On je bio siroče. Pronađen na ulici jednog ranog,
prohladnog jutra pred Đurđev dan. Stajao je onako mali, goliždrav,
nesigurno na tankim nogama. Izgledao je sasvim iscrpljeno. Donesen u
domaćinstvo mnogo dobrih ukućana i stanara odmah je postao
mezimac. Ona ga je hranila iz ruke, jer sam nije mogao. Nije ni znao.
Spremala je posebne obroke samo za njega i nikom, ali baš nikom,
nije dozvoljavala da mu priđe.
Malo su se ostali ukućani čudili tome jer, po prirodi,
nije bila sebična, ali niko se nije bunio. I svi su virili iz
svojih skrovišta, svojih mesta da vide šta se dešava sa pridošlicom koji
je dobio nekako grandiozno ime, Petronije. Međutim, ona mu je tepala
i zvala ga je Peconi.
Svakodnevno bi ga šetala vrtom i mazila sve vreme, ne
znajući da je izazivala osećanje ljubomore kod ostalih ukućana.
Kako je Peconi bio mali, niko se nije bunio. Znali su da mu je nega
potrebna da raste i da postane jak i snažan, da bi se lepo uklopio u
društvo. Osim tog, svima je bilo žao što je siroče, a opet, dobro
je bilo da ga je baš ona pronašla, da je postao njen.
Dani u maju postajajali su duži i vreme je išlo na ruku
svima. Život se odvijao nesmetano i svi su nekako skladno provodili
dane, mali Peconi posebno.
Čak je dobio samo svoje mesto ispod vinjage, svoj dom
gde bi se pred veče brzo sklanjao i vrlo brzo tonuo u san. Ništa mu
nije nedostajalo.
Postao je miljenik svih stanara kuće i vrta.
Znao je da hoda onako gegavo svuda, da zaviruje u svako
ćoše, da se stopi sa okolinom, pa su oni, njemu najbliži u tom
trenutku, krivili vratove ne bi li videli šta radi, dok bi ostali ,
koji ga ne vide zapitkivali;
- Gde je sad? Šta radi? Pazite da ne zaluta! Neće znati da se vrati.
Dok se on šetao slobodno uzduž i popreko ispred kuće
i celom baštom, čuvari su dobili narebu da ga ne taknu, ili ne daj
Bože plaše. Čuvari su u to vreme bili Melanija, zvana Meli i
stari, dobrodušni Srećko.
Nije bilo problema ni sa jednim od njih, ako se zna da
je Melaniju u sve tajne kuće i vrta uputio iskusni Srećko jer je i
ona došla kao veoma mala. Samim tim je poprimila njegove i navike i
ponašanje. Ne samo stog što ga je imitirala, već zato što je on
bio stalno uz nju.
On je nju jednostavno zavoleo od prvog dana. Onako
malecka, pufnasta, bela, sasvim ga je očarala. Posebno je bio
srećan kad je dobila svoju ogrlicu sa praporcem pa je mogao da je po
zvuku prati gde je, ako bi mu se izgubila iz vidokruga.
Kao najstariji stanovnici kuće i vrta i posebno
privilegovani mestom u glavnoj kući, uživali su poseban status, ali
imali su i posebne, veoma značajne zadatke.
Nije bilo lako biti čuvar kuće i pogađate sad već,
Čudesnog vrta. Posebno kad si morao da zatomiš svoje prirodne
instikte, kao Melanija npr. No, ona je bila naučena disciplini i
samo je iz daljine pratila malog Peconija.
Ovaj je, kao da je znao, često dolazio do mesta na
kojem se ona sunčala, obigravao oko nje, začikivao je, pozivao u
igru. Ona ga je gospodstveno odbijala, vrlo često znajući da mu
demonstrativno okrene leđa dajući mu na znanje da joj je dosadan,
da je ostavi na miru da uživa i toplim zracima majskog sunca.
Peconi bi uporno pokušavao da je zaintrigira,
neprestano šetkajući oko nje, u krug, ali Meli bi ostajala
dosledna.
Blaga bi često pratila taj njihov međusobni "dijalog"
sa strane, da je ne vide. Kad bi videla da je Melanija ostala čvrsta
i da nije podlegla svojim instiktima, izlazila bi iz kuće, prilazila
bi joj i pogladila bi je po leđima govoreći joj tiho da je mnogo
voli i da je ponosna na nju.
Umela je Melanija da bude i džangrizava, posebno glede
češkanja ili maženja jer nije baš rado dozvoljavala da je glade.
Znala je ponekad da jasno svojim držanjem stavi do znanja da je se
svi klone.
Ruku na srce, Meli i nije baš bila neka umiljata
živuljka. Jednom ćemo i o tome.
Tako je Peconi rastao i uživao svu slobodu i poseban
tretman u Čudesnom vrtu.
Ujutro bi ga sačekao pun čanak sveže vode i hrane,
posebno za njega spremljen. Svakog jutra bi ga Blaga mazila, češkala,
nešto mu pričala, a ponekad bi ga i nežno poljubila u glavu, kad
bi došao njoj, blizu stola za kojim je ona volela da pije svoju ranu,
jutranju kafu.
Blaga je imala običaj da svaki dan, nevezano sa
vremenske prilike ili godišnje doba, ujutro, obilazi stanovnike
Čudesnog vrta. Da vidi kako im je, treba li ih još pokriti ako im
je hladno, treba li ih zaliti, nahraniti, pomaziti. To je bio, svi su
znali njen ritual.
Nije polazila u obilazak uvek sa jedne strane. Ne.
Nikad nisu znali kog će prvog obići. Tek posle obilaska bi odlazila
i spremla sebi kafu i ako je bio lep dan, uvek bi je pila ispod
jabuke zelenike, stare Greni Smith, odakle je imala pogled na sve i
svakog u Čudesnom vrtu.
Vrlo brzo je i Peconi znao da joj se pridruži u tom
njenom jutarnjem meditiranju.
Čim bi pojeo obrok koji mu je ona spremila, napio se
sveže vode, dolazio bi po, kako je Blaga znala da kaže, svoju dozu
ljubavi. Dolazio bi da ga Blaga pomazi.
Svi su gledali njih i niko nije bio ljubomoran jer su
svi oni već dobili svoju dozu ljubavi za to jutro i taj dan.
Peconi je izrastao u lep primerak svoje vrste. Čulo se
kako mu Blaga govori;
- Sad si već veliki dečko. Uskoro ćeš da juriš devojke i ni jedna ti neće odoleti.
Bilo je rano jutro i svi su sa nestrpljenjem očekivali
da se Blaga pojavi u vrtu. Pogledavali su jedni na druge i opominjali
jedno drugo ako je nešto neko zaboravio.
Kao i uvek Larisa je vodila glavnu reč. Niko se nije
bunio zbog tog. Bila je najviša i mogla je vidi šta se dešava u
najudaljenijem delu vrta. Mnogi su govorili da je Gvozden viši od
nje i da bi on mogao da preuzme dužnost tog, nekog, glavnog među
njima. Gvozden bi uvek džentlmenski otklonio od sebe te razgovore,
uvek govoreći da je ženska ruka ona koja sve vidi, ali da će joj
on uvek rado izaći u susret i pomoći u ovom drugom delu vrta, gde
Larisa iz svog ćoška nije mogla da vidi jedan budžak, nedaleko od
Tadije.
- Jeste li videli Peconija, pomalo vrištuckavim glasom viknula je Larisa? Nigde ga nema, a Blaga je završila obilazak i uskoro će stići sa svojom kafom. Nije li se sakrio kod tebe Tadija?
- Ne, nije dolazio od jutros. Juče smo se družili. Govorio mi je da sprema iznenađenje za Blagu.
- Iznenađenje? Kakvo? Je l ti rekao o čemu se radi?
- Pitao sam ga, ali nije. Kaže, onda to ne bi bilo iznenađenje.
- Ja sam juče videla onog velikog, dlakavog, zrikavog pacova iz susednog dvorišta. Onog, što uvek dolazi da pojede ostatke Selenine večere, oglasila se mala, čačanska višnja Ljubinka. On nedaleko od mene, ima rupu kroz koju često izviri i kad vidi da nema Melanije ni Srećka na straži, istrči i brzom brzinom pojede sve ostatke hrane iz Selenine posude.
- Ti bi gospođo mogla da pojedeš svoju hranu, a ne da je ostavljaš nezvanim gostima, obratila se Larisa ježici Seleni viknuvši iznervirano. Malo li je što imaš stan, hranu, zaštitu, ne samo ti, već i podmladak ti, već se neodgovorno ponašaš prema Blaginoj brizi za tebe. A šta ako je taj uljez, ta pacovčina, za koju Ljubinka kaže da je ogroman, ne daj Bože uradio nešto Peconiju?
- Čuj Larisa, znam da si ljuta na mene jer me nije bilo jedno vreme u Čudesnom vrtu i jer sam odavde otišla bez reči. Za to ima objašnjenje, ali nećemo sad o tome. No svakako, nema potrebe da se toliko žestiš uvek i uglavnom na mene, oh pardon i na Melinu, koju uzgred zoveš Radivojka, a ima baš lepo ime, a i sumnjam da bi se Blagi dopalo da zna da nas pokrštavaš Larisa.
Draga moja Larisa, ja ne ostavljam hranu namerno jer to
hoću, već jednostavno ne mogu da pojedem svu količinu koju Blaga
servira. Kako sam veoma zauzeta svojim malim ježićima, bebcima,
nemam vremena da pojurim tog pacovskog lopova, ali evo, obećavam da
ću od sad gledati da ga uhvatim. Uostalom, gde su Melanija i Srećko?
Nisu li oni zaduženi za čuvanje Čudesnog vrta?
- Jesu. Ali Čudesni vrt je naš dom i svi mi treba da pazimo jedni na druge. Ne može Blaga sve sama, a ni Meli i Srećko ne mogu, sve i da hoće, da budu dežurni 24h.
- Peconi, Peconi, zaorilo se iz mnogih grla!
- Koliko juče sam ga video na krovu kuće, a mislim da je bio i kod Toze, ljubičastog jorgovana, odakle je virio u susedno dvorište, oglasio se vrabac Živko.
- Eh ti matori poklisaru. Tebi ništa ne verujem. Po celi dan bazaš kud stigneš. Nikad nisi kod kuće, obratila mu se Larisa. Neko je definitivno oteo Peconija.
- Iju, otmica, vrisnula je kajsija Vaska! Moram da upozorim moje podstanare, Milana i Milenu. Upravo su se doselili i planiraju da...
- Ajde, de, ne drami, prekinula je u pola reči Larisa. I ko su ti sad ti Milan i Milena? I kako ti smeš da uzimaš podstanare u Čudesni vrt bez Blaginog znanja?
- To što ti Larisa ne znaš za to, ne znači da ni Blaga ne zna, odbrusila joj je uvređeno Vaska.
- Devojke, devojke, polako, budite dame. Bez prepirke, moliću, oglasio se Gvozden. Da pitamo naše drugare preko ograde, iza zida. Možda je Peconi kod njih.
- Bravo Gvozdene, uvek imaš pametan predlog, reče badem Cvijan. Ajde, Ćira je najbliži, nek on zovne Blagoja, Dalibora i Radoslavu.
- Ćiro, Ćiro - viknu Larisa!
- Larisa, koliko puta sam ti do sad rekao da me ne zoveš Ćira. Moje je ime Ćirilo, a Ćira me zove samo Blaga i to u retkim trenucima i najčešće kad se šali sa svojim malim milim. Oni još ne znaju ko je bio Ćirilo, ali znaju ko je Ćira. Junak iz komedije "Pop Ćira i pop Spira", književnika Stevana Sremca. To sam ti sad rekao Larisa i neću više. To što si Ruskinja, ne oslobađa te odgovornosti da ponešto ne naučiš o svakom od nas, jer svi ovde živimo u ovom Čudesnom vrtu zajedno.
Je l znaš po kome si ti dobila ime Larisa? Po glavnoj
junakinji romana "Dr Živago", ruskog pisca Borisa
Pasternaka.
- Dobro, izvini Ćirilo – reče Larisa. Molim te, pitaj ove iza zida da li su videli Peconija. Otet je! Nigde ga nema ovde među nama.
- Čuli smo te Larisa, doviknuo je Blagoje umesto svih. Toliko histerično vičeš da si probudila celu ulicu. Ne, niko od nas nije video Peconija. Tačnije, bio je vrlo kratko do Marina, jutros, pred zoru, i čudi me da ga ti nisi primetila, ako se zna da ti je Marin prvi sused.
- Peconi! Gde si? Peconi!
Kad je videla da ga nema, brzo je prišla mestu gde je
bila njegova kućica i videla da je ova prazna.
- Srećko! Meli! Gde je Peconi?
Srećko je istrčao na gromki poziv svoje gazdarice
napolje i krenuo da brzim korakom čestari kroz vrt njuškajući i
tražeči Peconija.
Melanija se lenjo, gegajući se u hodu, pojavila na
vratima kuće, žmirkajući. Videlo se da se tek rasanjuje i da nema
pojma ni gde je, ni šta je, ni što Blaga viče.
- Melanija, ako si ga kojim slučajem povredila.... zaustila je Blaga.
Melanija
je sad, na zvuk šištavog Blaginog glasa bila razbuđena i
uznemireno je krenula za Srećkom.
Blaga
je i dalje hodala nervozno i brzo kroz vrt, zavirujući u svaki
ćošak. Na kraju je iznemoglo sela u stolicu i pogledala u šoljicu
hladne kafe, izgovarajući poraženim, tužnim glasom naglas samo dve
reči; Nema ga.
Umornim
hodom se uputila u pravcu kuće. Stanovnici Čudesnog vrta su gledali
za njom tužnim, laganim lelujavim pokretima svojih grana.
- Heeej narode. Kakav je ovo mir. Šta se dešava - oglasila se zvonkim glasom Melina koja se upravo probudila?
- Tražimo Peconija. Nestao je gospođice frajlice - jetko joj se obratila Larisa. Da li se vaše gospodstvo lepo naspavalo i blagoizvolelo da se uključi u svakodnevni život ovog mesta kojem i sama pripada, a što često zaboravlja.
- Oladi malo Larisa - ledenog glasa joj se obrati Melina. Ne gubiš vreme da me opleteš, ali o tome ćemo drugi put.
Živko,
šta se ti praviš lud? Juče si skoro celog dana podučavao Peconija
raznoraznim tehnikama, pričao si mu o er liftovima, šta god to
značilo, a sad se praviš nevešt. Ti si jedino krilato stvorenje
među nama i imaš samim tim sposobnost da brže i bolje od nas
saznaš ko je oteo Peconija. Nikako ne bih volela da nam se Blaga
sekira, a da od svega bude; tresla se gora, rodio se miš! Predlažem
da ti ispitaš stvar i da nam svima javiš šta se desilo Peconiju?
Da li se predlog usvaja?
- Usvaja se, zaorilo se Čudesnim vrtom.
- Dakle Živko, na posao. Ti si glavni inspektor u ovom slučaju – reče Melina i okrete se Larisi. Nisam čula da si se i ti saglasila? Uzgred, računaj da ćemo jednog dana morati da se lepo izrazgovaramo ti i ja i da vidimo odkud u tebi toliko odbojnosti prema meni? Koliko znam, ja nisam ni tvoju senku ugrozila.
Larisa
nevoljko klimnu svojom glavom, malo razočarana jer joj je na neki
način Melina "ukrala" primat.
Dan
je prolazio sporo, a od Peconija nigde ni traga ni glasa. Blaga je
mnogo puta izlazila u vrt bezuspešno ga dozivajući, prazneći i
puneći njegove posude sa hranom. Srećko i Melanija su se postiđeno
sklanjali sa njenog puta osećajući da su kao čuvari zatajili.
Veče
se spuštalo i Čudesni vrt je lagano tonuo u nemiran san. Živko se
nije vratio, a svi su ga željno isčekivali sa vestima o nestanku
najmlađeg među njima, o Peconiju.
Svanulo
je neko turobno jutro. Par sivih oblaka vuklo se nebom zaklanjajući
sunce. Larisa se trgla iz sna, umornija no što je bila kad je
zaspala. Spavala je rastrzano. Sanjala je da je Peconi zove upomoć.
Tiho se obratila Roksandi.
- Spavaš li?Ne. Oka nisam sklopila. Iako sam ja tek od skoro ovde i meni je teško pao nestanak mališe.
- Kog mališe – začuo se Živkov glas. Koliko ste svi kao dobri drugari između sebe, toliko se ni malo ne razumete u ptice. Jer nećete da se razumete. Pobogu, pa Peconi je golub, uzviknuo je, našta su se mnoge glave okrenule u njegovom pravcu, rasanjeno.
- Šta hoćeš da kažeš Živko tim Peconi je golub! Svakako da sam znala da je golub – oglasila se Vaska. Zar bih ponudila Milanu i Mileni, koji su takođe iz roda golubova, gugutke, svoju krošnju za stan, da sam baš velika neznalica?
- Ti si možda i znala, ali ovi ostali baš i nisu. A kako to da vam nije palo na pamet da je Peconi porastao? Sasvim dovoljno da može da živi sam, da osnuje porodicu, da je možda odleteo?
- Odleteo - zaorilo se vrtom!
- Ko je odleteo Živko- oglasila se mala delišes jabuka Radoslava iza zida? Zašto ste se razgrajali ovako rano? Probudićete Blagu.
- Blaga je već budna i upravo dolazi u vrt - tiho je promrljala Larisa.
Svi
su se okrenuli u pravcu ulaznih vrata na kući odakle je već
dolazila Blaga ogledavajući se i dozivajući gromoglasno;
- Peconi! Peconiiiii!
Tog
trenutka, niotkuda, bar su svi imali upravo takav utisak, poznati lik
se pojavio i laganim pokretom sleteo na sto za kojim je Blaga svakog
jutra pila kafu. Šeretski je nakrivio glavu i pogledao u njenom
pravcu dok je ona iznenađena gledala u njega, onako ponositog, kako
čvrstim koracima gazi po stolu, praveći pokrete kao kad se udvara
golubici. Blaga se nasmejala grleno prilazeći stolu i naglas
govoreći;
- Mangupe jedan. Dobro si me uplašio. A ti? Samo si dovoljno porastao, što je meni promaklo dok sam te mazila svakog jutra. Možeš da letiš, a ja sam mislila da si još uvek ono moje malo ptiče koje sam našla napušteno, ispalo iz gnjezda, na travnjaku, ispred susedne kuće. A možda si se i zaljubio?
- Peconi, je l sam ti rekao da će Blaga znati razlog tvog iznenadnog odlaska javio se Živko ovom. Od nje i kad bi hteo ne možrš da sakriješ ništa. Ona voli sve nas u ovom Čudesnom vrtu i pomno prati šta nam se i kad dešava. Doduše, nesporno je da si ti uspeo da je obmaneš pa je ona prvo posumnjala da si otet. Nije ni slutila da te je ljubav naterala da koristiš krila i da poletiš. Da nije ljubavi, ti bi zauvek ostao šetač po vrtu, a ovako, sad ćeš biti letač i povremeni posetilac.
Ne
boj se! Neće ti Blaga zameriti. Važno je da si živ i zdrav i da te
"otela" jedna lepa mala golubica. Ne budi cicija, upoznaj
nas sa njom.
A
tebi Tadija, svaka čast. Umeš da čuvaš tajnu - reće Živko
crnom dudu Tadiji. Nije ni čudo da te Blaga posebno ceni. Eto i
Peconi, naš mališa, je samo tebi poverio tajnu da je naučio da
leti zahvaljujući jednoj sivoj, gracioznoj gospođici golubici sa
kojom se sastajao u tvojoj krošnji.
