четвртак, 28. новембар 2013.

Šta će biti sa nama ako izgubimo ljudskost?







Svi smo svedoci "tumbanja" po celom svetu, kako bi rekli drevni Tarabići. Ratovi, najčešće građanski, potresaju mnoge zemlje diljem planete.

Poslednjih godina, tačnije, najviše ove i prošle godine i u našu zemlju sjatili su se mnogi izbegli iz zemalja sa kojima nismo susedi, iz zemalja sa drugih kontinenata, iz Afganistana, Pakistana, iz Somalije, Pelestine, odnedavno iz Sirije, a i iz mnogih drugih. Najčešće se radi o vrlo mladim ljudima, uglavnom muškarcima. Nađe se i po neka polovična porodica, retko koja žena sama. I svi su oni zastali u našoj zemlji, zatražili azil, retko ko i dozvolu za ostanak, tj. trajni boravak. Skoro svi su izbegli ispred pogroma, ratnih dešavanja u njihovim zemljama koji traju predugo i kojima se kraj ne nazire.

Kako su uopšte stigli i do nas je nepoznanica,  divljenja vredna, jer se radi, mahom, o vrlo siromašnim ljudima. Mogu da zamislim, sanjam, pretpostavljam, koliko su se njihove porodice tamo, odakle su oni izbegli, namučile da im omoguće da pobegnu, da ih sklone, sačuvaju, jer oni jesu pobegli. Retko ko je sa dozvolom napustio svoju zemlju. Kako su putovali do naše zemlje je samo njima jasno, ako se ima u vidu da su mahom skoro svi do nas stigli i gladni i bosi i premoreni, ali, puni nade, jer, dokopali su se Evrope.

Koliko smo mi danas Evropa i jesmo li to uopšte?
Ma koliko  ista ta Evropa, čitaj, evropske zemlje, ima mnogo mana i nedostataka, ono što joj se ne može osporiti je, da skoro u svakoj od njenih zemalja postoji veoma dobar socijalan program, te samim tim, apsolutno postoji i program za prihvat i smeštaj azilanata.
Kod nas nema uređenog ni društva, ni države, pa tako ni socijalnog programa, a nekmoli program za prihvat azilanata, ili ti ljudi izbeglih sa područja zahvaćenih ratom.

U to smo se, koliko juče uverili, kada je naše gore lišće zatražilo dom i smeštaj u matici zemlji, u Srbiji. Kako im je bilo i kako im je još uvek, zna se. Kako je nama, koji smo "domaći" i to se zna.
Nemaština, veća ili manja i na jednoj i na drugoj strani, a strana ne bi smelo ni da bude, a ima.
Ipak, postoji razlika, ogromna, između prihvata "naših" i "ovih" izbeglica.

Naše, su našima smatrali najčešće rođaci i prijatelji, dok ih je država doživljavala, uglavnom imaginarno, kao da se to dešava nekoj drugoj državi, a ne našoj, Srbiji,. Sad, istine i pravde radi, treba reći da nismo bogata država, naprotiv. Ali..

 Postavlja se pitanje kako to da ima uvek para za izbore, a nema za socijalne programe od vitalnog značaja, a verujem da će se mnogi složiti da su i zbeglice i njihov status od vitalnog značaja, kako za njih, tako i za sve nas.


Uvek smo se dičili gostljubivošću i ljudskošću pripadnika naroda i građana koji žive na ovim prostorima. Nadaleko se nekad pričalo o tome, a često je i zapisivano u delima mnogih putopisaca.

Međutim, nije li sa dolaskom savremenijeg načina života, modernog načina življenja, postalo i moderno  upražnjavanje narodne krilatice; svakog gosta za tri dana dosta.
Jer, ove nove izbeglice, azilante, skoro da niko nije dočekao, a  ni prihvatio, pre svega kao ljude, a onda i kao goste, jer, oni to i jesu.

Oni ne žele da ostanu u našoj zemlji, jer znaju da ni mi nismo ni bogati, a ni razvijeni kao druge zemlje Evrope. Oni veoma dobro znaju da je i kod nas sasvim normalna  pojava borba za opstanak i golo preživljavanje. Oni su od toga pobegli, ali pobegli su i da spasu goli život, dok mi ovde, ipak živimo u miru.

Začudo, kako smo brzo zaboravili rat i strahote koje on nosi sobom. Kako smo brzo zaboravili one sveopšte muke  i onu solidarnost, koja je, trajala, na žalost, samo 78 dana, npr. ovog poslednjeg rata.

Kako smo brzo zaboravili da smo ljudi, jer da nismo, drugačije bismo se ophodili prema ovim jadnicim, apatridima, koji čak i ne govore našim jezikom, da bi im koliko toliko bar u nečemu bilo lakše.
Ljudima, koji su živeli u zemljama sa daleko toplijom klimom, a ovde, kod nas, drhte pod naletima vetra u šumama gde obitavaju i gladuju ne znajući ni kud će ni šta će dalje.

Za to vreme, država se pravi luda, problem kao postoji, ali eto, nema para da bi se on trajno rešio, a mi, domaćini, pretvorili su smo se, ili smo to uvek i bili, ali smo to vešto skrivali, u prave, čiste, arijevske, ksenofobe.
 Mi protestujemo, blokiramo puteve, dolivamo ulje na vatru raznoraznim pričama,  jer, od straha od novopridošlih, nepoznatih, tamnoputioh ljudi, ne vidimo u njima ljude već opasnost za našu sigurnost, našu imovinu.

A oni, gladni, promrzli, kradu živež i letinu tamo gde je ima, obijaju prazne vikendice ne bi li se sklonili od kiše i mraza.
Nije dobro ni njima ni nama.

Međutim, u vreme Tarabića, pomenutih na početku ovog teksta, Srbija je bila još siromašnija i kako knjige kažu, putnici namernici su se u svakoj kući dočekivali kao gosti, a posebno ljudi u nevolji.

Iako su ondašnji domaćini imali mnogo manje od današnjih, rado su to delili sa onima koji nemaju ništa. Možda je zato i ostala izreka; Bogat je onaj koji daje, a siromašan onaj koji prima.

Danas, izgleda da smo svi osiromašili. Pre svega postali smo siromašni u ljudskosti, humanizmu, uvažavanju drugog čoveka prvenstveno jer je čovek, Homo Sapiens, pripadnik iste vrste kao što smo i mi sami.
 Odavno smo izgubili ono poznato gostoprimstvo sa ovih prostora, a ksenofobija se uselila na mala vrata, a caruje uveliko.

I nije sve do države, nemojte molim vas, jer državu čine ljudi, isti ljudi koji su glasali, ili nisu glasali,  za vlast tj. za ljude na vlasti, ljudi koji slušaju tu vlast i aminuju, ljudi koji se priklanjaju načinu života i razmišljanja i postupaka manjine koja vedri i oblači svim sferama življenja u ovoj našoj jadnoj zemlji.

Zato i ne čudi, strah od stranaca, iako su oni gladni, izbegli, nemoćni, nemušti, jer sit, gladnom nikada nije verovao.

Koliko smo svi mi ovde siti i zadovoljni životom da smo zbog svega tog zaboravili da budemo ljudi, je pitanje koje postavljam i onima na vlasti i onima koji za tu vlast nisu i jesu glasali?


Znam ja da u ovom našem društvu ima mnoštvo velikih nerešenih problema, ali ne mogu  da ne primetim da se na te sve probleme nadovezuje nov, svež, a ako se primi za stalno, učauriće će se kao i ovi što su, a to je ksenofobija i nehumanost.

Da li je moguće da se ne primećuje da lagano postajemo zombirani ljudi, robovi na nečijim latifundijama, poslušni roboti "odabranih"?
Šta će biti sa svima nama ako izgubimo ljudskost?


субота, 2. новембар 2013.

Moje srce ima fijoke




Sigurna sam da mnogi i ne znaju da srce ima fijoke??? Možda će se čak začuditi otkud srcu fijoke?
Ja sam danas  definitivno shvatila da moje srce zaista ima fijoke.
 Za one koji ne znaju šta su fijoke, ladle, pretinci, već kako ih ko zove, to su mali ili veći odeljci u koje ostavljamo sve i svašta što nam treba ili što želimo da sačuvamo za rad ili od zaborava.
E pa srce ima fijoke, manje ili veće, za sve ono što čuvamo, od zaborava,  nekad samo na određeno vreme, a ponekad i zauvek.
Ono što čuvamo na određeno vreme su promašene ljubavi i neka prolazna poznanstva, ali zauvek čuvamo sve što je ostavilo dubok  trag u našem životu ili trag u nama samima.
Znači, fijoke koje ima srce su tragovi u njemu, dublji ili plići, sve zavisi od onih koji su taj trag ostavili.
Koliko fijoka će imati srce ne zavisi od njega, već od broja ljudi koji su prošli kroz naš život i od godina koji smo isti proživeli, ili živimo.
      Moje srce ima mnogo fijoka i nisu sve iste veličine, ni dubine.
 Jedna je mala, sakrivena, u jednom zapećku mog srca i zove se Darko,  mladi zelenooki Dalmatinac iz okoline Podgore i moja prva simpatija sa mora, sa kojim sam se popela na vrh Biokova i eto,   ostao je trag šćućuren u jednoj fijočici mog srca.
    Jedna je malo veća i u njoj je omanja gužva jer u njoj mesto dele moje tri drugarice iz srednje škole, Milica, Smiljka i Leposava, koju smo zvali Lucija, jer je imala divne, plave oči i jer je potsećala na švedske Lucije, boginje svetlosti.
Smiljka danas živi u velikoj američkoj jabuci, Lucija negde u Švajcarskoj, a Milica, ona nije više u Topolskoj ulici. Život nas je odavno razdvojio, ali ostala je njihova fijoka u mome srcu i ja je po nekad otvorim i vidim njih, nas, nekad, kad smo jurile na igranku u KST ( klub studenata tehnike), dok su se za nama vijorili pramenovi naše duge kose, a oči sjajile žarom uzbuđenja.
     Moje srce ima jednu fijoku u kojem se sakrio jedan zarazan smeh. Bio je to smeh moje drugarice iz kraja mog detinjstva, Pašinog Brda. Taj smeh pripada Stojni, mojoj drugarici sa kojom sam se zajedno, pešice popela do manastira Ostrog, stazom kojom se, kažu, svaki dan, peo i sam Sveti Vasilije Ostroški. Staza je krševita, strma, puna oštrog  kamenja, a mi smo je prešle bosonoge, do vrha i nismo se posekle, ni povredile. Naprotiv. Obe smo imale osećaj kao da hodamo po najfinijem baršunu. Ko ne veruje, preporučujem najiskrenije da proba.
Moje Stojne nema više, ali njena fijoka i danas zvoni od njenog smeha, uvek, kada je otvorim.
     Postoji i jedna mala fijoka u kojoj se razbaškarila Suva Planina i ljudi iz jednog njenog sela koji su me uvek dočekivali kao da sam im najrođeniji rod, svojta.
Nedugo po dolasku u selo, eto prvog od seljana sa punim tanjirom ovčijeg sira i svežom pogačom, posle kojeg bi ubrzo stizao drugi sa vencem paprika, suvih, crvenih i... trajalo bi to.
Moje srce, eto, ima posebnu fijoku samo za njih, njihov govor, za priče koje samo oni vreve (govore).
      U jednoj od fijoka zauzela  je dostojanstveno mesto i Kalemegdanska tvrđava. Pomisliće neko, zbog svoje istorijske vrednosti? Ali ne. Ona je tu jer su skoro svim njenim stazama trčale male noge, onda, moje petogodišnje, sestre Zorice, dok sam je ja pratila u stopu pazeći da se ne povredi i zavirujući u svali kutak kuda je ona virila, a kuda smo od ranog proleća, do kasne jeseni odlazile svake nedelje posle ručka, ljuljajući se pri tom na svakoj ljuljašci u svakom dečjem parku koji bi videle kroz prozor trolejbusa  pri povratku kući.
    Mogla bih ja ovako veoma dugo da otvaram jednu po jednu fijoku mog srca, a imam ih, Bogu hvala, bogata sam tim malim, velikim, majušnim, sićušnim nekima, a meni ogromnim fijokama moga srca.
     Ipak,  najveće pripadaju mojoj mami i mome bratu. One su pune, prepune, iz njih kipe sećanja i događaji i njih slučajno ili  namerno, često otvorim. Najviše kad mi nedostaju. Zato i postoje fijoke u srcu, da bismo ih otvorili , zavirili u njih, družili se sa sadržajem iz njih uvek, kad nam neko ili nešto nedostaje.

      Dobro je što srce ima fijoke jer u njima borave svi oni koje smo imali, ili voleli i koje volimo za uvek, kao i oni koje pamtimo 
zauvek.

Neke su zaključane i otvaraju se retko uz pomoć nekog davno zaboravljenog akorda muzike, neke otvori smeh, neke slika u prolazu...
Nije ni važno kako se otvaraju fijoke našeg, ili  mog srca. Važno je da ih srce ima jer je veliko, ogromno, nemerljive veličine čim u njega stane toliko mnogo.
Najvažnije je da ja znam da srce, moje srce,  ima fijoke, za sve one koji su ostavili trag u njemu i da mi one služe da ih se setim svaki put kad to poželim, slučajno ili namerno i da su tu, za mene, zauvek. 
Ustvari, sve dok traju otkucaji mog srca, živeće i fijoke srca mog.