Bio je prvi kongres
medicinskih sestara Jugoslavije. One krnje, SRJ, gde smo bili mi i
oni, rame uz rame. Neko se dosetio iz organizacionog odbora, da se
taj kongres, koliko znam do sad i jedini, održi u Budvi. Kao,
sledeći bi bio negde u Srbiji i onda redom,
naizmenično. Kao nekad, u
celoj, staroj domovini, po ključu.
Skoro sve prethodne
konferencije zdravstvenih radnika ili
medicinskih sestara posebno, bile su na
Zlatiboru.
Šta je falilo Zlatiboru,
ne znam. Sad, niko nije znao za moju bezuslovnu ljubav prema istom.
Al dobro, rekoh,
nije ni Budva preko sveta. Mada, sama pomisao da se ponovo vozim
autobusom, relacijom preko Zlatara, kanjonom Lima noću, pa kroz
kanjon Morače u praskozorje, dok svi spavaju, a vozač mrtav umoran
jedva drži volan, dizala mi je kosu na glavi od straha.
Volim ja da
putujem i strah od putovanja lečim upravo putovanjima, ali..
Obradovalo me
saznanje da će se na put ići danju i da je polazak autobusa
planiran za 7h ispred crkve Svetog Marka u Beogradu.
Putovanje je bilo
sasvim u redu jer sam ovog puta imala priliku da lepo vidim predele
kojima sam mahom putovala, stalno noću.
Malo mi je bila
čudna policijska kontrola autobusa u Brodarevu, no, kako su se i
inače u to vreme dešavale mnogo čudnije stvari u državi
pregurasmo i to.
Smestili su nas u
lep, privatni hotel “Aleksandar” u apartman u prizemlji, sa
izlazom na “terasu”.
Još prve noći
nam je preseo taj smeštaj jer je nedaleko od nas, a meni se činilo
tik uz moje uzglavlje, bio disko klub u kojem je do ranih jutarnjih
sati treštala turbo folk muzika.
Umorne, što od
puta, što od neprospavane noći zaputile smo se na rani doručak,
kad tamo...
Za doručak, u
hotelu sa četiri zvezdice čekao nas, je doručak sastavljen od
komadića sira, dva kruga salame koju mi inače zovemo podriguša i
komad debljeg, crnog hleba. Od napitaka bleda vodica koja je trebala
da bude ruski čaj.
Dobro, pomislile
smo, to je samo jutros, al', da je bar bilo tako.
Za pet dana,
koliko smo boravili u hotelu, za doručak su se smenjivale par viršli
sa senfom, ili već pomenuta salama.
Nema veze, opet
smo pomirljivo rekle jedna drugoj nas tri cimerke i koleginice.
Nismo došle da se prejedamo već da se družimo, razmenimo
profesionalna iskustva i naučimo nešto novo možda.
Bio je kraj maja
meseca i čuvenom Slovenskom plažom baškarilo se smeće koje je
more nanelo i koje je čekalo da oni koji brinu o plaži najzad
započnu sa uređenjem iste za pred sezonu koja je uveliko započela.
Vreme je bilo
veoma lepo, vedro i sunčano, a pojedinci su se već i kupali uz
opasku da je toplije u moru nego van njega.
Sećam se da je
uveče, u hotelu bila živa svirka. Valjda su njome hteli da nam
učine da zaboravimo na neudobnost nespavanja i groznog, nezdravog
doručka. Svirao je neki domaći ansambl u bašti u kojoj smo se svi
okupljali da bismo večerali, o svom trošku, čekajući na kelnere
da se potrude da nam bar donesu iole mlako jelo.
Muzika je
neprekidno bila uglavnom narodna, lokalna.
To veče, naučila
sam da pevam od reči do reči pesmu “Mostovi na Morači”. Bilo
je neizbežno. Ponavljali su je svako malo. U jednom momentu, baš
prilično iznervirana tim muzičkim lokalpatriotizmom na kub, prišla
sam šefu ansambla i upitala znaju li oni možda da sviraju neku
pesmu i iz Srbije. Razmišljala sam, kako oni svi veoma dobro znaju
da ima dva puta više nas koji nismo samo iz tog dela naše
zajedničke države i da bi bilo lepo da i nama učine neki plezir.
“Kako da ne
stigao je odgovor. Čim završimo sa ovom”.
Samo što sam se
vratila za sto gde smo sedele moje drugarice i ja, nas sedmoro,
započeli su akordi kola “Moravac”. Ljudi su poskakali sa stolica
i vrlo brzo obrazovalo se jedno poduže kolo koje se vrtelo i na
obližnjoj ulici, ispred hotelske bašte, koja je bila nedovoljna da
bi se kolo igralo samo u njoj.
Muzičari su
svirali, svirali, svirali i u jednom momentu, svi u kolu smo
shvatili da sviraju namerno duže nego što je samo kolo bilo.
Međutim, neki
nevidljivi prkos, kao da je prostrujao među igračima u kolu i svi
su nastavili da igraju. Niko se nije pustio iz kola dok su muzičari
pojačavali ritam.
Igrali smo taj
“Moravac” sa takvim žarom i snagom, kao da nam je poslednji u
životu.
Narod, koji se
šetao ulicom stajao je i gledao u to kolo, kolo koje se vilo kroz
baštu hotela “Aleksandar” i malom, popločanom ulicom ispred,
bez prekida, bez roptanja, uz povremenu ciku iz ženskih, prkosnih
grla; Iju, iju, iju ju!
Mislila sam da će
mi presesti kolo “Moravac” za celi život, kad se setim tog
nemilog, nekorektnog događaja, ali juče, kad sam čula jednog
malog virtuoza kako na harmonici, dugmetari, svira isto to kolo,
setih se ove storije, koja je već onda puno govorila sama za sebe,
ali sam ja, mi smo, verovali u čojstvo koje se izgubilo negde u
mojim lepim željama za istim, još dok smo ga onda igrali, već
umorni, oznojani, zadihani, ali sve do poslednjeg otsviranog tona
samih muzičara koji su iznemogli od svirke, najzad, posle skoro 30
minuta otsvirali kraj.
Nije mi ubilo
ljubav prema prelepom kolu i prema onima koji su isto to kolo igrali
onda, u Budvi, kao da im je to bila njavažnija igra na celom svetu.
U tom trenutku,
jeste.
Lepa priča,lepa sećanja!
ОдговориИзбришиDrago mi je što ste izdržale. Udario tuk na luk i nuzičari prvi popustiše. :)
Odlučila je želja da istrajemo, da ne posustanemo, da pokažemo da možemo da izdržimo. Samo, mislim da smo svi bili poraženi u tom "takmičenju". Hvala za komentar Neno. Drago mi je da čitaš ova moja pisanija ;)
Избриши