уторак, 26. децембар 2017.

Šta mi je lepo doneo blog u 2017. godini







Obično ne pravim bilanse po završetku neke godine. Nikad nisam i nemam tu naviku. Kad nešto uradim idem dalje, zatvaram to poglavlje iza sebe. Međutim u 2017.- tu sam ušla vukući emotivne repove za sobom iz prethodne godine, a to nije obećavalo ništa dobro.
Nekad sam, hoteći da što pre prevaziđem razočaranja ili gubitke, stavljale sve svoje znanje i umeće u što brži mentalni, pa i fizički oporavak od istih. No, jedan u prošloj godini me dobrano isterao s koloseka i narušio mi je samopouzdanje do krajnjih granica. Kako nisam htela da blog pretvorim u svoj dnevnik, iako je on to i mogao biti jer mu je naslov takav, tako sam taj životni udarac “žvakala” predugo, a to se odrazilo i na moj mali komision, kako ja nazivam svoj blog iz milošte. Zanemarila sam ga. Pisala na njemu vrlo retko jer, kako rekoh, samopouzdanje mi je bilo negde u suterenu. Valjalo je polizati rane i naći snage za put dalje, u život.
Ćesto bi mi glas moje mudre bake Stanojke ponavljao; Pusti, otvori šaku, nek ode sve staro da bi ti došlo novo.
Kako? Ja sam to staro volela, poštovala, a ispostavilo se da me nije upoznalo, nikad. A ujelo me, strašno, do bola, za srce.
Tu i tamo, iznedrila bi se po neka pesma za koje su mi inspiraciju davale tek neke reči, nekih divnih ljudi na čemu sam im beskrajno zahvalna.
U dubini srca sam želela da se sve popravi, ali, nije moglo.

Onda sam se, kad je moj blog napunio svoj peti rođendan, setila da svi mi imamo svoj deo kosmičkog kolača i da moj pripada samo meni. Da ga ja, čak više, zaslužujem, tim pre, što ne odustajem.
Oprostila sam sve, da bih krenula dalje. Znala sam da me negde čeka još lepih događaja, još dobrih ljudi. I počela sam opet da pišem.
Ali, život je opet umešao svoje prste i desila mi se nezgoda. Slomila sam desnu ruku u ramenom zglobu.
Logično je da je to opet poremetilo moje pisanje na blogu jer je valjalo da ruka odmiruje onoliko koliko je trebalo i da se posle rehabilituje ne bi li se vratili svi pokreti, posebno rotacija ramena.
Sve što je bilo do mene svojski sam se trudila da odradim. I mnogo više.

Onda mi je odjednom puklo pred očima!!! Zanemarila sam da pratim “znakove pored puta”.
Upozorenja koja su “prštala” na sve strane. Lekcije servirane na tacni koje ja nisam prepoznavala.
Zatim se pojavila jedna divna osoba koja je u grupi Blogeri počela akciju pisanja priča ili bajki za decu, kao i akciju “Obajkimo Srbiju”.

Probudila je u meni ponovo ono malo ljubavi željno i maštovito dete i ja sam uspela da napišem i objavim na blogu čak tri priče za decu. Dve od njih su štampane u trinaestom broju časopisa “Književne vertikale” zbog čega sam joj neizmerno zahvalna.
Još više joj dugujem zahvalnost za probuđenu ideju da nastavim sa pisanjem priča za decu sa željom da ih pretočim u divnu knjigu.

Onda su se neki divni ljudi iz mog detinjstva i mojih mladih godina vratili u moj život upravo zahvaljujući blogu tj. otkrivši ga, čime smo uspeli da ponovo stupimo u kontakt.

Sve u svemu, ili što bi stari Latini rekli Suma sumarum, u 2017.-toj godini blog mi je doneo spoznaju da što je prošlo, otišlo je.
Moja baka bi rekla; Istim putem se ne vraćaj!

Vratio mi je u život neke divne ljude koji su mi svojom pojavom dali inspiraciju za neke lepe stihove.

Doveo mi je život neke nove ljude koji su mi i ne sluteći pomogli neizmerno.

Doneo mi je spoznaju da je potrebno i da usporim, da bih sve oko sebe pogledala realno, racionalno.

Doneo mi je potvrdu da ne treba da analizu počinjem uvek i samo od sebe jer često smo mi samo delići nečije životne slagalice, u prolazu.

Doneo mi je i novo samopouzdanje i potvrdu da to što pišem i vredi jer je neko kompetentan prepoznao moje emocije i želje da pišem iz srca i sa željom da podelim, podsetim.

Na kraju moram da kažem da je 2017.-ta godina bila godina u kojoj sam dobila jedinstvene životne poduke i potvrdila da zaista učimo sve vreme dok klizimo kroz život kao i da je moj blog meni samo jedan od pokazatelja da postoje i dobici mnogo većih vrednosti od novčane.