четвртак, 28. новембар 2013.

Šta će biti sa nama ako izgubimo ljudskost?







Svi smo svedoci "tumbanja" po celom svetu, kako bi rekli drevni Tarabići. Ratovi, najčešće građanski, potresaju mnoge zemlje diljem planete.

Poslednjih godina, tačnije, najviše ove i prošle godine i u našu zemlju sjatili su se mnogi izbegli iz zemalja sa kojima nismo susedi, iz zemalja sa drugih kontinenata, iz Afganistana, Pakistana, iz Somalije, Pelestine, odnedavno iz Sirije, a i iz mnogih drugih. Najčešće se radi o vrlo mladim ljudima, uglavnom muškarcima. Nađe se i po neka polovična porodica, retko koja žena sama. I svi su oni zastali u našoj zemlji, zatražili azil, retko ko i dozvolu za ostanak, tj. trajni boravak. Skoro svi su izbegli ispred pogroma, ratnih dešavanja u njihovim zemljama koji traju predugo i kojima se kraj ne nazire.

Kako su uopšte stigli i do nas je nepoznanica,  divljenja vredna, jer se radi, mahom, o vrlo siromašnim ljudima. Mogu da zamislim, sanjam, pretpostavljam, koliko su se njihove porodice tamo, odakle su oni izbegli, namučile da im omoguće da pobegnu, da ih sklone, sačuvaju, jer oni jesu pobegli. Retko ko je sa dozvolom napustio svoju zemlju. Kako su putovali do naše zemlje je samo njima jasno, ako se ima u vidu da su mahom skoro svi do nas stigli i gladni i bosi i premoreni, ali, puni nade, jer, dokopali su se Evrope.

Koliko smo mi danas Evropa i jesmo li to uopšte?
Ma koliko  ista ta Evropa, čitaj, evropske zemlje, ima mnogo mana i nedostataka, ono što joj se ne može osporiti je, da skoro u svakoj od njenih zemalja postoji veoma dobar socijalan program, te samim tim, apsolutno postoji i program za prihvat i smeštaj azilanata.
Kod nas nema uređenog ni društva, ni države, pa tako ni socijalnog programa, a nekmoli program za prihvat azilanata, ili ti ljudi izbeglih sa područja zahvaćenih ratom.

U to smo se, koliko juče uverili, kada je naše gore lišće zatražilo dom i smeštaj u matici zemlji, u Srbiji. Kako im je bilo i kako im je još uvek, zna se. Kako je nama, koji smo "domaći" i to se zna.
Nemaština, veća ili manja i na jednoj i na drugoj strani, a strana ne bi smelo ni da bude, a ima.
Ipak, postoji razlika, ogromna, između prihvata "naših" i "ovih" izbeglica.

Naše, su našima smatrali najčešće rođaci i prijatelji, dok ih je država doživljavala, uglavnom imaginarno, kao da se to dešava nekoj drugoj državi, a ne našoj, Srbiji,. Sad, istine i pravde radi, treba reći da nismo bogata država, naprotiv. Ali..

 Postavlja se pitanje kako to da ima uvek para za izbore, a nema za socijalne programe od vitalnog značaja, a verujem da će se mnogi složiti da su i zbeglice i njihov status od vitalnog značaja, kako za njih, tako i za sve nas.


Uvek smo se dičili gostljubivošću i ljudskošću pripadnika naroda i građana koji žive na ovim prostorima. Nadaleko se nekad pričalo o tome, a često je i zapisivano u delima mnogih putopisaca.

Međutim, nije li sa dolaskom savremenijeg načina života, modernog načina življenja, postalo i moderno  upražnjavanje narodne krilatice; svakog gosta za tri dana dosta.
Jer, ove nove izbeglice, azilante, skoro da niko nije dočekao, a  ni prihvatio, pre svega kao ljude, a onda i kao goste, jer, oni to i jesu.

Oni ne žele da ostanu u našoj zemlji, jer znaju da ni mi nismo ni bogati, a ni razvijeni kao druge zemlje Evrope. Oni veoma dobro znaju da je i kod nas sasvim normalna  pojava borba za opstanak i golo preživljavanje. Oni su od toga pobegli, ali pobegli su i da spasu goli život, dok mi ovde, ipak živimo u miru.

Začudo, kako smo brzo zaboravili rat i strahote koje on nosi sobom. Kako smo brzo zaboravili one sveopšte muke  i onu solidarnost, koja je, trajala, na žalost, samo 78 dana, npr. ovog poslednjeg rata.

Kako smo brzo zaboravili da smo ljudi, jer da nismo, drugačije bismo se ophodili prema ovim jadnicim, apatridima, koji čak i ne govore našim jezikom, da bi im koliko toliko bar u nečemu bilo lakše.
Ljudima, koji su živeli u zemljama sa daleko toplijom klimom, a ovde, kod nas, drhte pod naletima vetra u šumama gde obitavaju i gladuju ne znajući ni kud će ni šta će dalje.

Za to vreme, država se pravi luda, problem kao postoji, ali eto, nema para da bi se on trajno rešio, a mi, domaćini, pretvorili su smo se, ili smo to uvek i bili, ali smo to vešto skrivali, u prave, čiste, arijevske, ksenofobe.
 Mi protestujemo, blokiramo puteve, dolivamo ulje na vatru raznoraznim pričama,  jer, od straha od novopridošlih, nepoznatih, tamnoputioh ljudi, ne vidimo u njima ljude već opasnost za našu sigurnost, našu imovinu.

A oni, gladni, promrzli, kradu živež i letinu tamo gde je ima, obijaju prazne vikendice ne bi li se sklonili od kiše i mraza.
Nije dobro ni njima ni nama.

Međutim, u vreme Tarabića, pomenutih na početku ovog teksta, Srbija je bila još siromašnija i kako knjige kažu, putnici namernici su se u svakoj kući dočekivali kao gosti, a posebno ljudi u nevolji.

Iako su ondašnji domaćini imali mnogo manje od današnjih, rado su to delili sa onima koji nemaju ništa. Možda je zato i ostala izreka; Bogat je onaj koji daje, a siromašan onaj koji prima.

Danas, izgleda da smo svi osiromašili. Pre svega postali smo siromašni u ljudskosti, humanizmu, uvažavanju drugog čoveka prvenstveno jer je čovek, Homo Sapiens, pripadnik iste vrste kao što smo i mi sami.
 Odavno smo izgubili ono poznato gostoprimstvo sa ovih prostora, a ksenofobija se uselila na mala vrata, a caruje uveliko.

I nije sve do države, nemojte molim vas, jer državu čine ljudi, isti ljudi koji su glasali, ili nisu glasali,  za vlast tj. za ljude na vlasti, ljudi koji slušaju tu vlast i aminuju, ljudi koji se priklanjaju načinu života i razmišljanja i postupaka manjine koja vedri i oblači svim sferama življenja u ovoj našoj jadnoj zemlji.

Zato i ne čudi, strah od stranaca, iako su oni gladni, izbegli, nemoćni, nemušti, jer sit, gladnom nikada nije verovao.

Koliko smo svi mi ovde siti i zadovoljni životom da smo zbog svega tog zaboravili da budemo ljudi, je pitanje koje postavljam i onima na vlasti i onima koji za tu vlast nisu i jesu glasali?


Znam ja da u ovom našem društvu ima mnoštvo velikih nerešenih problema, ali ne mogu  da ne primetim da se na te sve probleme nadovezuje nov, svež, a ako se primi za stalno, učauriće će se kao i ovi što su, a to je ksenofobija i nehumanost.

Da li je moguće da se ne primećuje da lagano postajemo zombirani ljudi, robovi na nečijim latifundijama, poslušni roboti "odabranih"?
Šta će biti sa svima nama ako izgubimo ljudskost?


10 коментара:

  1. "Ko o čemu, kurva o poštenju", a Srbi o svojoj (velikoj) duši. Ona je postala problematična onog momenta kad smo njom počeli da se dičimo, baš kao u poslovici koju sam citirala na početku.

    ОдговориИзбриши
  2. Napisah nešto i izgubih ga. Pa sad, ljuta na sebe, samo želim da kažem da mi je žao...čoveka.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Da, da. Uvek treba žaliti ćoveka, posebno onda kada je sam, a pomoći niotkud, ili nedovoljno.

      Избриши
  3. http://decijkutak.weebly.com/prona273i-saznaj/ima-li-solidarnosti-humanosti-jos-u-nama

    ОдговориИзбриши
  4. Bojim se da je ovo bitka, koju gubimo. Neko je osmislio sve ovo, pre ću poverovati u Deda Mraza sa sve irvasima zajedno, nego u spontanost "traganja za boljim staništem". Zašto baš u tom pravcu, a ne u bogate Emirate, Saudi Arabiju? Treba da budemo ljudi, a ni sami za svoje nemamo, ne znamo koliko će gosti ostati i da li će uopšte ići, haos u haosu, nesreća u nesreći. Svi se osećamo i jadno i puni griže savesti, a opet, znamo da smo samo nečiji pioni.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ove tvoje sumnje mi deluju razumno, ako se uzme u obzir sve što se do sad događalo ovde kod nas.

      Избриши
  5. Ja sam blago do potpuno nesvesna ovog problema. Sve što znam o tome je ono što vidim na TV-u, a tome više i ne verujem mnogo čak ni kad je vremenska prognoza u pitanju. Loše vesti, loša mišljenja i skandali su nekako postali prihvatljiviji način gledanja na stvari od bilo kog drugog. Sve manje smo ljudi, sve više smo isprogramirani kliktači na loše vesti i hejteri. Nije dobro ni njima ni nama.Samo znam,u ovom momentu kada napolju pada kiša, da je meni ipak mnogo bolje jer imam krov nad glavom. Sve ostalo je jako konfuzno...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Kao što Vera reče,svi smo mi nečiji pioni.I mi i ovi ljudi koji u parku pod vedrim nebom provode dane kada je bilo i 40 stepeni i ove kišne noći.Ne znam zašto su krenuli baš ovim putem u bolji život ali kada ih vidim u parku sa decom meni se grlo stegne i oči mi zapeku suze.Iskreno se nadam da će stići tamo gde su naumili i da će naći sreću i neku sigurnost.

      Избриши
    2. Potpuno sam saglasna s tobom da sve deluje konfuzno, a samim tim stvara još nejasniju sliku i osećaj nelagode.

      Избриши

Radovalo bi me da saznam vaše mišljenje o ovoj temi :)