U naš jezik je polako, poodavno ušla reč otklon.
Često, mnogi kažu da će dati svoje mišljenje, ali sa otklonom. U
prevodu, po meni, to bi značilo da će pustiti da prođe izvesno
vreme pre no što ga kažu. Tako, evo i mene da sa otklonom tj. posle poprilične
vremenske distance kažem neku reč u vezi, sad već vrlo poznate knjige, romana “Soba tajni”, pisca Miljana Paunovića, poznatijeg kao Mike Powx
svima koji koriste društvenu mrežu Facebook.
E taj Mike Powx, moj drugar sa Fb, je na moje pitanje
koliko košta ta njegova prva knjiga, napisao cenu od koje sam se u
momentu smrzla.
Međutim..
Nije on znao da sam ja umela da za knjigu dam i pola
svoje penzije, kad je hoću.
Nije on znao da sam ja mnogo radoznala.
Da bi tek nešto
znao, rekla sam mu da je trenutno visok datum, što u prevodu znači
da je to bilo pred praznike kad pare i koje nemaš skliznu, a kamoli
one koje bi hteo da daš sebi za napajanje duše, te će njegova
knjiga morati da sačeka Spasovdan, tj. dan kad primam penziju, da
bih ja ostvarila svoju želju da je imam.
Na svu sreću te se i Miljan brzo rasanio pa je
“smetnuo” jednu nulu koja je pretila da mi potvrdi da je
radoznalost zaista i ubila mačku.
Kako bilo, dobih ja ovu knjigu po pravoj ceni, a ne po onoj koju je autor još nerasanjen napisao, jer sam ga kontaktirala u rano jutro. Smejali smo se oboje tome posle svega.
Obradovah joj
se, kao i svim knjigama pre nje, ali i ona je bila meni, tamo neka po redu
za čitanje.
Imam manu, veliku. Čitam po nekoliko knjiga paralelno.
Za to je kriva moja druga mana, mnogo sam radoznala.
Ako me knjiga “ponese” ne ispuštam je iz ruku do
kraja. Ne jedem, ne spavam, čak i vodu, koju pijem ko kamila,
srkućem, tu i tamo.
Kad tako pročitam neku knjigu, ona me iscedi. Ostavi
me bez teksta i treba mi vreme da se povratim i posvetim sledećoj.
Nekad to bude brže, nekad prođe podosta vremena.
Uzeh ja da čitam knjigu “Soba tajni” jedno veče.
Ta odluka je bila “pogubna” po mene jer ja nikad ne čitam uveče.
No, kako sam na informativnoj dijeti već bezmalo tri godine, čitaj,
ne gledam TV, a kako sam za taj dan istrošila sve živote u igri
mojih igrica koje me opuštaju, kako je već bio mrak, jer je bila
zima uveliko, kako je bio radni dan i ljudi su bili okupljeni svojim
obavezama i to što sam ja trebala društvo nikoga nije tangiralo,
znala sam da mi je opcija, sad ili nikad, upravo knjiga koja je
stigla na red.
Napravih grešku i oštetih sebe po ko zna koji put za
ono malo lepog sna do ponoći, ako se uzme u obzir da mi je sad u
ovim divnim godinama san poremećen poprilično.
Uhvati mene knjiga u klinč. Vidim ne dišem. Osećam,
srce mi lupa 200/h.
Qq, mislim se, pritisak mora da mi je dostigao opasnu
visinu, a lek pijem samo ujutro.
Anksioznost, koja mi ne manjka, ustvari, imam je da je
pozajmim zauvek kome treba, na vrhuncu.
Shvatim, moram da “bacim” knjigu što pre. Pogledam
na sat, dva sata je iza ponoći. Pogledam koliko sam pročitala,
ostalo mi oko tridesetak stranica do kraja.
Izabrah, prvi put da ostavim knjigu i da pokušam da
zaspim.
No, pre tog, onako u pižami, izađoh u moj Čudesni
vrt. Da se nadišem svežeg vazduha, da smirim “strasti” izazavne
strahom, da se malo nagledam lepote pod snegom mojih stanovnika u
vrtu, da se relaksiram od spoznaje da knjiga nudi, možda fikciju,
koja još kako može da bude, postane ili jeste stvarnost.
Kad se malo dovedoh u red, kad mi je puls bio na
normali, Boga mi popih ja moju lilulu za smirenje, koju uzmem samo
baš u opasnoj zoni po moj mir, legoh sa namerom, koliko sutra,
pardon, već danas u rano jutro, da cimnem autora.
I još kako ga cimnuh pitanjem, na koje sam i sama znala
odgovor, ali sam se nadala da je drugačiji.
Naime, ovaj roman jeste i istina i fikcija.
A kakva bi i bila. Dobra knjiga ima od svega tog po
malo.
Kako ja nisam neko ko ume da piše prave recenzije, tako
ni ovi redovi sigurno nisu recenzija knjige “Soba tajni” autora
Miljana Paunovića.
Svakako jesu preporuka da istu obavezno pročitate. Kako
ćete je vi doživeti, e to već ne znam.
Znam samo da me je ostavila u velikoj nedoumici i
velikom pitanju: Nije li sve to već uveliko uzelo maha diljem sveta?
Može li uopšte čovek da se sakrije, da pobegne od
nekih dešavanja, da se zaštiti i koliko?
Po meni, ovaj roman, ma koliko se neki trudili da ga okvalifikuju kao politički triler, to nije.
Triler je možda, utoliko, jer vam damari brže tuku u
pojedinim delovima više od normalnog.
Politike ima taman toliko da vas “zagolica” ima li
istine u tome, ako se uzme u obzir gde mi živimo i koliko više,
malo ili nimalo, ne verujemo onima koji su na vlasti.
Ne mogu baš da kažem da je kraj nedorečen, ali sasvim
sigurno imam osećaj da traži nastavak.
Moj je utisak da je i sam autor ostavio otklon, za
takvu mogućnost.
U celosti gledano, najvažnije od svega što mogu da
kažem je da mi se knjiga veoma dopala.
Da mi je ostavila trag i nagnala me da se i dalje mislim
nismo li svi mi samo nečije lutke o koncu dok smo ubeđeni da svoj
život mahom trasiramo po sopstvenoj želji.
Volim knjige koje mi ostave ovakve nedoumice jer ih se
dugo ili uvek sećam.
Autoru, čestitam na prvencu i želim mu svu sreću u
pisanju i dalje. Znam da mu je breme uspeha ove knjige možda teret
za pisanje naredne, a možda, u šta više verujem, podstrek za
pisanje još boljih.
Miljan Paunović - autor romana "Soba tajni" |
Pa ja sam zatečeno - oduševljen! Bilo je raznih tekstova ne temu moje knjige, ali ovo, drugačije, zanimljivo i originalno! Hvala Olja Olivera Karan Olja Ka od ��
ОдговориИзбришиBaš sam uživala pišući ovaj tekst, skoro isto kao i čitajući tvoju knjigu. Veoma mi je drago da ti se dopao. Hvala na čitanju.
ИзбришиOvo je savršeno!
ОдговориИзбришиHvala Dragoše na lepom komentaru. Pisano je iz srca.
ИзбришиRecenzija na Vaš način. Bas mi se dopada.
ОдговориИзбришиVeoma me raduje da ti se dopao tekst Tanja. Hvala na čitanju.
ИзбришиI meni se knjiga mnooogo dopala.
ОдговориИзбришиTi si je predstvila na poseban, originalan način, da ja, evo, poželeh da je pročitam ponovo.
Mislim draga, da je vreme i za tvoju knjigu.
Da, knjiga drži pažnju, a to jeste važno. Volela bih da uspem da završim i ja svoju, za malu i veliku decu :)
Избриши