Nije trebalo da dolazim
ovde. Opet sam bio brzoplet i odreagovao impulsivno i evo, sad je
greška došla da mi naplati svoj danak. Smučilo mi se da po ko zna
koji put, zbog sopstvenog kukavičluka, dolazim u ovakve situacije.
Ovakve misli
su se u kovitlacu smenjivale u glavi čoveka koji je lagano usporavao
i pogledavši još jednom u retrovizor polako zaustavio auto na
ukraštanju puta kojim je on vozio, sa jednim sporednim, kolskim
putem koji je iznikao niotkuda.
Ruke su mu
ostale na volanu, stisnute, u grču, a onda je i glavu umornim
pokretom spustio preko njih. Disao je ubrzano, a srce mu je lupalo
nekim potmulim zvukom. Očni kapci su mu bili zatvoreni, ali su se
jabučice ispod pomerale nekako nemirno i isprekidano. Videlo se da
je veoma uzrujan nečim. Onda je odjednom duboko uzdahnuo, jednom,
zatim još jednom i lagao počeo da podiže glavu. Činilo se da
jedva ima snage da uradi tako jednostavan pokret, da podigne glavu.
Čovek koji je
sedeo za volanom limuzine bio je srednjih godina, crnokos, sa
izrazito prodornim kestenjastim očima ispod gustih obrva koje su,
kako se njegovo lice povremeno grčilo od promene raspoloženja koje
je kolalo njegovim telo, menjale svoj oblik.
U jednom
momentu je ličio na pajaca, onog tužnog Pjeroa, da bi u sledećm,
poprimile oblik ljutitog Karabasa, a zatim bi se smirile vrativši se
u svoj, najverovatnije prirodni oblik, blago povijenog luka.
Lice mu je
bilo mladoliko, sa tek po nekom borom ljuticom, u predelu usana, ali
i sa redom bora smejalica koje su se onako sitne, skutrile u uglovima
oba oka.
Bacio je brz
pogled oko sebe. Podne je odavno prošlo i videlo se da se dan bliži
izmaku. Bila je pozna jesen. Kraj mu je bio potpuno nepoznat. Levo i
desno, kao i iza njega širila se bilogorična šuma.
Kako to da
nije primetio da put prolazi kroz šumu, zapitao se?
Ispred njega
pucao je pogled na ravnicu i ogolela polja sa razbacanim senkama
šipražja, ili možda suve šaši? Još dalje, sa desne strane,
skoro na liniji horizonta, izvirivao je toranj.
Mora da je
seoska crkva, ili neki usamljeni, stari dvorac, mislio je.
Kako bilo,
očito je da sam se izgubio. Sišao sam sa glavnom puta na pogrešnom
skretanju.
Dohvatio je
auto kartu sa sedišta pored sebe i otvorio je hitrim pokretima.
Ako ne požurim
da se iskobeljam odavde, a gde sam, nemam pojma, uhvatiće me mrak.
To nikako ne bi valjalo, posebno jer se vidi da iz daljine dolazi
sumaglica, preteča magle, a ja sam alergičan na vlagu. Kao da je
hteo to i da potvrdi snažno je kinuo. E samo mi je ovo trebalo,
pomislio je dok je tražio maramicu u džepu. Nisam siguran jesam li
u žurbi poneo svoj lek protiv alergije, a nisam siguran ni da bi mi
to baš u ovoj vukojebini i pomoglo, sad već ljut, na samog sebe,
čovek je razmišljao dok je širio auto kartu i gledao na njoj mesto
svoje trenutne pozicije.
Nije ni
trebalo da se izvlačim kao lopov iz svega. Stan je moj, a ja sam
uzeo tek jednu omanju torbu sa neophodnim stvarima.
I kako sam
samo zamislio da započnem svoj život iz početka, sam, negde, bilo
gde, kukavički bežeći od svog dosadašnjeg života i bez
objašnjenja?
Bože, zar je
trebalo da se izgubim da bih shvatio da sam kukavica? Ja, nosilac
crnog pojasa, sedmog dana u karateu. E, da mi je to neko rekao u
lice, pljunuo bih ga. A bio bi u pravu, sad tek vidim.
Zar nije
trebalo da lepo sednemo, opet, kao ljudi, valjda jesmo ljudi i da se
ispričamo, polako, bez srdžbe, zarad svih ovih godina koje smo
zajedno podelili, živeli, disali jedno pored drugog i jedno za
drugo?
Mogao sam joj
još jednom lepo objasniti da smo oboje prestali da se volimo, ali da
nismo hteli to da priznamo ni sebi, a ni onom drugom.
Ona nije
nikako mogla da prihvati surovu stvarnost da smo negde usput, dok smo
gradili svoje karijere, izgubili ljubav i strast, da smo umesto
ljubavnika postali dobri prijatelji. Da se volimo i dalje, ali ne
onom ljubavlju koja nas je spojila, da to nije dovoljno da bismo
nastavili dalje zajedno.
Meni bar nije
bilo dovoljno. Nije više bilo uzbuđenja. Ona više za mene nije
bila tvrđava koju treba osvajati, jer sam je već osvojio. Ona nije
više bila moj izazov, a meni treba izazov, kao podstrek, kao
motivacija da sam živ, da nekom trebam, da me neko hoće, želi. Ona
me viže nije želela, ona me je imala, posedovala, bila sigurna u
mene.
Sve je
izgubilo svoj smisao kad sam shvatio da ne želim da se i zvanično
venčamo. Ona je pritiskala, a ne znam zašto. O tome nismo nikad
razgovarali. Venčanje nije bilo nikad ni u pitanju, ni u planu.
Ne, nisam ja
bežao od obaveza, ili jesam? Ne volim kada me neko sili da uradim
stvari mimo svojih osećanja, a ja sam, na žalost, shvatio, da sam
odavno prestao da je volim i da mi je postala ustaljena, dobra
navika. Kao udobne filcane papuče, kao moja fotelja za koju je znala
da mi kaže da svakog dana sve više poprima moj oblik. Sad, da li je
trebalo da i dalje živim sa nekim jer mi je udobno u tom odnosu?
Shvatio sam da to nije to. Jedno je kad te za nekog vezuje ljubav, a
drugo je kad te za njega vezuje sigurnost i udobnost.
Pa i deca,
počela je stalno da priča o njima. Eto, Pera, Mika, Laza imaju već
dvoje dece, šta je sa nama, šta mi čekamo, malo li nam je para,
malo li smo prošli, videli, red je da i mi proširimo porodicu?!
Koju porodicu?
Mi smo bili par, ne porodica. E tu mi je pukla trpka i rekao sam joj
sve.
Jeste mi bilo
strašno teško gledajući njeno lice koje je menjalo boju od
pepeljastosive do blede, čak sam mislio da će se u jednom momentu
onesvestiti, skočio sam, doneo joj čašu vode, ali morao sam da
budem grub. Znam da sam bio grub jer istina ne može skoro nikad da
se kaže na lep način, posebno ne onom kojeg si nekad voleo, kojeg i
dalje voliš, ali ne onim žarom koji te pali, koji te uvek greje.
Voliš ga, ali to nije dovoljno da sa njim želiš da ostariš i da
sa njim imaš decu, osnuješ porodicu, jer to je ljubav prema
najboljem prijatelju, koji te zna kao zlu paru, ali ne i ljubav
muškarca prema ženi. Ona nije htela da prihvati da je više ne
volim kao ženu.
Nije bila
kriva za to, ni malo. Nisam ni ja. Jednostavno je nestala, ta ljubav
koja nas je palila oboje, na početku, koja nam je davala vetar u
leđa da idemo dalje dok su godine neosetno klizile i vreme nas
gazilo, a da mi toga čak nismo bili ni svesni.
I eto, sad sam
tu gde sam. Sa jednom torbom u kojoj su neke moje stvari, a koju sam
spakovao davno još pre tog poslednjeg, ko zna kojeg po redu
razgovora na istu temu, nas i našeg odnosa. Ona nije znala da sam se
spremao da odem od nje, iz tog stana kojeg smo zajednički delili, a
koji je bio moj i koji sam bio spreman da joj ostavim, samo da opet
budem slobodan, bez nje.
Ja nisam bio
njeno vlasništvo i nije mi jasno da to nije shvatila svih ovih
godina. Kako to da nisam primetio da me je upravo tako doživljavala.
Uvek i svuda je govorila moj čovek, moj M, moj dragi, moj ljubljeni,
moj, pa moj.
Ni sam ne znam
koliko sam svoj, a ne njen, ali ne, ona je smatrala da sam njen,
isključivo.
Ja sam to tako
doživljavao.
Uh, koliko
zbrkanih misli, a ukoliko ne požurim..
Pogledao je
opet u ravnicu ispred sebe, a onda je ugledao jednu priliku koja se
kretala lagano drumom, sa identične strane na kojoj je bio njegov
auto.
Lagano je
upalio motor i krenuo dalje. Približavajući se prilici na drumu
shvatio je da je to devojka, autostoper. Držala je u spuštenoj ruci
jednu kartonsku “ploču” sa skraćenim natpisom nekog mesta, dok
je drugom rukom pridržavala jedan oveći ranac na leđima. Sad je i
ona njega videla jer je hitro podigla natpis.

Treba da
požurim, život ne čeka, a ja hoću da sve počnem ponovo, ispočetka, na jedan
bolji, nadam se i lepši način.
Nadam se da će i ona živeti mnogo
bolje bez mene, razmišljao je čovek lagano zaustavljajući auto
kraj puta, sklanjajući autokartu sa sedišta pokraj sebe i
otvarajući vrata automobila sa te strane da primi autospoterku u
njega.