петак, 21. март 2014.

Jelena Kruševljanka




Moja mama je prebačena hitno, helikopterom, u kliniku Neuperlach, u Minhenu istog dana kada sam ja doputovala u Passau. Videla sam je samo par minuta, u prolazu, u hodniku dok su je odvozili na ležećim kolicima. Ona mene nije videla. Bila je u tzv. medicinskoj komi.

Tog istog dana sam odlučila da već u ponedeljak, a bio je petak, idem u Minhen da je vidim i da saznam šta će biti dalje sa njom.
U Minhenu sam bila jednom, sa mamom, tačnije, na njegovoj glavnoj železničkoj stanici. Presedali smo iz voza iz pravca Passua, za voz koji će nas odvesti do Gamišpartenkirhena, na jednodnevni izlet.
Osim panorame grada, koju sam tad videla iz voza, ništa drugo nisam znala o ovom velikom, glavnom gradu nemačke pokrajine Bavarska.

Ljubaznošću jedne sestre iz klinike Neuperlach, saznala sam kojim prevoznim sredstvima ću stići do klinike, kad stignem vozom u Minhen.
Naoružana planom grada Minhena, jakom voljom i odlučnošću da u sasvim nepoznatom gradu, u nepoznatoj zemlji dođem do svog cilja, rano ujutru sam stigla vozom iz Passaua, do minhenske    glavne železničke stanice.
Lako sam pronašla stanicu podzemne železničke stanice iz koje sam izašla na autobuskoj stanici gde sam sačekala jedan, od tri autobusa koji su me odvezli do klinike u kojoj je bila moja mama.
Ostala sam sa svojom majkom do ranog poslepodneva, jer, trebalo je da se vratim u Passau, za dana.

Čekajući metro za povratak na minhensku železničku stanicu u jednom trenutku mi je opala koncentracija i ja sam se zbunila.
Naime, ukoliko ne obratite pažnju na pravac kretanja metroa, može se desiti da odete u potpuno suprotnom smeru od željenog. To i nije tako strašno, jer se uvek sa poslednje stanice možete vratiti tamo odakle ste i krenuli, ali, kada su vam misli rastrojene brigom, onda se sasvim sigurno može desiti da zalutate, posebno kada ste u stranoj zemlji, a ja sam bila.
Natpis pravca je pokazivao još jedno mesto osim glavne stanice. Učinilo mi se da se radi o drugoj, a ne liniji metroa koja je meni trebala.

Osvrnula sam se oko sebe i ugledala jednu mladu, plavokosu, lepo doteranu ženu nedaleko od mene. Prišla sam joj i upitala je, na njenom jeziku, da li ova linija vozi do glavne železničke stanice u Minhenu. Odgovorila mi je potvrdno.

Žene su često vrlo radoznale, a očito je da sam ja probudila radoznalost ove mlade žene jer me je, upitala da li sam iz Minhena?
Nasmejala sam  iznenađeno i rekla joj da nisam. Odmah zatim, rekla je da ni ona nije iz Minhena. Nadovezala sam se i rekla da njoj to i nije teškoća jer govori na svom maternjem jeziku. Uzvratila mi je osmeh i ljubazno rekla da vrlo korektno govorim nemački jezik. Znala sam da to nije tako, jer Nemci su veoma ljubazni ljudi i nikad, čak i ako pogrešite, neće vas ispraviti kad govorite njihov jezik.
  • A odakle ste, ako nije tajna?
  • Iz Srbije, iz Beograda- odgovorila sam joj.
  • Pa zašto onda ne govorimo na svom jeziku, biće lakše i vama i meni, široko se osmehujući uzvratila mi je lepa plavokosa žena na našem, maternjem jeziku.
Ubrzo je stigao metro voz i ušle smo u isti vagon. Sele smo jedna do druge. Mlada, plavokosa, radoznala žena nastavila je sa pitanjima. Nedugo zatim, već kako to samo žene umeju i mogu, a posebno, ako su se prepoznale međusobno tj. ako su našle nešto što ih povezuje, nas dve smo uveliko razgovarale kao stari znanci.
Zvala se Jelena, bila je rodom iz Kruševca. Preselila se iz Frankfurta u Minhen, sa suprugom i dvojicom malih sinova, koji su pohađali niže razrede osnovne škole. Radila je u predstavništvu JAT-a. Dosta dugo je u Nemačkoj, skoro 15 godina. Jelena je bila mlađa od moje ćerke.

Uvek volim kada sretnem naše gore list van zemlje, a posebno ako je to mlađa osoba pa još ljubazna, lepo vaspitana, lepih manira, feš. 
Rekla sam joj povod svod dolaska u Minhen.
Ona je meni na sve to rekla doslovce:
  • Zašto se sad vraćate  u Passau gospođo Karan. Ostanite kod mene u Minhenu, budite gost moje porodice i moj, sve vreme dok vam je mama u ovdašnjoj bolnici.
Bila sam zatečena ovom rečenicom. Ovako nešto nisam mogla ni u snu da zamislim. Da sretnem potpuno nepoznatu osobu i da mi ona ponudi gostoprimstvo, a da me nikad pre tog u životu nije videla.
Od srca sam joj se zahvalila i rekla da ja imam kod koga da budem u Minhenu, ali da je zbog poslova koje sam bila u obavezi da odradim u Pasau umesto moje mame, poželjno da budem tamo, u Passau, kao i da moja mama neće dugo biti u minhenskoj bolnici, bar tako su mi rekli lekari iz klinike Neuperlach.

Nedugo zatim, vrlo brzo došla je i njena stanica i baš onako brzo kako smo se i upoznale, brzo smo se i rastale pozdravivši se kao da se sto godina poznajemo.
Uskoro je i meni bilo vreme da napustim metro.


Sedeći u vozu za Pasau razmišljala sam o ovom čudnom susretu. Rojilo mi se mnogo pitanja u glavi. Šta je to što je tu mladu ženu ponukalo da nepoznatoj osobi, meni, ponudi gostoprimstvo u svojoj kući.
Jeste, poticale smo sa istih prostora, ali, obe smo bile u stranoj zemlji i obe smo predstavljale, ako ćemo pravo, rizik jedna drugoj, ali, obe smo blanko i poverovale jedna drugoj.
Lepo je govorila moja baka Stanojka: Vo se za rogove drži, a čovek za reč.
To znači da smo mi jedna drugoj verovale na reč.

Često se setim mlade Jelene, Kruševljanke iz Minhena sa mnogo ljubavi i zahvalnosti.
Bude mi žao da nismo razmenile adrese, telefone možda, da bismo se srele opet.
Nema čovek mnogo prilika u životu da sretne osobe koje su plemenite i koje tu svoju plemenitost iskažu neposredno i štedro.

Ko zna, ako ikad, kojim čudom, pročita ove redove, možda se i javi.

Ja verujem u čuda i ne verujem u slučajnosti. Ovaj, “slučajni” susret, mlade Jelene Kruševljanke i mene, u tuđoj zemlji, je meni bio sasvim siguran znak da nikad nismo sami i prepušteni na milost i nemilost životnim zbivanjima.
Ako kod nekih, iole, postoji čestica sumnje u to, kod mene je nema.



среда, 19. март 2014.

"Ne mogu više, idem dalje"





Idem ja i među ljude, tačnije izlazim, ne sedim samo kod kuće i ne zveram samo u ekran ili visim na društvenim mrežama. Ovaj prethodni red, samo da objasnim da nisam iz serijskih filmova.

Ja sam  u mirovini, više volim ovaj izraz od onog penzija. Valjda zbog toga što  je to bio omraženi nadimak, moj, u osnovnoj školi, kojim su me drugovi zvali svakog meseca u vreme kad bih prikupljala članarinu za ”Dečje novine” ili novac za bilo šta, jer, ja sam bila “počasni” i “dugovečni” blagajnik u svom razredu uz sve ostale “funkcije” po odluci i želji mojih drugova i razrednih starešina, sve do kraja osmog razreda. Nisu znali da mrzim, da, da, mrzela sam, taj nadimak, jer im nikad to nisam rekla.
Zato volim da kažem za sebe da sam u mirovini, a ne u penziji :)

Da se vratim na početak ove priče, jer, umem ja da pišući jednu temu, dotaknem još neku usput, pa treću, ali, sve nešto verujem, uspevam da te svoje razuđene misli,  kad odjednom mislim na sto stvari, dovedem pod konac, a to znači, da kažem kako, iako sam ja u već napomenutoj mirovini, ne mirujem.
Ne umem ja to, da budem mirna, da sedim i čekam da mi “padne s neba”. Nikako.
Znam zašto je to tako, ali to ovog puta neće biti tema ove priče, a i mislim da je dobro što je tako.

To, što brinem o sebi sama, maksimalno se na sebe oslanjajući i što, kad prođe poslednja džomba na mom životnom putu, ja dignem glavu i pobednički idem dalje. Čak i kad nisam pobedila, kad sam izgubila. Kao sad, ovaj poslednji put kad je bio ovaj, ovonedeljni izborni cirkus.

Nisam ljubitelj politike, ne zato što o njoj nemam pojma, već zato što je jedan politikolog dovoljan u porodici, a ostali nek rade svoj posao.
Tako se i ja trudim da radim svoj posao, a nije ga malo, čak ni sad. No, to će svi i sami da shvate kad, kako volim da ponovim moju baku Stanojku, “dođu na moje grane”, jer u međuvremenu, ni pod razno neće verovati da i penzioneri imaju posla.

Elem, opet, kako se politika uvukla, tiho, a ja opet mislim vrlo perfidno u živote svih nas, usudim se, češće no što to sama želim, da je i sama prokomentarišem. Te stoga na ovim poslednjim izborima i svem tom cirkusu koji ih je pratio, moje skromno mišljenje je da smo svi izgubili.
Izgubili su i pobednici i gubitnici.
Pobednici, koji su tako žarko želeli da ponovo pobede, ali ovog puta još impozantnije, bar kako oni misle, ne shvataju, ili se samo prave da ne shvataju, da svi koji su se popeli, kad tad mora i da siđu.


Iz primera koji su nam do sad predočili, da se zaključiti da će nastaviti da budu bahati, pri tom mislim na njihovu sasvim uvreženu osobinu da pričaju jedno, rade drugo, a misle treće, ali, kako god okrenuo ili obrnuo, samo i isključivo oni imaju ćar.
Međutim, negde su usput zaturili, zaboravili, saznaće, ako ne znaju, one stare, narodne; Ko ne plati na ćupriji, platiće na mostu!
 Ili opet, onu drugu; Ko s' đavolom tikve sadi o glavu mu se lupaju! Ili opet onu treću; Dobro radi dobrome se nadaj, ali i obrnuto, te ukoliko kao i do sad budu mislili samo na sebe, svoje džepove i džepove svoji prišipetlji i klimavaca glavom na dole, ne mogu, sve i da hoće, da se nadaju da će im cvetati ruže, jer, zakon žetve i setve postoji, a on se itekako odnosi i na događanja u jednom društvu, tj. na celokupni svet, a ne samo na prirodu kao njen deo.
Sažeto rečeno, pašće, sigurno, ili će sami sići, jer, prevelik je zalogaj u koji su zagrizli i ne da se ni sažvakati, a ni savladati bez celog zubika i pratećih, neophodnih, nazovimo ih, komponenti, a njih ne čine samo i isključivo oni, već i ini, koji jesu i koji, tek, nisu njih glasali.
Ostaće iza njih istorija i iskreno se nadam, ne i prevelike sekvele.

Tačno je da pobednici pišu istoriju, jedino nikad nije rečeno kakvu, ali to saznamo svi, kad i to njihovo vreme, postane istorija.
Gubitnici, ja, nismo pobedili takođe. Nismo dobili svo ono što smo tražili, želeli, ali, još kako smo svi dobro znali da i nećemo, jer život je jedno, bajke su drugo, a mi ne živimo u bajci, ma koliko želeli da nam kao u bajci bude.

Mnogi su izgubili jer nisu izvukli nikakvu pouku iz prethodnih iskustava, što je najčešći slučaj, a pre svega zato što nisu naučili da ko mnogo obećava daje malo ili ništa.

Mnogi su izgubili jer su zamišljali da će neko drugi, umesto njih, da im sredi život i da im da sigurnost, na tacni, sa šustiklom, a oni će pri tom samo vredno da rade za sebe.

Mnogi su uzgubili jer nisu ništa ni uradili. Kao, protestuju jer im se ne sviđa celo to zamešateljstvo i kao, sad će oni da vide kako će to da prođe bez njih jer su kao, oni, veoma važni, i videće, oni, (koji oni, ovi što ih glasamo ili ovi koji glasaju), šta će da im se desi bez njih koji neće da glasaju tj. koji će da kao bojkotuju, tj. da kao, budu uzdržani.

Povuci, potegni, sebičluk i nesloga caruju odavno i uveliko.
E sad, tako nam je kako nam je, ili kako kaže narod; Rodilo se, valja ga ljuljati.

Pa dobro, neka se i zaljuljaju, a i ljuljaju tih prvih, važnih 100 dana. Pružimo im šansu da bar jedno od datih obećanja ispune. Ako ništa drugo, da ne poskupi struja, mada se struja ne jede.
Ali, šta ćemo posle? Kad prođu sto dana? Kako ko.

Neko će da izađe na ulice, da dostojansvteno protestuje dok nekom ne dosadi, njima dole, ili onima gore.

Neko će i dalje da lamentira nad crnom sudbinom i da živi po sistemu, hleba, vina i igara.

Neko će i dalje da čeka na red za kanticu toplog obroka ispred kuhinje za gladne.

Neko će uveliko iz daljine da gleda na sve njih, nas, i da “pljucka” po sirotinji iz udobnih domova u novoj domovini.

 A ovi, pobednici, gubitnici, svi, presipaće iz šupljeg u prazno, ali, i dalje će verovati da je to što rade za dobrobit svih nas.

Ima li kraja tome? Nema.

Zašto?
Zato što ako hoćemo da promenimo bilo šta, prvo treba da promenimo sebe, a to se, ama baš nikome ne dopada, jer, nije on, nisam ja, odgovoran za sve.
Ali jesmo, jesam.

Velike promene počinju od malih i to nije samo prazna floskula, to je činjenica.

Da bi se pokrenula bilo kakva promena potrebno je da postoji želja, volja, odluka, istrajnost.
Potrebno je da se uči na greškama jer, greške su sasvim normalne.
Ako se dese pametnom čoveku jednom, jer nije znao, drugi put, jer je bio neoprezan, ali više od tog, ne bi smele da se dese, jer onda one govore o pomanjkanju pre svega pameti, a i svega ostalog.

No, nije strašno ako se dese i više od dva puta, ali jeste, ako se ne poprave, a život, hteli mi da priznamo ili ne, svakome daje šansu, uvek, da popravi svoje greške.

To što mi, često to ne prepoznamo, već čekamo da se to desi samo od sebe, da nam padne s neba, e to je najveći problem zbog kojeg kaskamo, tačnije stojimo u mestu.

A vreme teče, ne stoji i ne radi za nas, već naprotiv.

I kad se okreneš gde si bio nigde, šta si radio, ništa. Ode život. U natezanju i nadanju.

Ne kažem ja da treba da izgubimo nadu. Ono što sam htela da kažem je da dignemo glavu i da idemo dalje posle svega ovog čime nas je život počastvovao, nagradio, dodelio, bacio nam kosku, šta god, ovim poslednjim izbornim cirkusom.

Hvala Semjuelu Beketu čiju sam sentencu uzela za naslov ovog posta jer meni lično, ona daje podstrek da idem dalje i da učim na svojim greškama, a neizmerno bi me radovalo da znam da i drugi rade isto.

Ne vredi lamentirati nad životom, treba ga živeti jer lepo su rekli stari i mudri Kinezi: Nad prosutim mlekom ne treba plakati!

Suze su slane i samo sole ranu, a onda ona još više boli.

Stoga, gore glave i dostojanstveno ponesimo teret koji smo sami sebi na leđa natovarili, sve dok ne porastemo i ne odlučimo da ga skinemo ili podelimo sa onima koji ga nemaju.