уторак, 27. септембар 2016.

Moravac





Bio je prvi kongres medicinskih sestara Jugoslavije. One krnje, SRJ, gde smo bili mi i oni, rame uz rame. Neko se dosetio iz organizacionog odbora, da se taj kongres, koliko znam do sad i jedini, održi u Budvi. Kao, sledeći bi bio negde u Srbiji i onda redom, naizmenično. Kao nekad, u celoj, staroj domovini, po ključu.
Skoro sve prethodne konferencije zdravstvenih radnika ili medicinskih sestara posebno, bile su na Zlatiboru.
Šta je falilo Zlatiboru, ne znam. Sad, niko nije znao za moju bezuslovnu ljubav prema istom.
Al dobro, rekoh, nije ni Budva preko sveta. Mada, sama pomisao da se ponovo vozim autobusom, relacijom preko Zlatara, kanjonom Lima noću, pa kroz kanjon Morače u praskozorje, dok svi spavaju, a vozač mrtav umoran jedva drži volan, dizala mi je kosu na glavi od straha.
Volim ja da putujem i strah od putovanja lečim upravo putovanjima, ali..
Obradovalo me saznanje da će se na put ići danju i da je polazak autobusa planiran za 7h ispred crkve Svetog Marka u Beogradu.

Putovanje je bilo sasvim u redu jer sam ovog puta imala priliku da lepo vidim predele kojima sam mahom putovala, stalno noću.
Malo mi je bila čudna policijska kontrola autobusa u Brodarevu, no, kako su se i inače u to vreme dešavale mnogo čudnije stvari u državi pregurasmo i to.
Smestili su nas u lep, privatni hotel “Aleksandar” u apartman u prizemlji, sa izlazom na “terasu”.
Još prve noći nam je preseo taj smeštaj jer je nedaleko od nas, a meni se činilo tik uz moje uzglavlje, bio disko klub u kojem je do ranih jutarnjih sati treštala turbo folk muzika.
Umorne, što od puta, što od neprospavane noći zaputile smo se na rani doručak, kad tamo...
Za doručak, u hotelu sa četiri zvezdice čekao nas, je doručak sastavljen od komadića sira, dva kruga salame koju mi inače zovemo podriguša i komad debljeg, crnog hleba. Od napitaka bleda vodica koja je trebala da bude ruski čaj.
Dobro, pomislile smo, to je samo jutros, al', da je bar bilo tako.

Za pet dana, koliko smo boravili u hotelu, za doručak su se smenjivale par viršli sa senfom, ili već pomenuta salama.
Nema veze, opet smo pomirljivo rekle jedna drugoj nas tri cimerke i koleginice. Nismo došle da se prejedamo već da se družimo, razmenimo profesionalna iskustva i naučimo nešto novo možda.
Bio je kraj maja meseca i čuvenom Slovenskom plažom baškarilo se smeće koje je more nanelo i koje je čekalo da oni koji brinu o plaži najzad započnu sa uređenjem iste za pred sezonu koja je uveliko započela.
Vreme je bilo veoma lepo, vedro i sunčano, a pojedinci su se već i kupali uz opasku da je toplije u moru nego van njega.

Sećam se da je uveče, u hotelu bila živa svirka. Valjda su njome hteli da nam učine da zaboravimo na neudobnost nespavanja i groznog, nezdravog doručka. Svirao je neki domaći ansambl u bašti u kojoj smo se svi okupljali da bismo večerali, o svom trošku, čekajući na kelnere da se potrude da nam bar donesu iole mlako jelo.
Muzika je neprekidno bila uglavnom narodna, lokalna.

To veče, naučila sam da pevam od reči do reči pesmu “Mostovi na Morači”. Bilo je neizbežno. Ponavljali su je svako malo. U jednom momentu, baš prilično iznervirana tim muzičkim lokalpatriotizmom na kub, prišla sam šefu ansambla i upitala znaju li oni možda da sviraju neku pesmu i iz Srbije. Razmišljala sam, kako oni svi veoma dobro znaju da ima dva puta više nas koji nismo samo iz tog dela naše zajedničke države i da bi bilo lepo da i nama učine neki plezir.
Kako da ne stigao je odgovor. Čim završimo sa ovom”.
Samo što sam se vratila za sto gde smo sedele moje drugarice i ja, nas sedmoro, započeli su akordi kola “Moravac”. Ljudi su poskakali sa stolica i vrlo brzo obrazovalo se jedno poduže kolo koje se vrtelo i na obližnjoj ulici, ispred hotelske bašte, koja je bila nedovoljna da bi se kolo igralo samo u njoj.
Muzičari su svirali, svirali, svirali i u jednom momentu, svi u kolu smo shvatili da sviraju namerno duže nego što je samo kolo bilo.
Međutim, neki nevidljivi prkos, kao da je prostrujao među igračima u kolu i svi su nastavili da igraju. Niko se nije pustio iz kola dok su muzičari pojačavali ritam.
Igrali smo taj “Moravac” sa takvim žarom i snagom, kao da nam je poslednji u životu.
Narod, koji se šetao ulicom stajao je i gledao u to kolo, kolo koje se vilo kroz baštu hotela “Aleksandar” i malom, popločanom ulicom ispred, bez prekida, bez roptanja, uz povremenu ciku iz ženskih, prkosnih grla; Iju, iju, iju ju!

Mislila sam da će mi presesti kolo “Moravac” za celi život, kad se setim tog nemilog, nekorektnog događaja, ali juče, kad sam čula jednog malog virtuoza kako na harmonici, dugmetari, svira isto to kolo, setih se ove storije, koja je već onda puno govorila sama za sebe, ali sam ja, mi smo, verovali u čojstvo koje se izgubilo negde u mojim lepim željama za istim, još dok smo ga onda igrali, već umorni, oznojani, zadihani, ali sve do poslednjeg otsviranog tona samih muzičara koji su iznemogli od svirke, najzad, posle skoro 30 minuta otsvirali kraj.

Nije mi ubilo ljubav prema prelepom kolu i prema onima koji su isto to kolo igrali onda, u Budvi, kao da im je to bila njavažnija igra na celom svetu.
U tom trenutku, jeste.



2 коментара:

  1. Lepa priča,lepa sećanja!
    Drago mi je što ste izdržale. Udario tuk na luk i nuzičari prvi popustiše. :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Odlučila je želja da istrajemo, da ne posustanemo, da pokažemo da možemo da izdržimo. Samo, mislim da smo svi bili poraženi u tom "takmičenju". Hvala za komentar Neno. Drago mi je da čitaš ova moja pisanija ;)

      Избриши

Radovalo bi me da saznam vaše mišljenje o ovoj temi :)