se iz sve snage da ne budem previše patetična, rasla kao nevidljivo dete.
To vam je ono kad znate da imate dete, ali vam ono ne pravi probleme, jer je dobro, vredno itd. pa onda i nemate baš puno posla oko njega. A ja sam se strašno  mnogo trudila da budem dobra, da budem primećena od mojih roditelja, moje mame, a opet, trudila sam se da joj ne otežavam ionako težak život koji je živela u tuđoj zemlji, govoreći tuđ jezik i poštujući nimalo laka pravila života nametnuta gastarbajterima, koji su svi bili, kao, lepo prihvaćeni, ali su morali da se dokazuju opet, pa ponovo, pa..uvek.

       Nije moja mama imala baš sladak život u toj obećanoj zemlji Nemačkoj, kao što mnogi misle. Radila je razne poslove dok se na kraju nije zaposlila u državnoj firmi, gde joj je, kao i ovde, bilo najbolje.Ali, uvek je od života uzimala ono najbolje i živela je bez roptanja.

Uvek vedra, nepokolebljivo optimistična, govoreći često svoju izreku: “ Dugo je do života“, što je u suštini trebalo da znači da ima još puno do kraja života i da se život treba živeti sa svim što on donosi, lepo ili ružno, jer nas sve u suštini uči i od nas čini bolje ljude.

Moglo bi se reći da je bila omiljena osoba kako kod naših ljudi, tu mislim na ljude sa svih prostora bivše zemlje, Jugoslavije, tako isto i kod Nemaca.
Svi su je voleli i cenili kao velikog radnika, kao čoveka koji ide u korak sa vremenom, mada ja mislim da je ona često bila i ispred svog vremena, kao čoveka čija je svaka reč imala svoje mesto i težinu koju je trebalo da ima u datom trenutku, a opet, reč koja nije povređivala več, učila ili lečila.
Ona opet, nakon što je obudovela, živela je neki ležerniji život radosna što ima nas, svoju decu, srećna zbog svojih unuka koji su svi dobri i uspešni ljudi i posebno ponosna na svoje praunuke jer su joj, kako je znala da kaže, zaokružili život.


Moja mama u Perlezu
Živela je na relaciji Passau - Beograd, ili Passau - Perlez, selo u ravnom Banatu gde je, iako veoma bolesna, kako je govorila, dolazila  poslednjih godina na godišnji odmor, u kuću, koju je meni kupila.    
       Moja mama je imala dve domovine i dva voljena grada: Beograd,  u kojem je bila rođena i za koji su je vezivale divne uspomene i Passau, grad u kojem je živela poslednjih 41 godinu, vraćajući se iz njega  u Srbiju, otadžbinu,  a ne vrativši se nikad. Ona je volela i Nemačku i Srbiju, moglo bi se reći isto kao što se vole deca. Voliš ih isto, a opet različito, ali identičnim intenzitetom i nesmanjenom ljubavlju.

Bila je žalosna što mnogo tog nije u Srbiji kao u Nemačkoj, a opet, smetalo joj je što tamo nema ovog našeg šmeka počev od temperamenta naših ljudi pa do mirisa svega; cveća, povrća, vazduha..
No ipak, volela je Passau gde se osećala, svetski, što i nije bilo daleko od istine. Cenila je red i vrednoću njegovih žitelja, sređenost i čistoću i veoma je cenila njihovo zdravstvo, posebno poslednjih godina kada je teško obolela i kada je nastavila da živi svoj život punim intenzitetom u „društvu“ prvo dva, a potom i trećeg karcinoma.

Reka Dunav u Passau
       Pomislim često da je crpela neku snagu iz grada u kojem je provela toliki niz godina, iz Passaua, iz jačine tri reke od kojih je jedna bio Dunav, reka koja teče i kroz mamin rodni Beograd.
 Bog sveti zna.







PS: Gastarbeiter - bukvalno prevedeno znači radnik u gostima. U suštini znači radnik iz strane  zemlje.

уторак, 18. децембар 2012.

Passau - drei flüsse stadt - 1. deo



Passau -City on Three Rivers
Passau - grad na tri reke

O Passau se skoro sve može saznati putem  internet stranica o tom gradu, ali ovo je moja priča iz tri dela o gradu Passau, gradu koji je obeležio život moje majke i moj život.

Passau, prelep stari Bavarski  grad, na samoj granici Nemačke sa Austrijom, na obalama reka Dunav, Inn i Ilz ( Ilc), zbog čega ga često nazivaju i Venecijom Nemačke.
 Passau pleni svojom lepotom. Grad pomalo podseća na neki mediteranski grad, jer u svom starom delu ima puno popločanih uskih uličica  sa lučnim prolazima ili manjim pasarelama između kuća.


Ilzstadt
Kako se prostire na obalama tri reke, tako i shodno tome ima tri gradska jezgra; Altstadt, koji zauzima desnu obalu Dunava i levu obalu reke In,  Ilzstadt, koji se nalazi sa obe strane reke Ilz (Ilc), koju stanovnici grada još zovu i crni Ilc, jer je reka tamne, zagasito braon boje.
Na ušću reke Ilz plove parovi  labudova vrlo naviknuti na prisustvo turista ili većeg broja ljudi.






Innstadt
Treći deo grada je deo koji   se zove Innstadt. Nosi ime po reci  In  jer se nalazi duž njene desne obale. U ovom delu se nalazi veliki broj muzeja kao i manastir, crkva, Marijahilf koji ima jedan centralni i sporedni ulaz. Sporedni ulaz je  zasvođen hodnik sa preko 300 stepenika koji simbolizuju Hristov uspon na Golgotu. Na zidovima su prikazi, ikone, iz Hristovog života.

U jednom delu Innstadta se nalazi i stari granični prelaz između Austrije i Nemačke na kojem se danas nalazi poslednja stanica jedne od autobuskih linija gradskog autobusa.



Prva levo je Ilz, Dunav je u sredini
Prvi put sam videla uliv  tri reke jedne u drugu tj. treću, gledajući ih  sa tvrđave Oberhaus, koja se nalazi visoko iznad grada, na levoj obali Dunava, u delu koji pripada Ilzstadtu. Sa terase tvrđave se  pruža predivan pogled, panorama celog  grada. Tada nisam mogla da ocenim koja se od reka uliva u koju. Delovalo je kao da se Dunav uliva u In, a ne In  u Dunav, mada, sama reka Ilz, onako uža od obe, nedvosmisleno, svojom zagasitobraon bojom utiče u Dunav.



Dunav je kod Passaua, takođe tamnije smeđe boje i samo nešto širi od Ina, koji mu sa svojom zelenoplavom bojom vode donosi neku svežinu i koja dugo prati tok Dunava kao veće reke, što opet na neki način govori da Dunav ipak prima obe reke u svoje talase.

Ušća reka tj. utok sve tri reke, se mogu u letnjoj sezoni lepo videti „šetnjom“ brodom, mada brod ne plovi uzvodno Inom. Da li je to zbog same jačine toka Ina ili zbog nečeg drugog ne bih znala reći.

Passau je univerzitetski grad, pa samim tim deluje kao da je njegovo stanovništvo izuzetno mlado. Opet, mogu se videti i pripadnici trećeg doba kako udobno sede u mnogobrojnim kafićima ispijajući svoje kafe, ćaskajući međusobno uz veoma ukusne bavarske kolače.

Saobraćaj u gradu je izuzetno uređen. Autobusi idu tačno u određenom vremenskom intervalu, kašnjenje je moguće u rasponu minut, dva. Kupljena karta za jednu vožnju važi i za presedanje u drugom pravcu, u roku od jednog sata.

Grad je jedna velika, lepo uređena bašta gde se zelene površine, a i same bašte, balkoni, prozori sa cvećem,  neguju veoma uredno i znalački, što navodi na zaključak da ljudi u Passau veoma vole cveće.

Šetalište pored reke Inn
Omiljeno sredstvo prevoza, naročito studentima, je bicikl. Ako se ima u vidu da je konfiguracija tla, terena na kojem grad leži, brežuljkasta, kako ja volim da kažem, uzbrdo, nizbrdo, to možda ukazuje na izvesne poteškoće, ali, nije tako. Očigledno je da su u pitanju bicikli koji mogu da savladaju velike uspone, a ulice u Passauu, su uglavnom pod velikim nagibom. Svakodnevno se mogu videti i poštari kako kroz ove ulice lagano raznose poštu na svojim žutim biciklima.



Passau ima veoma lepo uređenu pešačku zonu sa bogatom kulturno umetničkom ponudom na otvorenom do kasne jeseni pa čak i do samog Božića. 
 Svetski poznati butici su nezaobilazni dekor grada, a od pre nekoliko godina se u samom centru nalazi veoma lepa zgrada „Stadtgalerie“, koja je pandan svetskim šoping molovima.
Pogled na Rathaus sa Dunava

 Zgrada opštine Passau, Rathaus,  stara je  više od 5 vekova na kojoj su murali Bavarskog kralja Leopolda, kao i princeze Sisi, austrijske carice Elizabete, majke prestolonaslednika Rudolfa koji je okončao svoj život u Majerlingu sa svojom voljenom. Bavarci su veoma ponosni na svoju princezu Sisi, ali je ne manje vole i sami Austrijanci.

Na spoljašnjem zidu opštine mogu se videti oznake koje pokazuju kada je nivo Dunava bio najveći tj. kolike su bile poplave, što ovde nije retkost. Daleke hiljadu petstotina i neke normalni  nivo Dunava je  čak bio viši od 15m. Zgrada opštine i danas radi najnormalnije kao da  je tek  juče sagrađena.

Ljudi u Passau  su vrlo susretljivi i ljubazni.
Passau je turistički grad sa neprekidnom turističkom sezonom i samim svojim izgledom, a i promišljenom turističkom ponudom je jedan od najposećenijih gradova Nemačke.






Srebrno beli karneval





Probudio me čudan zvuk, kao fijuk biča. Gluvo doba, prošla je ponoć.

Još jedan fijuk. Šta li to fijuče ulicom? Drhtaj straha prostrujao mi je kroz telo.

Ustala sam i prišla prozoru, razgrnula zavesu i pogledala na ulicu. Dah mi je zastao u grlu, a oči se raširile od nestvarnosti prizora.

 Beograd je spavao. Tu i tamo video se po neki usamljeni, osvetljeni prozor na soliterima u savskim blokovima. Ulične svetiljke istrošenih sijalica razgrtale su noćnu tamu. Zakasneli par, zgrčenih ramena i pognutih glava stisnut u jednu senku, žurno je koračao ulicom.

Na nebu je iza jednog gustog oblaka izvirivao mesec. Svuda unaokolo u hladnoj zimskoj noći, odigravala se čudesna predstava. Uz zvuke vetra, pred mojim očima plesalo je bezbroj parova u vazduhu.

 Pirueta levo, skok u vis, dvostruki salto. Ispod ulične svetiljke igraju kolo u besnom ritmu severca koji fijuče kao džambaski korbač.

 Preko puta ulice, mnoštvo igrača se oslonilo na već otežale grane visoke jele, dok novi, u ludom ritmu, pristižu iz visina. Sa leve strane ponovo prasnu vetar i donese niz novih raspomamljenih, svetlucavih plesnih parova.  Neki, već posustali i umorni od igre, tromo popadaše na zemlju obrazujući paperjasti pokrivač koji je iz časa u čas postajao sve deblji.


 Nad Beogradom se u zimskoj noći odigravao srebrno beli karneval.

Bezbroj snežnih pahulja plesalo je uz ritam vetra svoj najlepši poslednji ples. Padao je prvi sneg, leta gospodnjeg..