- Meni je najbolje kad vas sve otkačim!
Zvonile su joj dugi niz
dana ove reči u glavi. Kako možeš da otkačiš parče svoje
duše?
Koja te to škola pripremi
da otkačiš onog ko ti je udahnuo prvi dah?
Ko te naučio prvom
koraku? Ko je nebrojeno puta noćima bdio uz tvoje uzglavlje, a ujutro nastavljao dan kao da je prespavao noć
snom pravednika.
Ko je patio kad si i ti
patio? Radovao se kad si se i sam radovao.
- Nećeš ti meni da određuješ hoću li ja da brinem o tebi, a ne da te stavim u starački dom!
Sećala se tih reči i
reakcije kad bi rekla da neće da bude obaveza nikome. Zna ona dobro
kako je to kad trčiš, radiš, gajiš decu i grizeš se jer ne možeš
da postigneš da pomogneš dovoljno i starim roditeljima.
A ništa nije tražila.
Samo je priželjkivala da se ostvare te izgovorene reči.
I šta je sad ovo?
- Nije sporna ta uzajamna ljubav, ali svi treba da žive život koji zaslužuju.
Da li je moguće da
zaslužuje ćutanje, pitala se? Evo, meseci su prošli ni glasa, ni
odjeka.
- Hoćeš li..? Pitala je.
- Zašto nisi..? Stigao je odgovor bez odgovora.
Znali su da i ranije
ukrste reči, ali nisu nikad prestajali da razgovaraju.
Gde sam pogrešila, pitala
se?
Dani teku. Nestaju.
Pamtiće ovo proleće kao jedino proleće koje je donelo muk.
Bezrečje. Gluva tišina. Dodata na još jednu tišinu.
Okov oko vrata, knedla u
grlu, progutane suze, glumatanje za druge da je sve u redu.
A nije. Jer kako može
biti u redu da ne razgovaraš sa delom sebe?
Da ne postojiš, a ima te,
a opet nisi potpun?
Pitanja bez odgovora.
A vreme i dalje klizi,
nestaje i ćutanje se ukočilo kao spomenik.
Hoće li ga jednom
srušiti?