уторак, 26. децембар 2017.

Šta mi je lepo doneo blog u 2017. godini







Obično ne pravim bilanse po završetku neke godine. Nikad nisam i nemam tu naviku. Kad nešto uradim idem dalje, zatvaram to poglavlje iza sebe. Međutim u 2017.- tu sam ušla vukući emotivne repove za sobom iz prethodne godine, a to nije obećavalo ništa dobro.
Nekad sam, hoteći da što pre prevaziđem razočaranja ili gubitke, stavljale sve svoje znanje i umeće u što brži mentalni, pa i fizički oporavak od istih. No, jedan u prošloj godini me dobrano isterao s koloseka i narušio mi je samopouzdanje do krajnjih granica. Kako nisam htela da blog pretvorim u svoj dnevnik, iako je on to i mogao biti jer mu je naslov takav, tako sam taj životni udarac “žvakala” predugo, a to se odrazilo i na moj mali komision, kako ja nazivam svoj blog iz milošte. Zanemarila sam ga. Pisala na njemu vrlo retko jer, kako rekoh, samopouzdanje mi je bilo negde u suterenu. Valjalo je polizati rane i naći snage za put dalje, u život.
Ćesto bi mi glas moje mudre bake Stanojke ponavljao; Pusti, otvori šaku, nek ode sve staro da bi ti došlo novo.
Kako? Ja sam to staro volela, poštovala, a ispostavilo se da me nije upoznalo, nikad. A ujelo me, strašno, do bola, za srce.
Tu i tamo, iznedrila bi se po neka pesma za koje su mi inspiraciju davale tek neke reči, nekih divnih ljudi na čemu sam im beskrajno zahvalna.
U dubini srca sam želela da se sve popravi, ali, nije moglo.

Onda sam se, kad je moj blog napunio svoj peti rođendan, setila da svi mi imamo svoj deo kosmičkog kolača i da moj pripada samo meni. Da ga ja, čak više, zaslužujem, tim pre, što ne odustajem.
Oprostila sam sve, da bih krenula dalje. Znala sam da me negde čeka još lepih događaja, još dobrih ljudi. I počela sam opet da pišem.
Ali, život je opet umešao svoje prste i desila mi se nezgoda. Slomila sam desnu ruku u ramenom zglobu.
Logično je da je to opet poremetilo moje pisanje na blogu jer je valjalo da ruka odmiruje onoliko koliko je trebalo i da se posle rehabilituje ne bi li se vratili svi pokreti, posebno rotacija ramena.
Sve što je bilo do mene svojski sam se trudila da odradim. I mnogo više.

Onda mi je odjednom puklo pred očima!!! Zanemarila sam da pratim “znakove pored puta”.
Upozorenja koja su “prštala” na sve strane. Lekcije servirane na tacni koje ja nisam prepoznavala.
Zatim se pojavila jedna divna osoba koja je u grupi Blogeri počela akciju pisanja priča ili bajki za decu, kao i akciju “Obajkimo Srbiju”.

Probudila je u meni ponovo ono malo ljubavi željno i maštovito dete i ja sam uspela da napišem i objavim na blogu čak tri priče za decu. Dve od njih su štampane u trinaestom broju časopisa “Književne vertikale” zbog čega sam joj neizmerno zahvalna.
Još više joj dugujem zahvalnost za probuđenu ideju da nastavim sa pisanjem priča za decu sa željom da ih pretočim u divnu knjigu.

Onda su se neki divni ljudi iz mog detinjstva i mojih mladih godina vratili u moj život upravo zahvaljujući blogu tj. otkrivši ga, čime smo uspeli da ponovo stupimo u kontakt.

Sve u svemu, ili što bi stari Latini rekli Suma sumarum, u 2017.-toj godini blog mi je doneo spoznaju da što je prošlo, otišlo je.
Moja baka bi rekla; Istim putem se ne vraćaj!

Vratio mi je u život neke divne ljude koji su mi svojom pojavom dali inspiraciju za neke lepe stihove.

Doveo mi je život neke nove ljude koji su mi i ne sluteći pomogli neizmerno.

Doneo mi je spoznaju da je potrebno i da usporim, da bih sve oko sebe pogledala realno, racionalno.

Doneo mi je potvrdu da ne treba da analizu počinjem uvek i samo od sebe jer često smo mi samo delići nečije životne slagalice, u prolazu.

Doneo mi je i novo samopouzdanje i potvrdu da to što pišem i vredi jer je neko kompetentan prepoznao moje emocije i želje da pišem iz srca i sa željom da podelim, podsetim.

Na kraju moram da kažem da je 2017.-ta godina bila godina u kojoj sam dobila jedinstvene životne poduke i potvrdila da zaista učimo sve vreme dok klizimo kroz život kao i da je moj blog meni samo jedan od pokazatelja da postoje i dobici mnogo većih vrednosti od novčane.



среда, 27. септембар 2017.

Nepopularna mišljenja (book tag)




Volim da se igram, a posebno volim blogerske igre i rado im se odazivam, ako me neko od drugara blogera nominuje.
Ovog puta ovu nominaciju blogerke Karoline Čojbašić, poznate po blogu:
https://cv-carolinavitae.blogspot.rs, nimalo nisam shvatila kao igru, pre kao zadatak, jer me terala da se vratim poprilično u prošlost i da se prisetim nekih knjiga koje sam davno pročitala. A bolje da nisam. Ustvari, neke i nisam, čak nemam ni želju za njima. Ni onu dozu radoznalosti koja me često zagolica i natera da pročitam knjigu koju su neki hvalili ili kudili.
Bilo je još kako takvih trenutaka. I ne, nikad se nisam libila da o nekoj pročitanoj knjizi iznesem svoje mišljenje. Naprotiv. Volim da razmenim razmišljanja na tu temu jer i danas smatram da za neke knjige, koje mi nisu “legle”, ja nisam spremna. Možda nikad i neću biti, jer, mnogima sam se vraćala, čitala ih ponovo, opet, pa opet.
Mnoge od tih knjiga sam ostavljala, začudo, na istoj stranici do koje sam stizala sa čitanjem i pre poslednjeg pokušaja.
Nekima ću se opet vratiti jer mislim da bi ih sad možda, mentalno mogla prihvattiti na pravi način.
Znam da se mnogima neće dopasti ovaj moj book tag, ali šta je tu je. Razni ljudi, razne ćudi.
Da počnem onda da dajem odgovore na ovaj Karolinin poziv za nepopularna mišljenja tj. book tag :)

1.Popularna knjiga ili serijal koji se tebi ne sviđa

Zaista sam otvorenog srca i iz sve snage, želje i volje želela da pročitam sva dela našeg književnika Milorada Pavića, što često radim kad su posebno domaći književnici u pitanju. Nažalost nije mi išlo.
Posle pročitanih knjiga; “Hazarski rečnik”, “Unutrašnja strana vetra” i završene više od pola knjige “Predeo slikan čajem” ja sam odustala. Više nisam znala je l' sam došla, je l' sam pošla, gde sam bila, šta sam radila!
Ni bogatstvo izraza, rečnik, stil pisanja, nije mi doprinelo da mi se kockice slože. Nije mi pomoglo ni da, u razmeni mišljenja sa prijateljem, pronađem tu skrivenu alegoriju. Razumela sam da je sigurno ima posle pročitane knjige o mitu o Heri i Leandru, gde se kraj obe priče završava na sredini knjige, samo obrnuto, što je imalo svoju simboliku. Sve ostalo mi je bilo kao da čitam egipatske hijeroglife. Ili da se igram neke igre zagonetki i skrivalica, koje niko osim samog autora ne ume da razreši. Da se radi o uskostručnoj, naučnoj knjizi, vezanoj za neku oblast o kojoj ja nemam pojma, to bih mogla i da shvatim. Shvatih, onda, a danas nemam ni volje ni želje za tim, da filozofiju Milorada Pavića nemam dara da razumem.

2. Knjiga ili serijal koji se tebi sviđa, a drugi ga ne vole

Nekako, rekla bih slučajno, na predlog bibliotekarke iz gradske biblioteke grada Beograda, dopala mi je u šake knjiga autora Erika Van Lustbadera, “Crno srce”. Bilo je to mnogo davno, ali zaintrigirala me do te mere da sam je bukvalno “progutala”. Drugačije nije ni moglo biti jer je knjiga triler, a ja volim taj žanr, prepun za mene, onda potpuno nepoznatih stvari; Nindže, običaji u Japanu, kodeksi časti itd.
 Posle ove došla je na red “Miko” i... tu sam stala. Naime, jednoj mami, ozbiljnoj, odgovornoj zaposlenoj osobi, svi iz moje okoline su zamerali da nosam te debele knjižurine i da se zablesavim kad uronim u njih i postanem gluva i slepa za okolinu. To nije bilo daleko od istine. 
Ukoliko me štivo “ponese”, ja nestajem iz realnog sveta i potpuno se posvećujem knjizi. Ali, e to ali je moj veliki problem, imam veliku manu; Čitam veoma brzo. Nije slučajno da kažem da “gutam knjigu”.Tu opet nastaje drugi problem, imam potrebu da tu istu knjigu čitam ponovo jer želim da šupljine koje ostanu u sećanju kao posledica brzog čitanja, popunim. Ne, ja ne preskačem redove!!! Ja jednostavno strašno brzo čitam iz želje da što pre saznam šta dolazi sledeće, pa sledeće...
Kako sam sad velika i odrasla vratiću se sigurno da isčitam sve knjige ovog autora čak iako ga mnogi osporavaju kao pisaca koji , kao, nema neku veliku književnu umetničku vrednost. 
Čekaj, zar knjiga ne treba da bude zanimljiva? Zar ne treba nešto da se iz nje i nauči, kao bonus? Zar ne treba da bude i relaksacija, što je dobro za zdravlje npr.?
Da zaključim; Vraćam se sigurno opusu ovog autora jer me je nagnao da o Japanu i običajima u istom saznam sve što je moguće, jer me čitanje njegovih knjiga i odmara, ali i napuni adrenalinom baš onda kad to i treba.
    3. Ljubavni trougao u kome glavni lik završi sa pogrešnom osobom ili popularni fikcioni par koji ti se ne sviđa
Odavno svi znamo da je Vronski iz romana “Ana Karenjina” postojao. To me nagnalo da pomislim da i ostali likovi nisu fiktivni već pravi i da ih je Lav Tolstoj, na sebi svojstven maestralno, majstorski način opisa likova, ovekovečio na najbolji mogući način. Ipak, ja ne volim taj ljubavni trougao nikako.
Ne sviđa mi se lik Karenjina koji je po meni uskogrud manipulator koji koristi emocionalnu ucenu da bi sebi obezbedio sve. Da ne nabrajam šta je to sve.
Ne sviđa mi se ni Ana Karenjina jer je ona, po meni, nesigurna osoba koja traži sigurnost i oslonac u drugima.
Ne sviđa mi se ni Vronski koji je opet po meni, neko ko je suviše svoj, okrenut uglavnom sebi, do sebičnosti ponekad i ko nema dara da se osvne i osluhne i druga bića oko sebe.
Svi su tu po meni izabrali potpuno pogrešne osobe, emocionalne partnere za sebe, ako se uzme u obzir mentalni sklop ličnosti.
Lav Tolstoj je sve njih izvanredno i znalački opisao i smatram ga jednim od retkih pisaca koji ume da pronikne u dušu likova do dna.
    4. Popularni žanr koji retko uzimaš u ruke
Mnogo davno sam pročitala, ima tome više od 30 godina knjigu “Treće oko”, autora Lobsang Rampa. Knjiga se može podvesti pod naučnu fantastiku. Posle nje, opet, sa željom da pročitam iz tog žanra još neke knjige pročitah knjigu “Država na mesecu” i... to je bilo sve. Shvatih da mi ne ide od ruke čitanje ovih “modernih” knjiga iz te edicije jer ih nepravedno poredim sa Žilom Vernom.
Nerado čitam knjige naučnofantastičnog žanra posebno kad sam saznala i da Lobsang Rampa nije Indus, već Kanađanin koji se predstavljao kao Indus, zbog bolje prodaje njegove knjige. Možda imam i sama predrasude, ali jedno je pseudonim, drugo je obmana, a to ne volim. Kako god, knjige SF danas nerado čitam.
    5. Obožavani fiktivni lik koga ne voliš
    Ne volim nikako, ali ni malo, Hitklifa iz romana “Orkanski visovi”. Na stranu svi razlozi i olakšavajuće okolnosti, ali nikako ne opravdavam nasilje, a posebno perfidno, mentalno nasilje u ime ljubavi.
    Nisam oduševljena ni sa Skarlet O Hara, jer mi i pored svega, što ublažuje moje mišljenje o njoj, ipak na momente odaje vrlo proračunatu i sebičnu osobu.

    6. Popularni autor koji ti iz nekog razloga ne leži
Definitivno Dostojevski.
Bila sam klinka, šiparica, kad sam pročitala “Braća Karamazovi”, koje bih trebalo opet da pročitam jer se više ne sećam ničeg i u svom maniru htedoh da nastavim da čitam dalje dela istog pisca i ughvatih se za, ni manje ni više “Idiot”-a. Na pola knjige stadoh jer sam se sasvim pogubila.
Sećam se, onda ne znajući ono što sad znam, da sam rekla da je on genije, ili i sam “idiot”. Meni je to bila izuzetno teška knjiga za čitanje. Iziskivala je moju silujuću koncentraciju.
Nedavno, pre oko dve godine, sam najzad pročitala “Idiot”-a i shvatila, da sam sad sasvim zrela da se “družim” sa Dostojevskim na pravi način. Onako, kako sam već na početku ovog pisanja o svemu rekla, da sam porasla dovoljno da se nekim autorima vratim na pravi način.
Sasvim je sigurno da ću sve da pročitam od Dostojevskog iz znatiželje da bih videla danas šta je to što me je toliko odvraćalo od njega sve do skoro.
    7. Popularni knjiški kliše koji ti je dosadio - ( npr. izgubljena princeza, korumpirani vladar, ljubavni trougao)

    Nemam svoj knjiški kliše jer čitam manje više skoro sve žanrove. Neki manje, neki više volim, ali ne bih mogla da pod ovo podvedem bilo šta. Ja i inače sa velikom rezervom prihvatam sve knjige koje su proglašene kao bestseleri. Možda je u tome i taj neki popularni kliše za druge, za većinu, no kako rekoh, ja uglavnom čekam da se stišaju strasti oduševljenja i nekad se desi da mnoge od “izvikanih” dobrih knjiga pročitam znatno kasnije od drugih.
    8. Popularna serija koju ne nameravaša da pročitaš
Ne nameravam da pročitam ni jednu knjigu “Hari Poter”. I to spada u meni ne baš drag žanr SF. Nekad sam volela da čitam bajke i bar mislim da sam pročitala sve bajke sveta, bajke svih naroda. Po svemu sudeći bi onda trebalo da imam želju da porčitam i bajkovitog Harija, ali nažalost ne privlači me.
    9. Izreka kaže; Knjiga je bolja od filma, međutim, koja ti se filmska ili TV adaptacija više svidela od knjige
Korbet H Tigpen je ranih šesdesetih prošlog veka napisao knjigu “Tri Evina Lica”, izuzetno štivo kliničke psihologije, koja je doživela i filmsko izvođenje 1957. godine sa briljantnom Džoan Vudvord u glavnoj ulozi.
Film u svemu prati fabulu knjige i to mi se veoma dopalo.

Davne 1981, godine je RTS prikazivao seriju “Istočno od raja” po romanu Džona Štajnbeka, sa engleskom glumicom Džejn Sejmur u glavnoj ulozi.
Upravo prikazivanje ove serije, ali i moja radoznalost šta će se dešavati dalje, nagnalo me da pročitam knjigu brzopotezno i da nakon tog shvatim da sama serija prati knjigu doslovce, što me je dodatno oduševilo. Nakon toga je uobičajeno usledilo čitanje svih Štajnbekovih dela.
Interesantno je navesti i to da je i film koji je pravljen po njegovom romanu
“O miševima i ljudima”, sasvim ispratio radnju same knjige.
Ovo pamtim kao, po meni, najbolje ekranizacije serije, ili filma po nekom romanu.

Najsvežije što mi se kao trešnja na torti posebno dopalo, je ekranizacija Engleske BBC serije po romanu “Gordost i predrasuda” iz 1995. godine sa Kolinom Firtom u ulozi, Mr Darsija. I ovde imamo slučaj da je ekranizacija urađena izuzetno pomno i profesionalno i da je još više popularizovala književno delo Džejn Ostin.

Draga Karolina, zahvaljujem ti se na nominaciji i iskreno se nadam da su te moji odgovori zadovoljili.
Imam obavezu da nominujem nove blogere za ovaj book tag i moj izbor su;
Merima Simovljević Aranitović
Jasna Karan Pančić https://jasna19blog.wordpress.com/

Nadam se da ćete i vi drage moje uživati u ovom izazovu kao što je i meni bilo zadovoljstvo.


недеља, 3. септембар 2017.

Drumovi, oni i ovi

            

    
     
Kiša je dobovala nesmanjenom žestinom po vetrobranskom staklu automobila. Iako uključeni na najjače, brisači su jedva stizali da uklone vodu i omoguće dobru vidljivost. Auto se blago zadrmao na krivini od udara bočnog, zapadnog vetra.
Čudno je ovo vreme u aprilu, a sve je već ozelenelo, prošlo joj je kroz glavu dok je smireno vozila mali auto drumom, ka velikom gradu, žureći da stigne u zakazano vreme, za okončanje ugovorenog posla.
Eh kad bi bar proširili ovaj drum. Od kad postoji i od kad zna za njega, a spada u međunarodni put, on je ovakav. Uzak, sa puno rupa, sa kanalom pored obraslim u gustu šaš ili šikaru koji se, kad padne sneg ne vidi. 
Mogla je jednom da završi u kanalu, jedne zimske večeri kad je stala da bi skinula sneg sa vetrobranskog stakla koji brisači nisu mogli da obrišu jer je mećava bila izuzetne jačine. Nigde nije bilo oznake za neki ispust ili omanji parking  pored puta i samo osećaj da vozi veoma lagano i oprezno je spasao da se zaustavi tik uz sam kanal, prekriven debelim, ravnim snegom iz kojeg je izvirivala jedna perjanica suve trske. Sumrak se tek bio spuštao, ali je sivilo neba svojom bojom dodavalo tminu i smanjivalo ionako lošu vidljivost.
Sećanje joj pomuti pljusak po vratima sa njene strane. Jedno veliko vozilo je upravo preticalo kroz kišnu zavesu. Ispred nje je drumom grabila drumska krstarica, nedozvoljeno velikom brzinom, neprimerenom ni uslovima na putu, ni samom putu.
Setila se jednog dalekog druma kojim se vozila pre jedne decenije.
Kako vreme leti, promrmljala je sebi u bradu.
.....

Ulice Otave su bile čiste, bez snega, kao da je leto, a ne januar mesec. Koliko jutros su na kanalu Weather&Umbrella javili da je temperatura sa windchill-om -23 stepena Celzijusa. Putovala je za Toronto, autobusom, sama, da provede Božić sa svojim rođacima koji su živeli tamo.
Njen sin se brinuo kako će to sve proći, s obzirom da ona nije znala nimalo dobro engleski jezik.
"Kako ćeš se snaći ako iskrsne nešto nepredviđeno" - pitao se on naglas. Ona se nasmejala i rekla da će kako drugi tako i ona.

Za jedan prilično veliki i razuđen grad, uz to prestonicu jedne velike države, učinilo joj se da je autobuska stanica u Otavi manja od one u Beogradu, nekako neugledna i dosta mračna. 
 Imala je karte za putovanje autobusom čuvene autotransportne kompanije Greyhound.
Karte se predaju vozaču ispred ulaska u bus. Isto kao i kod nas, prošlo joj je kroz glavu.
Brzo je našla svoje mesto, sa leve strane, do prozora.

Krenuli su odmah po ukracavnju putnika kojih nije bilo mnogo, negde oko dvadesetak.
Preko puta nje, na dva sedišta razbaškario se jedan Indus, sa ovećim belim turbanom na glavi i u tradicionalnom indijskom odelu, kojem nije mogla da proceni starosnu dob. 
Mora da je Sik, zbog tog turbana, mislila je i ostala ne malo  iznenađena kad je videla da je izuo svoje sandale, sa tankim isprepletanim kajšićima, skinuo čarape i ostao potpuno bos. Zatim je ispružio svoje duge noge koje su dopirale do sedišta tik uz njeno, zatvarajući tako prolaz između, u sredini autobusa. Najudobnije, valjda, koliko je mogao se oslonio na savijenu ruku i zaspao iz mesta, pre polaska autobusa iz stanice.
Vozač je po prijemu putnika krenuo kroz autobus nudeći slušalice putnicima.
Ona nije uzela. Nisu joj trebale, smatrala je. Ali...

Autobus je krenuo i veoma brzo se obreo na autoputu što je dovelo do zaključka da se autobuska stanica nalazi negde na obodu Otave ili blizu autoputa. To je moglo i da ne bude tačno jer su u Otavi postojale posebne ulice kojima su prolazili samo autobusi za prevoz putnika i taksi vozila, a koje su veoma skraćivale i ubrzavale putovanja kroz grad.
Sneg se beleo duž puta kojim su prolazili. Vozač je uključio film, "Spajdermen", što je ražalostilo. Shvatila je da su slušalice koje je delio, tačnije prodavao za 1 dolar, bile neophodne da bi film mogao da se gleda na malom TV prijemniku koji se nalazio na poleđini sedišta ispred nje, da bi se čuo i ton. Ona je već dugo imala želju da gleda taj film, ali očigledno je da ovo nije bila ta prilika.
Skoro da se nasmejala naglas setivši se jednog crnog vica apropo situacije; Ima sliku, nema ton.

Usredsredila se na posmatranje krajolika kojim su prolazili. 
Primetila je da put ima tri kolovozne trake samo u jednom smeru dok saobraćaja iz suprotnog smera nije bilo. To je ne malo začudilo.
Sa njene leve strane prostirala se ravnica dok je na desnoj strani bila šuma, uglavnom bilogorična, ogoljenih, velikih stabala prekrivenih snegom. Mnogo suvog, starog i oborenog drveća je bilo između stabala tih šuma pored kojih je autobus prolazio.
U jednom trenutku je u daljini videla automobile sa leve strane kako voze u suprotnom smeru u odnosu na njen autobus. U trenu je shvatila. Postojao je poseban autoput za saobraćaj u suprotnom smeru koji je išao istom trasom kao i put kojim se kretao njen autobus, ali je razdaljina između njih bila ogromna.
U Kanadi je, njoj je tako izgledalo, sve bilo ogromno.
Upravo su prelazili preko mosta velike reke koja se zvala Misisipi.
Kako ovde Misisipi, pitala se, kad je to reka dole, u Americi?
Reka je, videlo se, nosila ogromnu količinu vode. Bila je duplo šira od Dunava, nadošla, mutna, sa pokojom santom leda koja je plutala po površini nošena jakom strujom.

Začudilo je i saznanje da nigde nije videla neko selo, varoš pored druma. Tek po koja velika farma, sa uglavnom velikim, visokim, crvenom bojom obojenim ambarom i obaveznim tornjem za vodu ili struju. 
Ponegde je videla i omanje korale u kojima su po snegu trčkarali konji u veseloj igri dok su im se grive vijorile nošene vetrom.

Autobus je klizio drumom. Nigde se nije zatresao, a koliko je videla kroz prozor, jer je vozio srednjom trakom, drum je bio ravan kao tepsija.
Uskoro su skrenuli na jedan sporedni put. Videla je sa leve strane vodu i mislila je da je neka reka opet tu, negde blizu.
Zaustavili su se pored jedne u belo obojene oveće kuće na kojoj je bila oznaka “Loge Cabin Restaurant”.
Nešto kao krčma, kafana, gostionica, prošlo joj je mislima. I bilo je.
Odmah, preko puta gostionice bila je obala  velike reke koja je virila kroz velike krošnje ogolelih grana velikih javora i hrastova. Na granama su po gde gde još visili žuti, sasušeni listovi koji su joj pomogli da ih prepozna.
Pauza je trajala dvadesetak minuta, koliko je bilo dovoljno da se putnici osveže.
Seća se, kupila je jedan, veliki čokoladni mafin i zatražila je šolju kafe. Konobarica joj je rekla da je self servis, znači da se usluži sama.
Opet se začudila kako će platiti kafu, kad je bilo dozvoljeno da sipaš iz bokala koliko god hoćeš puta?
Uzela je svoj mafin grickajući ga i uživajući u čoko čipsima kojim je bio ispunjen. Srkutala je kafu sitnim gutljajima posmatrajući kroz prozor ulaznih vrata pored kojih je stajala, reku preko puta, koja se videla kroz krošnje drveća. Bila je tamnomodre boje, kao more.
Vozač je pratio da li su se svi putnici okrepili i kad je video da su svi završili i platili, zajedno su napustili tavernu.
Veoma brzo, na horizontu su se ukazali neboderi Toronta i uskoro je sa svoje leve strane pročitala natpis; Mississauga.

..... 

Putokaz je pokazivao skretanje na most preko Dunava. U daljini su teški sivi oblaci lebdeli na horizontu. Usporila je auto pokušavajući da izbegne poveću rupu pored same ivice bočne drumske linije.
Uhhh, kad li će naši drumovi biti kao drumovi u Kanadi. Bolje bi mi bilo da sam išla autobusom, manje bih se truckala. Ili ne bih. Ali svakako bih bila opuštenija, razmišljala je dok se lagano usporavajući sasvim brzinu približavala prvom gradskom semaforu na kojem je svetleo crveni signal.
Kako bi mi dobro došla sad jedna topla kafa, za trenutak je promrljala uzimajući flašu sa vodom da utoli žeđ.
Kiša je i dalje lila niz vetrobransko staklo, sad već, kao iz kabla.

PS: Fotografije  su sa Google





четвртак, 4. мај 2017.

Zatvoriti ili odškrinuti vrata, pitanje je sad?



Postoje neki čudesni praškovi za koje kažu, da mogu mesto koje se otkinulo, pocepalo, iskrzalo, sastave tako da se ivica koja je popravljena, zaštopana, umetničkim vezom sastavljena, ne vidi. Čak i kad se u to dobro zagledaš. Međutim, sasvim sam sigurna da još nije izmišljen lepak, čarobni prah, lem, reč, šta već, koji može da zakrpi, popravi prijateljstvo, ili vezu, kada se jednom prekine.
Kad zatvoriš neka vrata iza sebe, možeš ih ponovo otvoriti, nije sporno. Iako naš narod ume da kaže; Istim putem se ne vraćaj!
Verujem da su ovo rekli zbog pozitivnih razmišljanja jer, valjalo bi čovek da što više vidi, sazna, upozna. Znači, ne odnosi se to baš i samo na ljude sa kojima si bio u kontaktu, pa sad kao ne treba ti oni više, niti ti njima jer kad je kraj, onda je kraj.

Možda, reći će neko, možda i može da se nastavi tamo gde si prekinuo, ako oprostiš, ako zaboraviš.
Nije sporno oprostiti jer kako je ljudski grešiti, isto je ljudski i oprostiti. Mada i to je ponekad mnogo teško, posebno ako smo nečijom krivicom izgubili nekog sebi mnogo bliskog, dragog, nenadoknadivog.

Onda, i ako oprostiš smeš li sebi da dozvoliš neobazrivost da to ode do zaborava?
Jer, ako i zaboraviš, nećeš li sebe dovesti u situaciju da ti se ponovi već viđeno?

Ima naš narod još jednu izreku koja veoma oštro kaže; Jednom izdajica, uvek izdajica!
To je, iskustveno gledajući, mogućnost da onaj, koji je, iz sebi znanih razloga, izdao onog kojeg je voleo, izdao prijatelja, izdao svoj narod, možda svoju zemlju.

Ali postoje olakšavajuće okolnosti, reći će neko, viši cilj neki, sopstveni život, zbog kojih je taj učinio delo izdaje.

Ne sudim i ne merim nikom. Nije moje da kvalifikujem razloge drugih, već samo svoje.
Spadam u one koji veoma lako oproste, svima i često i zaborave.

Opet, govorila je meni moja mudra Zaratustra, kako iz milošte zovem svoju baku Stanojku; Ako te sutra duša boli isto kao i juče, kada te neko “ujeo” za nju, dobro razmisli hoćeš li mu dozvoliti da ti i dalje priđe blizu.
Samo mora da znaš da to ne važi za tvoje dete, ako ga budeš imala. Deca dok su mala piju mleko, ali kad porastu jedu džigericu. Al' znaj i to da se svoje meso ne jede!

Ovo džigericu, shvatih mnogo kasnije, je metaforički rečeno za kojekakve “sekiracije”, koje znaju deca da prirede roditeljima usput, dok odrastaju, a ovi im pak sve opraštaju, i ne (zlo)pamte, i ne pamte, jer, kako bi kad roditelji nemaju ni kriminalce, ni kurve, ni lopove, ni narkomane, ni... oni imaju decu.
Svesni njihovih grešaka, izdaje svega onog čemu su ih učili, zlodela čak, retko će koji roditelj da svom detetu potpuno zatvori vrata.

Znači i izdaja ima dva lica; Jedno za druge i jedno za naše. Dupli aršin, rekao bi neko i ne bi pogrešio.
Treba li da bude tako? Treba li dati uvek šansu da taj neko povrati poverenje, a neće mu biti nimalo lako da to postigne sa etiketom koja iako nezalepljena uvek visi u vazduhu.
Neće li biti mučno i izdanom i izdajniku?
Izdanom jer iako je oprostio živi sa oprezom.
Izdajniku, jer je svestan da će do kraja svog života imati osećaj da se nije dovoljno iskupio.
Zatvoriti vrata nekom, ili iza sebe je najlakše. Mnogo je teško ostaviti ih otvorenim, a još teže je ponovo ih otvoriti, kad smo ih jednom zatvorili.
Ali, nije nemoguće i sve je do nas.

PS: Slike su sa Google


четвртак, 6. април 2017.

The Versatile Blogger Award





Nominacija  za The Versatile Blogger Award koju sam dobila od svojih koleginica blogerki, Mirne i Nede, me veoma obradovala u prvi mah, ali me i rastužila. Jer, ta igrica, više od igre, je kružila među blogerima koji su na Wordpress platformi, a ja sam na Blogger-u. Zahvalila sam se u komentaru obema, kako i dolikuje, sa namerom da ne pišem tekst na ovu temu, ali sam videvši da je mnogo blogera upravo sa “moje” platforme nominovano i da su napisali post na temu, promenila svoju odluku. Kako reče jedna blogerka, al' da me ubijete ne mogu da se setim koja, ne zamerite, ipak sam ja gospođa u godinama,  pozvana sam ljubazno u goste. Poziv u goste nikad ne odbijam, osim ako nemam neki strašno veliki i neodložan razlog.
Kako su meni obe blogerke posebno drage osobe tako sam ipak odlučila da im se ovim redovima posebno zahvalim na nominaciji mene, za ovu nagradu koju dele upravo blogeri, blogerima, a koja je samim tim značajna. Meni posebno i tim pre jer volim da se igram.

Pravila ove igrice nalažu sledeće;
    1. Zahvaliti se blogeru koji vas je nominovao!
    2. Nominujte do 15 blogera (možete manje ali ne više) i obavestite ih!
    3. Podelite sa svima 7 činjenica o sebi
    4. Objavite sliku nagrade u svom tekstu i ova pravila
Hvala vam, još jednom što ste mislile na mene Mirna i Nedo!
Obe ste mi ulepšale ove dane podarivši mi lepa osećanja, koja su veoma potrebna svima nama :)

Sedam činjenica o meni bi bile sledeće;
  1. Veoma, strašno, mnogo, puno  sam radoznala, ali ne da virim u tuđe dvorište, već da saznajem, učim, ono što ne znam.
  2. Nepopravljivi sam optimista. Kod mene je čaša uvek polu puna.
  1. Volim sve zimske sportove, ali ne umem da skijam :(
  1. Ne volim horor filmove
  1. Još uvek volim da maštam
  1. Volim Sokobanju
  1. Volim aktivno pasivan odmor - čitanje u horizontali
Kako pratim ovu gricu poslednjih dana zapazila sam da su skoro svi blogeri čiji rad i sama redovno pratim uglavnom nominovani što meni otežava nominaciju sledećih.
No, nominovala bih nekoliko koji su možda, ostali uskraćeni za nominaciju:







Hvala još jednom i svima srećno druženje i pisanje i dalje.

петак, 27. јануар 2017.

Ej Srbijo zemljo umirućih, ostavljenih i zaboravljenih






Godina 1977.

Jedna žena, primljena pet dana ranije sa spontano rupturiranim vodenjakom, se porađa, indukovanim porođajem u nus prostoriji neposredno pored porođajne sale sa porođajnim krevetima ispunjenim do poslednjeg mesta, a onda ih je bilo 12.
 Porađa se na otomanu, uzanom, tamnoplave boje otomanu koji ste svi viđali po ambulantama opšte medicine na koji vas doktor postavi da ležite kad vam palpatorno pregleda abdomen i dr., ako treba.
Porođaj protiče sa “lakšim” komplikacijama po porodilju, na svu sreću, koje se završavaju dobro, zahvaljujući uigranoj dežurnoj ekipi koju su činili Dr Ganić i babica Spasenija, zvana Spasa. Beba je odlično, majka dobija postpartalnu groznicu, na plus 38 stepeni Celzijusa. Juli je mesec, odmakao.
Smeštaju je u bolesničku sobu, nekako pronalaze dodatna 4 (četiri) ćebeta, debela, masna, maslinastozelene boje, pokrivaju je dok se ona trese sa sve krevetom.
Nakon 2h u sobu ulazi bolničarka i porodilje diže na lopatu. Svežu, gore pomenutu porodilju, takođe podiže na lopatu iako se ova trese ko trepetljika i insistira da ova čučne i da mokri u lopatu koju joj je postavila pored kreveta. Porodilja mirno objašnjava da nema nagon na mokrenje, ali dobija odgovor; Nećeš valjda da dobiješ trombozu. Ustaj!
Ova ustaje, čučne kako može i u trenu, kad je lokva krvi suknula iz nje, bolničarka je podiže, vraća u krevet i ušuškava onim masnim ćebićima. I dalje ima temperaturu 39.
Sutradan, ista bolničarka dolazi u sobu, proziva porodilju od juče i teatralno kaže; Zašto nisi rekla da si medicinska setra i Rajnina setričina?
Rajna je bila pedijatrijska sestra koja je u boksu za novorođene bebe radila više od 27 godina u bolnici gde se porodilja porodila i njena rođena tetka.
Porodilja ćuti, nema odgovor na pitanje koje nije na svom mestu jer tu, u toj bolnici i u bilo kojoj drugoj, ona i ostali pacijenti treba da su jednaki, bez obzira na struku i bilo šta drugo. Bar je ona tako vaspitavana, ali i naučena tokom svog školovanja.
Porodilja je srećna, presrećna, jer je rodila zdravu, mušku bebu, brata svojoj maloj trogodišnjoj devojčici, bez obzira na sve što je prehodilo porođaju, kao i svemu posle njega, što je tek za Riplija.
Bolnica u centru grada u centru prestonice SFRJ.

Godina 2001.
Rano jutro je. Primljena je u bolnicu gde će biti operisana od karcinoma grlića materice. Smeštaju je u jednu grupnu sobu, sa još 10 bolesnica sa istim ili sličnim dijagnozama. Neke su već operisane, neke čekaju red. Na odeljenju je još četiri sobe od kojih samo jedna ima pet kreveta. Izračunala je da ih ima, bolesnica, negde oko šesdesetak. I samo dva toaleta, a jedno kupatilo. Sobe neokrečene, sa zidova otpada masna boja kojom su bili ofarbani do pola. Kreveti su i dalje isti oni koje pamti još iz šesdesetih godina kad je bila učenica srednje medicinske škole, kasnije, jednom i pacijent iste bolnice u kojoj je rodila svog sina, kasnih sedamdesetih. 
Ništa se nije promenilo.
Vrućina spolja ubija jer napolju je mesec juni, ali jedan od najtoplijih u poslednjih, kako su rekli, sto godina. Ni jedna bolesnička soba nema erkondišn, bar ventilator.

Postoji na kraju hosnika jedna terasa na kojoj je dozvoljeno pušenje i na kojoj uglavnom sve pokretne bolesnice provode veći deo noći, kad malo pirne sa Save, ali gde je zaglušujuća buka koja dopire iz okolnih kafića do duboko u noć. Red turbo folk, red težak hevi metal. A u sobama, želja za životom i neizvesnost i strah na svakom licu.

Četrnaest dugih dana je čekala na svoju operaciju, za koju je kupila, sopstvenim novcem, sredstvo za uvodnu anesteziju i hirurški konac. To je onda bilo deficitarno, bolnice ga nisu imale, nisu ga dobijale u dovoljnim i potrebnim količinama, a to je bilo osnovno sredstvo za rad, između ostalih, da bi se obavila neka hirurška intervencija.

Pamti divan, odmeren humor lekara anesteziologa, koji je “uspavao” neposredno pred operaciju, pažljiv postupak osoblja u tretmanu posle operacije nakon dugog buđenja iz anestezije, a bilo je gluvo doba noći, a valjalo je da ustane, da se umije, da joj presvuku postelju koja je bila kompletno mokra od znoja jer je resorptivna temperatura došla brže od očekivanja.
Pamti gospođu Veru iz njene sobe sa odeljenja u teškom, ante finam stanju i ogromnu požrtvovanost svih belih uniformi da joj olakšaju muke i odlazak u drugu dimenziju, a koja je bila, igrom sudbine opet, u krevetu preko puta njenog.
Pamti, jutro posle, premeštaj u drugu sobu na intenzivnoj nezi, vizitu i sašaptavanje doktorke i setre, gde čuje da imaju mnogo veći broj operacija za taj dan nego što imaju postelja u intenzivnoj jedinici za prijem posoperativnih bolesnika.
Pamti da je rekla da nju “spuste” na odeljenje i oslobode jedan krevet našta su se one zgledale jer je neposredno pred njima jedva ustala iz visoke postelje, otišla do samo 3m udaljenog lavaboa i vratila se u postelju uz pomoć sestre jer je kolaps pretio da je osujeti u završetku jutarnje toalete.
I pamti da su je, kolegijalno, valjda da bi joj se zahvalili na razumevanju, smestili u jednokrevetnu sobu na istom odeljenju odakle je i otišla na operaciju, u neki visoki krevet sa kojeg nije mogla sama, u bolovima, ni da pokuša da siđe.
Za takvu sobu se govorilo onda da je “apartman” jer je imala svoj lavabo.
Vrućina je i dalje, uz visoku temperaturu bila njeno jedino društvo.
Ipak, bila je srećna, najsrećnija na svetu jer su joj operisali rak, jer su joj dali šansu za život.
Iz bolnice je izašla ponovo srećna jer je konzilijum doneo odluku da je zdrava i da živi kao sav normalan svet.
Bolnica je bila u centru prestonice SRJ.

Vreme sadašnje

Juče se jedna mlada žena porodila i na svet donela zdravu bebu. Ostala je, po sopstvenoj ispovesti više od 7h na hodniku bolnice, bez ručka, posle svog porođaja. U bolnici nije bilo slobodnog mesta, slobodne postelje za porodilju. Porodila se u bolnici u centru prestonice svoje države Srbije.

Podelila sam tu vest o tome na svom Fb profilu ali je link ka njenom tviter nalogu ubrzo nestao. Ispratila sam informaciju do izvora i saznala da je mlada majka bila primorana da ukloni svoj tvit jer su krenule prozivke, a njoj one nisu bile potrebne.
Ne juče, ne dana kad je bila srećna, najsrećnija u svom dosadašnjem životu, jer je rodila zdravu bebu koja je bila na prvom mestu, koju je trebalo da doji i koja nije zaslužila da joj mama bude pod stresom jer se nekima nije dopao njen tvit, jedna gorka istina o stanju u našem zdravstvu, a koje je, kad se sagledaju priče ispred i ova današnja, između kojih je prošlo podosta vremena, već veoma dugo nepodnošljivo.

I ne samo ove priče. Ovakve slične i mnogo teže priče mogli bi da ispričaju roditelji mnoge bolesne dece od retkih bolesti, roditelji dečaka koji se 13 godina borio sa Yuingovim sarkomom, ili onog dvanaestogodišnjeg dečaka koji svakodnevno putuje sam na hemoterapiju ko zna koju po redu, a nema leba da jede i koji živi u udžerici od kuće koja se ne može tako ni zvati. I još mnogi drugi oboleli od “neizlečivih” oboljenja u ovoj državi koja “nema” sredstava za lečenje obolelih od malignih bolesti koja su nas dovela na zavidno prvo mesto na svetskoj rang listi istih, potpuno je irelevantno zašto.
Bitno je da je to još jedan vrlo brz razlog zašto kao narod, osim nedovoljnog prirodnog priraštaja nestajemo sa demografske karte sveta.

Juče sam, apropo svoje objave na Fb saznala da se takođe dešava da bolesnici budu u mešovitim sobama, što je primereno ako se radi o jedinicama intenzivne nege, jer se između uglavnom nalaže paravani zavese, ali ne.
Ovde nije to bio slučaj. Ovde je to bila bolesnička soba koju su delili tri žene i dva muškarca!!!!!

Nedavno sam napisala članak o jednoj B. koja čeka na presađivanje matičnih ćelija i da nema informaciju koliko će čekati jer je aparat neophodan za tu intervenciju već mesecima u kvaru u Sremskoj Kamenici, a deo se “čeka” iz inostranstva.

Skoro sam čitala jedan odličan tekst o tretmanu psihijatrijskih bolesnika u jednoj psihijatrijskoj ustanovi u Ženevi (https://tamkuz.wordpress.com/2017/01/05/nova-godina-u-neobicnoj-bolnici/) i setih se u kakvom je stanju sve do kakve takve obnove bila jedna od psihijatrijskih ustanova u nas, bolnica Toponica, nedaleko od Niša, a u kojoj su se lečili moglo bi se sasvim ispravno reći najteži psihijatrijski slučajevi.

Isto tako, ne verujem da postoji spisak na kojem se tačno zna koliko još naših bolnica, domova zdravlja, poliklinika, zdravstvenih ambulanti diljem naše zemlje čeka na renoviranje neophodno da se u njima leče pacijenti i bolesnici dostojni imena, ljudi.

Setih se takođe jednog članka objavljenog na “Slovopres”-u (http://slovopres.com/da-tuzim-decu-to-ne-mogu/) koji govori o “brizi” za stare i nemoćne pripadnike naše zajednice, u našoj zemlji.

Takođe, baš kao da su se između sebe dogovorili da me namuče, svi ti članci mislim, pročitah i članak podeljen u grupi blogeri, na Fb, kako je jedna mala ostrvka država, od svega 103000Km2, koja ima, po popisu iz 2014. godine 326000 stanovnika, a čija je glavna privredna grana ribolov, uspela da za 5, samo pet godina, svede problem narkomanije, pušenja i alkoholizma kod mladih na izuzetno nizak procenat. (http://www.preporukavesti.com/kako-su-islandani-jedini-na-svetu-resili-problem-pusenja-alkohola-i-droga-kod-tinejdzera/)!!!

Pisala sam mnogo puta na temu zdravlja i dotakla mnogo puta stanje u zdravstvu.
Neverovatno je kako “gospoda” dežurni botovi gledaju šta se i kako se piše o “gospodi” na vlasti, a ne obaveštavaju nikad tu istu vlast kako narod diše.

Isto je tako za neverovanje da  isti oni, ne znaju onu priču, mojim slobodnim prikazom rečeno, o knezu Milošu koji je često znao da pita svoje doglavnike kako narod diše?
Kad god bi dobijao odgovor da narod priča viceve i da je veseo on bi rekao samo jednu reč; Pritegni!
Kad bi odgovor bio narod ćuti gospodaru, on bi rekao opet samo jednu reč; Popuštaj!

Kod nas se predugo ćuti. Kod nas se predugo čeka da se razreše problemi koji su od vitalnog značaja za sve nas, koje su značajne za opstanak svih nas.

Dakle u ovoj našoj jadnoj državi na vetrometini, koju smo dobili svi u nasleđe, za koju su mnogi pre nas krvarili i ginuli i potrebno i nepotrebo čak, na vlasti su veoma dugo, strašno mnogo, neprocenjivo razorno dugo, ljudi koji na narod ne misle.
A osnova dobrog naroda je prvenstveno dobro zdravlje, duhovno i fizičko.

Ovaj narod već sve to mnogo dugo nije, a opet, na takvo stanje ima i trešnju na torti; Vlast koja ne mari.
Ili mari apsolutno nedovoljno, nedomaćinski, rasipnički, rastrošno, ali samo ako je u pitanju njen džep.
Da jeste tako samo kratko poređenje.

Engleska, zemlja neznatno veća od naše zemlje. Ima skoro 46 miliona stanovnika više od nas. Na njenih 39hiljada stanovnika dođe 1 skupštinski poslanik iz oba doma zajedno.

Kod nas na naših 28hiljada stanovnika dođe takođe 1 poslanik.
Engleska je bila, a i sad je, kolonijalna zemlja.
Znači boooogata, dok mi to nismo. 
Ali, ispada da jesmo!!!!

Gospodo” na vlasti je l' vi stvarno mislite da smo mi svi budale?

Je l' vi stvarno mislite da je prag tolerancije ovog naroda bezdno?

Je l' vi stvarno mislite da ćemo sedeti skrštenih ruku i gledati kako zajedno sa svima nam “dragim” prijateljima iz Evrope vredno radite o glavi našeg naroda?

Je l' vi stvarno mislite da ćemo još dugo da gledamo ljude koji preturaju po kontejnerima u potrazi za hlebom nasušnim?

Da ćemo da “progutamo” gladne porodilje, majke dojilje, decu sa ulice?

Da ćemo da se pomirimo sa ovakvim bolnicama i opremom u njima koje su kao pre prvog rata?

Da vam verujemo da para za citostatike nema, ali zato ih ima za putovanja po belom svetu sa sve svitama od po ni manje ni više sedamdeset članova neophodnih da nama svima bude, kao, bolje?

Da ćemo da zaboravimo da nam odlaze odškolovani ljudi, čiji su roditelji u “besplatnom” školovanju odvajali od sopstvenih usta da oni i budu to što jesu, dok ste vi udarali namet na vilajet?

Je l' vi stvarno mislite da mi ne znamo da ostaju oni za umiranje, a onda će vam sasvim lako biti da se rasproda i ovo malo što je ostalo?

Je l' vi stvarno mislite da vam mi verujemo kad kažete da nema para u budžetu za lečenje bolesne dece?

Je l' vi stvarno mislite da nema sposobnijih ljudi od vas koji mogu, hoće i pre svega žele da misle prvo na interese naroda, a ne na sopstvene interese u ovoj državi?

Je l' vi stvarno mislite da mi mora da živimo i umiremo na parče, jer ste vi to tako zacrtali tamo negde, izvečeri u tajnosti?

Znate, ja nisam jedna gospođa iz radikalne stranke koja kad je nemoćna voli da kune. A i vi niste neki koji biste zaslužili čak ni kletvu jer takvi kakvi ste, ste dovoljno nikakvi, nefunkcionalni.
I zato MORATE da odete u istoriju.
 Da budete sećanje, ružno sakriveno u budžaku sećanja, fijočici, maleckoj,  sa imenom; Dogodilo se, ne povratilo se!. 


Kao i oni pre vas. Kao i oni pre onih i pre onih...

Kao i svi koji su radili samo i isključivo sebično za sebe, a ne za sveopšto dobro.

Kao i svi oni koji misle da će raditi sa državom, a država, to smo svi mi, šta hoće, kako hoće i šta im se prohte.

Jeste da ste deo nas, ali kad nešto nije dobro, kad je nešto bolesno, osvrnite se, priroda lepo pokazuje.
Drvo odbaci suvu granu.
Životinja odgrize, ako treba, bolestan deo da bi sačuvala zdrav.
Priroda sve radi radikalno, za razliku od vas koji ste radili palijativno. Koji ste zamazivali oči svima nama praznim obećanjima i gle, dođosmo ovde gde smo.

Da nam majke rađaju decu u dvadesetprvom veku po hodnicima i bolničkim nus prostorijqama i da neki od vas imaju bezobrazne smelosti da kažu čak, kako su nekad žene rađale po štalama!!!!

Jesu, istina je. Ali je istina i da je mnogo te dece umrlo još u toj štali.

Pa se pitam, pitam vas koje je takođe majka rodila i majka dojila;
Otkud u vama svima toliko pomanjkanja samo male, malecke empatije prema nekoj drugoj majci, ženi koja treba to možda da bude, ili jeste, kad ste u stanju da znate da te iste majke gladuju rađajući nove naraštaje.
I nadam se iz sveg srca se nadam se da će ta deca, kad saznaju kako ih je majka i u kojim uslovima u ovom “naprednom” veku, u ovoj našoj ovakvoj državi rodila, sutra imati snage, znanja i moći da se izdignu iznad svega i da nekim novim pokoljenjima pruže sve ono što vi ovima koja se rađaju niste.

Časno bi bilo da odete sami, da ne čekate ono Miloševo; Popuštaj!
Možda bude kasno.

PS: Slike su sa Google ;)